Ujutro, u ranu zoru budi nas lupanje po vratima. Ustajemo brzo i dolazimo do vrata. Na vratima stoje trojica ljudi u vojnim uniformama. Sva trojica na sebi imaju beretke na kojima su kokarde. Samo nas promatraju i šute.
„Prepoznaješ li nekoga?“ pita jedan od njih.
„Da, to je on“, kaže prvi slijeva oklijevajući nekoliko trenutaka kao da se nečega prisjeća i pokazuje glavom na mene.
„Jesi li siguran?“ pita opet onaj prvi.
„Da, to je on“, opet ponavlja gledajući me u oči.
Ja ih nisam nikada prije vidio, ali on gleda u mene kao da me zna iz neke ružne priče.
„Vratit ćemo se s ključem, siguran budi“, kaže jedan od njih i samo se udaljiše.
Svi logoraši gledaju u mene očekujući neko objašnjenje, a ja ne znam što bih rekao.
„Znaš li ti njih?“ upita jedan od njih.
„Ne, prvi put ih vidim“, odgovaram.
Uvod u knjigu:https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Nisam znao je li to samo zastrašivanje ili me zamijenio s nekim, ali osjećaj da će se svaki trenutak vratiti i izvući me van nije nimalo ugodan. Na svu sreću to je bilo samo zastrašivanje jer se nisu vratili.
Dani su polako prolazili, a mi smo se svaki dan nadali da će biti razmjena. Na crti razgraničenja svaki dan se čula žestoka borba. Znali smo da se pod takvim uvjetima ne rade razmjene.
Poslije smo saznali da su nakon našeg zarobljavanja, naši zaista zarobili trojicu njihovih ljudi u Polju i kontaktirali štab u Liješću sa željom da organiziraju razmjenu.
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Odgovorili su im da ih slobodno pobiju jer da su to bili pravi Srbi ne bi čekali u svojim kućama da ih zarobe. Unatoč tomu, mi smo se svakako nadali i stalno se molili. Dnevne molitve su nam već postale uobičajene. Svaki dan bismo se povlačili u malu prostoriju i tiho molili i po 15 krunica.
Jednom dok smo molili, u prostoriju je ušao jedan Musliman. Na trenutak smo zastali s molitvom i pogledali u njega. Njegov ulazak nije bio uobičajen.
Samo nas je pogledao i rekao: „Ja to ne znam moliti, ali volio bih tu sjediti i slušati vas ako nemate ništa protiv. Meni je tu lijepo.“
Naravno da nismo imali ništa protiv i pozvali smo ga da sjedne s nama. Sjeo je na pod pokraj nas i sklopio ruke u krilu.
Bio mi je to iznimno dirljiv trenutak u kojem je vladalo veliko zajedništvo ljudi koji su dijelili istu sudbinu bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.
Jedno jutro se na vratima pojavila skupina dječaka. Lupali su po vratima zovući nas da stanemo ispred njih.
Nikada nismo znali je li netko od starijih iza njih pa smo svaki put ustajali.
Oči su im jedva virile iznad limenog dijela vrata. Stajali su na prstima kako bi gledali unutra. Onda me jedan od njih upitao treniram li karate u Bosanskom Brodu.
Odgovorio sam potvrdno jer sam prije rata bio aktivan u treniranju.
Rekao mi je da sam jednom prilikom trenirao i pripremao mlađu skupinu za polaganje žutog pojasa u kojoj je bio i on.
„Jesi li položio?“ upitao sam ga.
„Jesam“, odgovorio je.
„Baš mi je drago. A poznaješ li Zorana Topića?“
„Poznajem. To mi je komšija.“
„Hoćeš li ga pozvati da dođe ovamo? To mi je prijatelj.“
„Hoću ako ne zaboravim.“
„Odi, odmah, molim te.“
„Šta da mu kažem? Tko ga treba?“
„Goran Hiller, školski prijatelj, s kojim je sjedio u klupi protekle tri godine.“
„Teško ću ja zapamtiti takvo prezime.“
„Samo ti odi, molim te, a on će se sjetiti.“
Nakon dužeg nagovaranja nerado je pristao jer sam mu prekidao igru s kolegama. Zoran je inače bio moj kolega iz školskih dana s kojim sam dijelio školsku klupu. Svaki dan smo nakon nastave odlazili na bilijar gdje smo se satima znali zadržati. Bio sam siguran da će učiniti sve što je u njegovoj moći da nam pomogne izvući se odavde.
Dječak se izgubio iz vida, a mi smo ostali čekati puni strepnje i nadanja. Nakon otprilike sat vremena začuo sam užurbane korake na šljunkovitom prilazu i odmah nakon toga ugledao poznato lice prijatelja na vratima. Prišao sam vratima i pozdravio se s njim. Na njegovu licu vidio sam koliko mu je teško zbog svega što mi se događalo, ali nažalost nije mi mogao pomoći. Razmijenili smo nekoliko rečenica nakon čega je iz džepa izvadio naranču koju mi je pružio kroz otvor na vratima. Jedna naranča nema gotovo nikakvu vrijednost, ali u tom trenutku meni je značila nešto neprocjenjivo. Bila je to gesta koja je pokazala da nisi omražen i zaboravljen od svih i da je nekome u tom cijelom ludilu ipak stalo. Obećao je da će vidjeti može li posredovati kako bi nas pustili i da će sutra opet doći. Zamolio sam ga da ode do jednog čovjeka po imenu Savo koji je radio s mojim bratom, a često je dolazio u našu kuću prije rata te da i njemu kaže da smo zarobljeni. Nadali smo se da bi nam mogao nekako pomoći. Nakon što je moj prijatelj otišao, podijelili smo naranču na dijelove, kako bi svatko od logoraša mogao dobiti po jedan komadić. Koru sam spremio u džep kako bi ju prilikom odlaska na WC bacio. Bojao sam se da ju netko od čuvara ne primijeti te da zabrane dolaske do nas. Za nas je to bio poseban osjećaj nade, znak da ipak nije sve gotovo.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/strijeljanje/
Prethodno: https://vilimbook.com/ocev-obrok/
