Kako su prolazili dani i broj stanara se povećavao. Jednu večer dosta kasno začuli smo galamu, psovke i zapomaganje: „Nemojte, braćo Srbi. I ja sam Srbin.“ Znali smo da nekoga ponovno dovode u prostoriju.
Čujemo lupanje lanca nakon čega se otvaraju limena vrata. Uz veliku galamu i udarce guraju čovjeka koji završava na podu. Oni se ubrzo udaljavaju ostavivši nas same. Čovjek na podu zapomaže i na sav glas nam objašnjava da je Srbin. Nije mu jasno zašto ga muče te smatra da ne bi trebao biti s nama.
Pomogli smo mu ustati. Jednom rukom je pridržavao hlače jer su mu pri privođenju izvukli remen. Hlače su bile veće nekoliko brojeva od onoga koji je trebao pa su sada same padale. Stalno je ponavljao da su mu izbili oko pa smo se okupili oko njega i pokušavali mu pomoći. Nikako mi nije bilo jasno kako nema krvi na licu ako mu je izbijeno oko.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Iz džepa je izvadio maramicu iz koje je nešto izvadio i približio licu. Nakon nekoliko trenutaka maknuo je ruku i rekao da je sada sve u redu. Gledali smo ga u čudu. Imao je stakleno oko. Dok su ga tukli, našao ga je na podu i uspio staviti u maramicu. Bio je to za sve nas komičan trenutak, ali ne i njemu.
Poslije nam je ispričao kako je završio ovdje. Redovno je odlazio u Kolibe u posjet jednoj ženi. Primijetivši to, njegovi su mještani pomislili kako špijunira za suprotnu stranu. Nakon prijave pretresli su mu kuću i pronašli izborne plakate iz Hrvatske koji su im potvrdili da tobože radi za hrvatsku stranu. Time su dobili legitimitet da ga tretiraju kao izdajicu tj. kao jednog od nas. On je, naime, radio u ribarnici u Slavonskom Brodu i po njegovim riječima bez ikakve namjere je kući donio nešto od izbornih plakata. Ponavljao je da su ga tukli ljudi koji su pripadnici nekih Belih labudova. Na naš upit jesu li možda Beli orlovi odgovorio je:
„Da jesu. Znam da su spominjali neke ptice, ali nisam se odmah sjetio koje.“
Bili su to rijetki trenutci u kojima smo se mogli i nasmijati. Stalno je ponavljao da ima nećaka koji je pripadnik neke poštene vojske kojoj se nije mogao sjetiti imena. Smatrao je da će nas njegov nećak i spomenuta vojska sve osloboditi, samo kada čuju da je zarobljen.
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Sutradan se na vratima, zaista, pojavio nećak kojega je očekivao. Čim sam ga vidio, odmah sam ga prepoznao. Nas dvojica smo često sparirali[1] dok smo trenirali karate, a to je bilo prije samo nekoliko mjeseci. Sada je samo brzo okrenuo glavu kao da me nije prepoznao. Na beretki sam vidio kokardu, a na ramenu jakne pisalo je Beli orlovi.
U tom trenutku zbunjeno sam šutio. Usprkos tomu što mi nije htio pomoći, bio sam pomalo i sretan što me bar neće maltretirati. Bio je pripadnik iste one vojske koja mu je sinoć pretukla ujaka. Nakon nekoliko dana došli su po njegova ujaka i odveli ga van uz obrazloženje da ima puno sreće.
Nakon dva ili tri dana doveli su još jednog čovjeka koji je po nacionalnosti bio Srbin, a koji s nama nije htio komunicirati tako da nismo saznali zašto je ovdje. Rekao je da će ga njegovi izvući za dan – dva što se i dogodilo. Nakon njegova odlaska ostalo nas je još osmorica. Bili smo nacionalno izmiješani kao i cijela Bosna što je bio paradoks u cijeloj situaciji. U prostoriji je bilo pet Hrvata, dva Muslimana i jedan Srbin. Maltretiranja su trajala svakodnevno kada bi nekome od vojnika bilo dosadno.
Jednog dana su se, valjda, zasitili uobičajenih batina pa su moga brata natjerali da izuje cipele, sjedne na stol i drži noge u zraku kako bi ga mogli tući po tabanima. Pri tome nije smio pustiti noge u sjedeći položaj, nego ih je morao pridržavati rukama u vodoravnom položaju i na taj način im pomagati. Valjda im je to bilo puno zabavnije. Bilo je to iskazivanje frustracija za svaki neuspjeh na linijama razgraničenja. Smišljenog ispitivanja više nije bilo.
Na tabanima se nalaze spletovi živaca. Znali su koliko je to bolno i da ostavlja posljedice. Od tada pa sve do danas moj brat ima problema s boli u tabanima ako stoji malo duže.
Kada bi se smjena straže promijenila, uslijedilo bi novo ispitivanje i primjena novih metoda kako bi se nova postava dokazala.
Jednog dana su došla trojica vojnika koje do tada nisam vidio. Ušli su u prostoriju i počeli s maltretiranjem. Opet su se okomili na moga brata. Brat je imao 28 godina i bio im je generacijski najbliži pa su mislili da je najpogodniji za njihovo opuštanje.
Poslije otprilike pola sata maltretiranja natjerali su ga da klekne na pod. Jedan od njih je izvadio automatski pištolj i prislonio mu na glavu.
„Gdje vam je oružje?“ upitao je.
