Počinje logoraška zbilja

Kao u svim zatvorima svijeta, kao svi pravi zatvorenici, i ovi su se brzo organizirali i nastojali u ovakvim uvjetima provoditi nekakve aktivnosti. Sve male kartonske kutije u kojima su bile konzerve brzo su skupljene i već su ekipe radile na izradi igraćih karata. Uskoro je zgotovljeno nekoliko kompleta karata i već su se našli partneri. Igrala se „Bela“ i nešto se novo događalo. Nešto se u svakodnevnici promijenilo. Postalo je življe. Kroz ovu zabavu bile su potisnute u drugi plan brige koje su ih inače zaokupljale.

Soba broj tri

Luka je umoran od puta i slomljen nekakvim novim psihičkim stanjem, stanjem opuštanja, nakon tolikih dana u grču smrtnog straha i neizvjesnosti, umorno sjeo na jedan madrac i pogledao po sobi. Uzduž zidova i po sredini sobe bili su poredani stari madraci, veličine prostornog metra. Svaki ležaj sastojao se od dva takva madraca, ali ih nije bilo dovoljno za sve pa su ih spojili jedan uz drugoga i tako prekrili cijelu sobu. Ostavljene su samo stazice za hodanje do prostorije koja je služila za pranje i iz koje se ulazilo u zahod čučavac. Te dvije male prostorije služile su pušačima i kao pušionica, jer je u sobi gdje se boravilo i spavalo bilo strogo zabranjeno pušenje. Jastuka nije bilo, ali bilo je nešto deka pa se više spavača pokrivalo jednom dekom.

Počinje “glavu dole, ruke na leđa”

“A, ti si to. E, pa ti ne možeš reći da nisi znao šta se događa. Ti si, kako vidimo, vrlo učena glava, pa još viši inspektor policije. Pa, jel’ ti, bre, znaš šta to znači? Takvu zverku do sada ovde još nismo ugostili. Za takve imamo posebne apartmane!” – govorio je goropadni stražar dok se Luki hladan znoj slijevao niz leđa. Jedan je drugi uzeo teške ključeve, kakve su do tada zarobljenici, sada očigledno zatočenici, vidjeli samo u nekim filmovima i krenuo uz stepenice, na kat.

Dolazak u Srijemsku Mitrovicu

Cijeloga ovog rata događale su mu se čudne stvari i spopadale ga čudne misli, pa tako i sada dok je sjedio u kamionu. Mislio je da mu je samo što prije ući u krug zatvora. Premda se ni jedan normalan čovjek ne veseli zatvoru, Luka je naprosto osjećao prikriveno zadovoljstvo što će uskoro biti unutra. S obzirom na sve što su proživjeli u deset dana zatočeništva u samome Vukovaru, posebice u susretu s vukovarskim Srbima, dojučerašnjim susjedima, sada se bojao da netko od onih koji ga poznaju ne naiđe i pozove ga, da siđe s kamiona.

Šid

Krenuli su. Opet nisu znali u kojem pravcu, ali sada su bili sasvim sigurni da idu u dubinu Srbije. Premda i dalje uznemireni, ipak su bili malo smireniji. Vukovar, tako „avetinjski“ prazan i bez života, u kojemu je na svakoj stopi i u svakom pokretu vrebala smrt, ostao je daleko za njima.

Iz “kasarne” u novu neizvjesnost

Kolona je išla polako, svatko sa svojim brigama i svatko sa svojim mislima. Skrenuli su ih ulijevo. Pred nekim zgradama unutar vojarne stajala su dva manja vojna kamiona, „dvotonca“. U dnu stubišta, pred samim ulazom, stajala su dva manja vojna kamiona. Sa svake uzdužne strane u kamionu bila je klupa za sjedenje, a sve je bilo prekriveno otraga otvorenom ceradom. Vojni policajci podijelili su kolonu u dvije grupe i naredili da se popne svaka u jedan kamion. Bili su prilično grubi u ophođenju, hladni, smrknuti.

Ispitivanje “bezbednjaka”o ugroženosti Srba

Problem ugroženosti Srba pokušavao je pobiti nepobitnom činjenicom kako je velik broj pripadnika tog pučanstva ostao u Vukovaru cijeli rat. Bili su po javnim skloništima i privatnim podrumima izmiješani s Hrvatima, u mjesnim zajednicama redovito su dobivali sva sljedovanja kao i Hrvati, kako su zarobljeni ranjeni srpski vojnici liječeni u bolnici i tamo živi zatečeni nakon predaje Vukovara. Osim svega toga, u bolnici su cijeli rat, uz puno uvažavanje, radili liječnici i drugi medicinski djelatnici srpske nacionalnosti. Čak je određeni broj Srba, zajedno s Hrvatima i to kao dobrovoljci, sudjelovao u obrani grada, a prilikom mobilizacije, koja je provedena u gradu, Srbi nisu prisilno mobilizirani.