Probudio sam se. Kroz prozor se naziru prve zrake svjetlosti koje nagovještaju novi dan. Odmah ustajem, oblačim čizme i sjedam na rub kreveta. Čujem hodanje po kući, ali ne izlazim sve dok ne čujem da su s linije došli Ceran i gazda kuće. Prepoznajem im glasove pa izlazim iz sobe. Pitaju me: „Kako si spavao?“
„Dobro“, odgovaram kratko.
„Sjedi“, gazda kuće mi pokazuje glavom na drvenu stolicu. Sjedam za drveni stol koji se nalazi u maloj kuhinji. Na to progovara Ceran:
„Idem kući po stvari pa dolazim po tebe i vozim te u Zborište.“
Klimam glavom. Mirko se udaljava, a gazda kuće se obraća ženi i govori joj da pripremi nešto za doručak. Sjedim preko puta njega ništa ne govoreći. Znam da mi čini uslugu što me skriva u svojoj kući, ali najradije ništa ne bih pričao. Nakon što je ispekla nekoliko jaja i slanine stavlja ih pred nas spuštajući tavu s desetak centimetara visine od stola. Po tim pokretima vidim da namjerno hoće pokazati da je jako ljuta što sam ja ovdje. Udaljava se i preko ramena dobacuje:
„Ovo je zadnje što imamo u kući, a ti to sada podijeli s kim god želiš.“
Gazda kuće joj preko ramena kaže da ne blebeta, okreće se prema meni i istim tonom mi naređuje da jedem. Znam da je ono dobacivanje njegove žene upućeno meni. Zahvaljujem se uz riječi da nisam gladan i da ne mogu jesti na što me gazda kuće pogleda ispod oka i kaže još jačim tonom: „Ne zaje……, nego jedi.“
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Naravno da sam gladan i da ovu količinu hrane mogu i sam pojesti, ali ne želim kako ne bih izazivao svađu između njih. Kako bih odobrovoljio gazdu, a u istom trenutku ne iritirao gazdaricu, uzimam samo nekoliko zalogaja i kažem da više ne mogu. Žena iz kuhinje stalno dobacuje da su u ovakvoj situaciji jer im Tuđman nije poslao teško zarađene novce u Iraku pa sada nemaju što jesti. Iz toga zaključujem da je gazda kuće radio na terenu preko slavonskobrodske tvrtke Đuro Đaković te da je zbog rata ostao bez posla. Na svu sreću ova neugodna situacija ne traje dugo. Na vratima se pojavljuje Ceran i naređuje da krenemo. Skačem kao opržen i uz kratak pozdrav izlazim iz kuće.
Ponovno sjedamo u zelenog TAM-ića[1] i krećemo prema centru sela tj. logoru iz kojega sam jučer izišao. Nakon nekoliko minuta opet smo pred zgradom u kojoj je logor. Staje na cesti i kreće prema zatvoru kako bi vidio ima li nekoga tko bi mi mogao vratiti oduzete dokumente, a ja ostajem u kamionu. I sam pogled na tu zgradu u meni izaziva veliku nelagodu. Što ako sada naiđe netko od onih krvoločnih čuvara? Samo da mi se odavde maknuti. Mirko odlazi do zgrade i za nekoliko minuta se užurbanim korakom vraća nazad, uskače u kamion, pali ga u i punim gasom kreće naprijed uz komentar:
„Ma mani dokumente, treba glavu sačuvati.“
Ne znam što je vidio ili koga je sreo, ali po njegovim reakcijama shvaćam da što prije želi otići. I ja želim što prije otići odavde. Izlazimo iz sela i krećemo se kroz njive, putevima koje je vojska napravila kao komunikaciju između dva sela, a Mirko se okreće prema meni i kaže mi sljedeće: „Ako nas itko bude zaustavljao i ispitivao reći ćeš da si srpski vojnik koji je trenutno na odmoru zbog čega si u civilu. Sada idemo u Zborište kod moje tetke. Nemoj da ti padne na pamet da kažeš da si Hrvat. Je li jasno?“
Klimam glavom u znak razumijevanja svjestan činjenice koliko ovaj čovjek riskira zbog mene. Prilazeći Zborištu primjećujem da je koncentracija vojske sve veća. Duž cijele ceste parkirani su vojni kamioni i oklopna vozila te ukopani stojeći rovovi u kojima stoji vojska s oružjem u rukama. Tada nisam mogao shvatiti što vojska radi u rovovima koji su udaljeni desetak kilometara od prve crte, ali sam poslije shvatio da su to bili pričuvni položaji u slučaju povlačenja. Ubrzo dolazimo do mjesta gdje vojna policija ima kontrolni punkt i zaustavlja svako vozilo kako bi pregledala dokumente. Polako se približavamo. Trudim se na licu ne pokazivati nikakve osjećaje kako im ne bih bio sumnjiv. U sebi ponavljam što moram reći ako me nešto budu pitali. Svako malo propuštaju po jedno vozilo i mi smo sve bliži barikadi. Vidim da ovdje ni Ceran nema autoritet i da se i on nervozno vrpolji. Njegova nesigurnost i u meni izaziva strah. Još samo jedno vozilo i mi smo na redu. Dolazimo i mi na red, a Ceran otvora prozor i dobacuje vojnim policajcima: „Što ima, junaci? Puca li se?“
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Nekoliko metara dalje stoji neki vojnik koji se okreće prema nama.
