Sutradan ujutro umjesto doručka dobivamo ranu posjetu nekolicine četnika raspoloženih za maltretiranje. Užurbani koraci i otvaranje vrata uz veliku buku značilo je da se sprema nešto loše. Nekoliko njih laze unutra a ostali ostaju van. Ovo mi nikako ne izgleda dobro. Imam osjećaj da su se došli zabavljati, a to je do sada svaki put bilo na naš račun. Uz psovke i galamu nam govore kako smo jako neuredni. Kako nas ponekad po cijele dane nisu puštali van, nuždu smo obavljali u plastične boce koje su već odavno bile pune pa smo ih ponekad morali prazniti u jednom kutu velike prostorije, na mjestu gdje je bila neka rupa u betonu. Zbog toga se u prostoriji osjetio smrad ustajale mokraće na koju smo mi već odavno bili navikli.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Djecu, koja su redovno dolazila, uvijek smo molili da istresu boce negdje van, ali oni to nisu htjeli. Ponekad bi nam u čistim bocama donijeli vode što je svakako bilo bitnije od ovoga prvog.
Počinje tortura uz galamu kako hitno moramo pokupiti svu prašinu s poda, ali to moramo napraviti rukama jer nismo dostojni da dobijemo metlu.
Metlu niti ne očekujem jer je cilj cijelog događanja poniženje, a nikako ne njihova želja da se skladište očisti od prašine na podu.
Uz veliku galamu i naguravanje kundacima saginjemo se i rukama počinjemo skupljati prašinu i prljavštinu s poda.
Kako nemam nikakvu lopaticu, prašinu skupljam jednom rukom i stavljam u dlan druge ruke. Dlan mi je već pun i iz njega prašina ispada van.
„Nosi to van i istresi na smeće!“
„BRZO! BRZO! VAN!“
Izlazim van na stepenice i vidim čovjeka koji mi pokazuje hrpu smeća udaljenu dvadesetak metara dalje. Krećem prema toj hrpi smeća noseći u ruci hrpicu prašine koju sam nakupio. Na putu do te hrpe desetak vojnika poredano je u špalir[1] i pri svakom prolazu tuku nas pendrecima, šakama i kundacima. Sada mi je jasno zašto su oni ostali izvan prostorije. Ispočetka idem lagano, a onda vidim da njima to odgovara pa ubrzavam korak. Trudim se što prije prijeći tih dvadesetak metara koji mi sada izgledaju kao beskonačno dug put.
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Po njihovu govoru znam da neki nisu domaći. Naime, predstavljali su se kao Beli orlovi[2] koji su došli iz Srbije istrijebiti Bosnu od kukolja.
Povratkom u skladište trčim što brže kako bih izbjegao udarce jednog koji se posebno namjerio na mene. Saginjem glavu, a po leđima osjećam udarce pendreka i šaka. Jedan od njih me u punom trku udara nogom po koljenima. Padam na šljunkovitu stazu. Uspijevam se dočekati rukama i izbjeći udarac licem u oštro kamenje. Udarci ne prestaju. Odskačem od zemlje u sekundi te trčim unutra. Preskačem tri stepenice i već sam u prostoriji. Ruke mi bride od kamenja na koje sam pao, ali na njima nekim čudom nema tragova krvi ili ogrebotina. Unutra me opet čekaju.
„KUPI! KUPI BRZO!“
Kupim i dalje prašinu koja mi sada već ispada iz utrnulog dlana. Ne ide mi se van jer znam šta me tamo čeka.
„Brže, brže nosi tu prašinu van! Zar misliš nas zaje…..“
Ja i dalje kupim kao da se ne obraća meni, a znam da govori upravo meni jer stoji tik iznad mene. Dlan mi je već odavno pun i iz njega ispada prašina koju ja grozničavo pokušavam vratiti nazad.