Svi šutimo, a on je opet ponavlja: „Gdje vam je oružje, pitam vas zadnji put?“
Opet tišina u prostoriji. Brat samo kratko odgovara da nemamo nikakvo oružje. Na to vojnik sav bijesan repetira pištolj i kaže: „Zadnji put te pitam gdje je oružje i radio stanica?“ Kako opet nije dobio nikakav odgovor, gura pištolj škorpion u usta bratu i kaže svome kolegi koji brata drži za kosu: „Makni se, probit će ga metak.“
Njegov kolega se miče s moguće putanje metka, a mi šutimo i očekujemo rafal.
Gledam u njegov savijeni prst na okidaču i čekam. Sve to vjerojatno traje nekoliko sekundi, ali meni se čini kao cijela godina.
Na našu sreću ne čujemo rafal. Vojnik uz psovku odguruje brata i sprema pištolj u futrolu. Ne znam je li to bila samo gluma ili ga je stvarno bio spreman ubiti. Na našu sreću prijetnju nije ispunio. Sekunde u kojima nemoćno čekaš da ti ubiju brata, prestrašne su.
Tek sada, u miru mogu sagledati cijelu proživljenu situaciju i shvatiti koliko smo u tim trenutcima bili blizu smrti i koliko je svaka naša izgovorena ili neizgovorena riječ mogla promijeniti tijek naših života.
Mogu samo zamisliti koje misli su se vrtjele bratu po glavi. Tim gore jer je imao dvije kćeri blizanke, stare samo nekoliko mjeseci.
Tada sam mislio da će ove ružne uspomene s vremenom izblijedjeti. S odmakom vremena moram reći da se ove stvari čine još gore nego tada.
Znam da su i na njega ti događaji ostavili trajne ožiljke jer o njima nikada poslije nismo mogli razgovarati. Svaki pokušaj priče o ovim događajima, pobudio bi toliko emocija da bismo nakon samo nekoliko minuta razgovora zašutjeli ili se jednostavno razišli.
Jedno poslijepodne ponovo dolaze uz pjesmu o vojvodi Sinđeliću. Svaki put kada dolaze s pjesmom, znam da se sprema nešto loše. Tjeraju nas u mali prostor u kutu. Traže da se javi jedan dobrovoljac. Nitko se ne javlja.
„Ajmo jedan dobrovoljac. Nemoj da ja biram. Bolje da se javi sam. Neću mu ništa. Obećavam“
Opet svi šutimo kao da se ne obraća nama. Pokušavamo se sakriti jedan iza drugoga kao da to ima nekakvog smisla.
„Ajmo, dobrovoooljac!“
Otac gurka brata i savjetuje ga da se javi. Možda treba nešto uraditi pa će mu dati štogod za jelo. U sebi vjerojatno razmišlja ako se nitko ne javi, svejedno će prozvati njega. Brat neodlučno diže ruku u zrak i izlazi iz grupe.
„Ajmo, dobrovoljac. Dosadno nam je na dežurstvu pa da potrošimo malo vremena.“
Nas ostale tjeraju u malu prostoriju, a njega počinju tući. Zabranjuju nam gledati u tome smjeru. Ja naizmjenice gledam u pod pa u njih. Ne mogu gledati u pod kada mi samo par metara dalje tuku brata. Jedan od njih primjećuje da gledam u njihovu pravcu pa zove i mene van: „Ajde dođi i ti. Pomozi bratu. Red je“.
Dolazim u veliku prostoriju i stajem tik uz brata. Njih dvojica se smiju kao da su čuli najbolji vic. Stoje nasuprot nama. Jedan od te dvojice, radio je s mojim drugim bratom u Slavonskom Brodu samo nekoliko mjeseci prije rata. Unosi nam se u lice galameći: „do Ivice ne mogu doći, ali zato ću se vama krvi napiti“. Osjetim jak zadah alkohola. Jedan od njih zamahuje nogom kako bi me udario u prsa. Prije rata sam aktivno trenirao karate i bio sam izvježban blokirati udarac koji je išao prema meni. Nesvjesno pružam ruku i blokiram udarac.
To ga je izrazito naljutilo.
„SPUSTI RUKE DOLJE“, urla na sav glas.
Znam da sam pogriješio, ali instinkt je jednostavno jači od mene.
Spuštam ruke, a on opet ponavlja pokušaj. Trudim se ostati miran jer znam kakve posljedice mogu imati ako se budem branio. Ovaj put se ne branim, ali njegov udarac je toliko nespretan da i njega samoga zbunjuje. Opet ne može doći nogom do mojih prsa. Samo me okrznuo. U tom trenutku imam osjećaj da je nezgodnije njemu nego meni. Pomiče se s moje desne strane i pokušava me udariti nogom u međunožje. Opet promaši i udara me s unutarnje strane mišića desne natkoljenice. Ja se savijam do zemlje uz jauk simulirajući da me jako boli. Mislim da će ga to umiriti. Sretan sam što će brat dobiti koji udarac manje s obzirom na to da se sada zabavljaju i sa mnom. Proteklih dana im je on bio glavna zanimacija. Tako je i bilo. Nakon nekoliko minuta odustaju od daljnjeg maltretiranja.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/krvavi-kamion/
Prethodno: https://vilimbook.com/spalir/
[1] sparirati– boksački izraz; trenirati u paru sa sparing partnerom, izabranim protivnikom na treningu koji ima zadatak voditi borbu kako bi se natjecatelj (u boksu i drugim sportovima) što bolje pripremio za pravi nastup ili kako bi uvježbao neke elemente igre
1 komentar