KNJIGA GORANA HILLERA: “ISPOVIJEST ZAROBLJENIKA”
POGLAVLJE: TRENUTAK ODLASKA
Poslije sam saznao da im je stranka zabranila druženje s nama. Unatoč zabrani jedan susjed je ipak došao. Došao se ograditi od svega što će se događati u budućnosti, a što bi mogli napraviti pripadnici njegova naroda komentirajući kako je došlo neko ludo vrijeme. Iako nije htio ući u kuću i zadržavati se kod nas, svojim dolaskom učinio je gestu koja nam je u tom trenutku puno značila, a meni znači i danas, dvadeset šest godina poslije.
Sutra je do nas došao i drugi susjed srpske nacionalnosti koji je prolazio biciklom. Vidjevši nas u dvorištu, zastao je te rekao da nam je bolje ne boraviti kod kuće. Upozorio nas je na barikadu koja je ponovno postavljena i naglasio da se po noći događaju čudne stvari. Ništa više nije htio reći, samo nas je zamolio da nikome ne govorimo za njegov posjet i brzo se udaljio da ga nitko ne vidi.
Bila je to kap koja je prelila čašu naše neodlučnosti. Odlučili smo se pokušati spasiti krenuvši prema Derventi.
O svom odlasku otišli smo obavijestiti još dva susjeda hrvatske nacionalnosti. Jedan od njih je pristao ići s nama, a drugi je odlučio ostati.
KNJIGU MOŽETE NARUČITI NA: https://vilimbook.com/narucite-knjigu-ispovijest-zarobljenika/
Pokupili smo nešto nužnih stvari i spakirali ih u prtljažnik automobila. Nepokretnu baku smo uz negodovanja unijeli u automobil. Majka je stajala u dvorištu lomeći prste na rukama i izbezumljeno ponavljajući da neće ići. Svi smo ju uvjeravali da pokuša razmišljati o nama, a ne o kući jer je to jedini način da spasimo živote. Nakon dužeg razmišljanja uhvatili smo ju za ruke i dovukli do automobila. Plačući je sjela u automobil. Susjedu, koji je rekao da bi išao, rekli smo da ćemo se vratiti po njega ako sve bude u redu pri prolazu. Imali smo nešto novaca koje smo podijelili među sobom bojeći se da ćemo se u jednom trenutku razdvojiti. Kravu smo odvezali i ostavili joj dosta hrane i vode, a kokoši, psa i sve ono što prosječno seosko domaćinstvo ima pustili van. Kuću smo zaključali kao da je to imalo nekog smisla i krenuli.
Dok smo sjedali u automobil, do nas je došao mali lovački pas koji nas je gledao kao da zna da se više nećemo vratiti i da ostaje sam. Otvorio sam vrata i on je uskočio u automobil legavši mi pokraj nogu.
Legao je na pod i stavio glavu među šape kao da pokušava biti neprimjetan.
Pogledao sam u oca, a on je klimnuo glavom što je značilo da može poći s nama.
PRETHODNI DIO: https://vilimbook.com/vrijeme-neizvjesnosti/
Drugi pas, koji je ustvari bio čuvar kuće i na čiju smo se budnost u posljednje vrijeme puno oslanjali, sada je stajao u dvorištu i gledao za nama dok smo odlazili. Bio je prilično ljut pas pa ga prije nikada nismo puštali s lanca tako da je ovo i za njega bilo veliko iznenađenje.
Ipak je ostao u dvorištu i dalje vršeći svoju dužnost kao da se ništa posebno ne događa. Mi tada nismo znali hoćemo li uspjeti proći prema Derventi i što nas sve čeka pa ga nismo mogli povesti sa sobom.
Bio je to izrazito emotivan trenutak za sve nas. Imao sam osjećaj kao da sam progutao nešto veliko što mi sada stoji u grlu i nikako ne mogu udahnuti. Napuštali smo dom u kojemu smo do tada živjeli i uz koji nas je vezalo puno uspomena. Mene su vezale uspomene na bezbrižno odrastanje koje su se sada raspršile u hrpi do tada nepoznatih problema, a moje roditelje uspomene na dio života koji su uložili u to imanje.
Ja još nisam osjećao svu težinu odluke, ali smo svi bili svjesni da nam se životi iz korijena mijenjaju.
Vozeći prema Derventi, vidio sam nekoliko susjeda srpske nacionalnosti kako stoje u svojim dvorištima. Kako već mjesecima nitko od njih nije dolazio kod nas, nismo imali želju pozdravljati se s njima iako smo se uvijek dobro slagali.
Uspjeli smo proći do Polja, pred Derventom, a da nas nitko nije zaustavio. Na toj strani nije bilo stalnih barikada pa se činilo kao da je Derventa u nekoj drugoj državi.
Tamo su škole radile i održavala se nastava. Došavši u selo Polje, smjestili smo se kod očeva ujaka koji je tamo živio.
Brat i ja smo ponovno sjeli u automobil i vratili se po susjeda i njegovu suprugu koji su nas čekali. Po dolasku nas je pitao može li ponijeti nešto od stvari. Rekli smo da može onoliko koliko stane u automobil, naravno. Susjed se užurbanim korakom uputio prema kući i već kroz nekoliko minuta vraćao noseći u rukama televizor i nekoliko sitnica. Rekao je da mu je sve jednako bitno i da se ne može odlučiti što će ponijeti pa onda radije neće ništa ni nositi. Ja sam imao osjećaj da će se svakog trenutka otvoriti zemlja ispod nas. Tada sam znao da više ni za kakav novac ovoga svijeta ne bih prenoćio u svojoj kući u kojoj sam živio proteklih 18 godina.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/povratak-kuci/
1 komentar