„VAN IZLAZI, STOKO PRLJAVA! VAAAN!“
Opet trčim van, niz stepenice gdje me čeka špalir četnika. Saginjem glavu u ramena pokušavajući ju sačuvati od udaraca koji pljušte sa svih strana. Dolazim do hrpe smeća i u trku istresam dlan i opet trčim unutra. Opet špalir i opet udarci. Dobro je. Već sam došao do stepenica i preskačem ih u jednom skoku. Sada sam opet unutra i opet se saginjem skupljati prašinu. Opet vojnik pokraj mene galami:
„Kupi, kupi! Brže, marvo jedna.“
Opet mi je u sekundi dlan pun i opet mi prašina ispada iz ruke.
„IZLAZI VAN I BACAJ TO! BRŽE VAAN!“
Opet trčim van i opet špalir četnika raspoloženih za torturu.
Istresam prašinu iz dlana i opet trčim unutra kako bih što prije prošao pored njih…
Ne znam koliko puta se to ponovilo. U jednom trenutku im je valjda bilo dosta maltretiranja pa su odlučili otići i ostaviti nas na miru. Zaključavaju vrata i odlaze. Mi zadihani stojimo na sredini prostorije i gledamo jedan u drugoga. U meni ima prkosa za dva života. Ne znam kako, ali siguran sam da će i njihovo carstvo proći i to mi daje nevjerojatnu snagu da izdržim sva njihova poniženja. Sjedamo zadihani na vlažni pod prljave prostorije gledajući jedni u druge. Leđima sam naslonjen na hladni zid i to mi sada odgovara kao da me liječi. Ništa ne govoreći čekali smo da se završi još jedan pakleni dan.
Dan poslije je moj devetnaesti rođendan, 16. travnja 1992. god. Probudio sam se rano nadajući se da ću za rođendan dobiti najdraži poklon, razmjenu.
Svima kažem da mi je danas rođendan. Prilaze mi, pružaju ruku i čestitaju rođendan. Na licima im je kiseli osmijeh jer situacija u kojoj se nalazimo ne djeluje obećavajuće.
Bio je to najtužniji i najteži rođendan u mom životu. Umjesto da sam s prijateljima izišao i proveselio se, ja sam osuđen na milost i nemilost svakom tko ima potrebu na meni iskaljivati svoje frustracije. Takav osjećaj u čovjeku izaziva veliku prazninu i otuđenost.
Od samog jutra čuju se topovi na liniji razgraničenja prema Kolibama.
Prijatelj iz škole došao mi je zaželjeti sretan rođendan. Uz njegove najbolje namjere, meni je to boravak ovdje činilo još težim. Do prije samo mjesec dana, bili smo svi isti. Jedina briga bila nam je škola, a sada sam ja ništa ne skrivivši bio u neusporedivo goroj situaciji.
To su bili dani kada na teži način osjetiš da na svijetu ima puno nepravde s kojom se moraš pomiriti.
Već od samog jutra topništvo je tuklo na sve strane te sam bio uvjeren da opet neće biti ništa od razmjene. Poslijepodne je do zatvora došao još jedan poznanik koji je išao sa mnom u školu, a u međuvremenu je čuo da sam zarobljen. Nismo išli u isti razred, ali smo se poznavali iz viđenja. Došao me vidjeti i ispričati mi kako je srpska vojska ušla u Kolibe, Sijekovac i Novo Selo. O tome je pričao s velikim žarom valjda i ne shvaćajući da govori o porazu mog naroda i osvajanju naših sela. Poslije izlaska iz logora gledao sam video snimke pokolja u Kolibama o kojemu je pričao toga dana, ali priča o ulasku u Sijekovac i Novo Selo nije bila istinita. Ne znam je li u tom trenutku svjesno lagao ili je prepričao nešto što su njemu ispričali, a da nije bio siguran u to. Nastavlja se: https://vilimbook.com/dobrovoljac/
Prethodno: https://vilimbook.com/strijeljanje/
[1] špalir – vojnički stroj u dva reda (jedan prema drugom okrenutih licem) sa slobodnim prostorom između njih kojim prolazi neki uglednik kojem se time odaje počast; pravi se pri vojnim paradama i službenim dočecima; način tjelesne kazne
[2] Beli orlovi poznati još i kao šešeljevci ili osvetnici, bili su četnička paravojna formacija koja je sudjelovala u oružanim sukobima na teritorijima Hrvatske i BiH za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