„Mogao bi i ti malo pucati, a ne samo vozati se u toj kršini. Puštaj njega on je naš.“ Dobacuje svojima te maše rukom da prođemo.Shvaćam da se njih dvojica poznaju i da smo dobro prošli. Osjećam veliko olakšanje, ali sam još uvijek svjestan koliko smo duboko u njihovu teritoriju i koliko još kilometara moramo proći. Sada sam već u svome selu. Tu sam imao prijatelja s kojim sam se prije rata družio i svaku kuću dobro poznajem. Prolazimo pored njegove kuće. Vidim da je dvorište puno vojske i vojnih vozila. Tko zna gdje je on sada? I on je Hrvat i sigurno nije kod svoje kuće. Prolazimo dalje i ubrzo dolazimo u centar Zborišta gdje smo prvi puta pri zarobljavanju bili ispitivani. Saginjem glavu da me netko ne prepozna. Prolazimo kroz centar sela i izlazimo na magistralnu cestu prema Derventi. Ceran se okreće prema meni i obraća mi se:
„Naš zadnji punkt je u Žeravcu. Ja te vozim samo do Lužana, a dalje se snalazi sam. Ja dalje ne idem.“
Klimam glavom jer ne znam što bih mu rekao. Volio bih da ide sa mnom do kraja, ali cijenim i ovo što je napravio za mene. Ubrzo u daljini vidim svoju rodnu kuću i kažem mu da bih volio stati i pokušati pronaći rodni list kako bih imao bar nešto ako mi na barikadi budu tražili dokumente.
Ispred kuće bile su dvije trešnje na kojima sam kao dijete uvijek brao plodove. Sada su trešnje ocvale punim cvatom, a kuća mi se učinila kao najljepši prizor koji sam mogao vidjeti. Oko našeg vrta bila je zasađena živa ograda pa je i ona sada bila sva zelena od bujanja prirode. Unutar vrta nalazi se još nekoliko stabala voćaka koje je ocvalo u raznim bojama. Kada smo napuštali dom, bilo je rano proljeće i priroda se nije budila pa me ova slika posebno oduševila. Osjećam da se u meni budi optimizam i radost te predosjećam da je došao kraj jednom ružnom iskustvu i da će sada sve krenuti na bolje. Dolazimo do kuće i skrećemo u dvorište kako se kamion s ceste ne bi vidio. Dvorište koje je uvijek bujalo od života, sada je pusto i nagovještava da su lijepe uspomene sada samo prošlost. Čak je i lavež psa čuvara koji je svaki put nagovještavao nečiji dolazak, ovaj put izostao. Mirko ostaje sjediti u kamionu, a ja odlazim u kuću. Moja idila se u trenutku gubi.
Odmah na stepenicama uočavam vreću brašna koja je istresena tako da je cijeli hodnik bijel.Vanjska vrata su polupana i širom otvorena. Zidovi hodnika su izrešetani mecima, a kroz otvorena vrata sobe vidi se izvrnuti dječji krevetac. Na nogu krevetca nabijena je uokvirena slika od bratove žene. Neki ormari su izvrnuti tako da su papiri razbacani po cijeloj kući. Na podu vidim albume i obiteljske slike koje su razbacane na sve strane. Imam osjećaj da je moj cijeli prethodni dio života razbijen u sitne komadiće. Svi prozori su polupani pa je u kući jak propuh. Zavjese se sablasno njišu preko polupanih stakala. Pogled mi se zaustavlja na raspelu koje još uvijek visi na zidu. Oko njega su rupe od metaka od kojih su neki pogodili i samo raspelo i tako simbolično Gospodinu Isusu Kristu otkinuli ruke. Stežu mi se grudi i ne mogu udahnuti od prizora koji vidim te shvaćam da tu više nemam što tražiti iako je to moj dom. Izlazim van i kažem mu da nema ništa od papira i da nastavimo što prije dalje. Samo želim što prije izići i otići odavde. Sjedamo obojica u kamion ništa ne govoreći i krećemo prema Lužanima. U glavi stalno prebirem prizore koje sam vidio. Nakon svega što sam proteklih dana proživio nisam očekivao nešto lijepo, ali ovaj prizor koji sam vidio ipak nisam očekivao. Prolazimo pokraj poznatih kuća koje su sada sablasno prazne i za nekoliko minuta se nalazimo pred kavanom Garinča u Bosanskim Lužanima. To je trebao biti kraj našega zajedničkog puta i dalje trebam krenuti sam. Izlazimo iz kamiona i teškim koracima se upućujemo prema kavani.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/ceranova-borba-za-moj-spas/
Prethodno: https://vilimbook.com/konacno-izbavitelj/
[1] TAM – slovenska tvornica kamiona i autobusa sa sjedištem u Mariboru; TAM-ić –mali kamion; dostavno vozilo
1 komentar