Više nije znao ni koliko je sati, ni koji je dan, ni gdje se nalazi, ni gdje su nestali svi oni ljudi oko njega. Hladnoća je bila neizdrživa. Kako se bližilo svitanje, bilo je sve hladnije. Drhtao je cijelim tijelom i presavijao se od bolova koji su mu u naletima presijecali dah kada god bi učinio neki pokret. Zbog bolova se pokušavao što manje micati, ali time je hladnoća bila još nepodnošljivija.
Iz obamrlosti ga je trgnuo signal koji većina radio-stanica daje prije objave točnog vremena. Čuo je prvi pišteći signal…drugi…treći.
– Šest je časova…ovde radio Beograd… Vesti… – naprežući sluh „lovio“ je zvukove glasa koji je dopirao iz dvorišta, kroz nezatvoren prozor.
A onda je shvatio. Vjerojatno negdje u dvorištu postoji zvučnik. Naprezao se da čuje što ima novo u vanjskom svijetu, ali je čujnost bila nejednaka. Kao da je smjer vjetra utjecao na to da se samo povremeno nešto čuje. Ipak, uspio je čuti:
– Noćas u Beogradu…okolini…temperatura…14 stepeni ispod nule…
Luka je bio najbolji svjedok kako ovaj put, prvi put govore istinu, jer je to dobro osjetio na vlastitoj koži. Sklupčan na hladnom betonu, napola smrznut više se nije mogao niti pomaknuti, ali je još mogao vladati razumom:
– Koliko mogu ovo izdržati? Koliko će me ovdje držati? Žele li oni da se jednostavno smrznem? Ili se, ipak, ovdje čovjek ne može smrznuti, ali može strašno patiti? Kad bi me samo malo odveli u sobu da se ugrijem.
Svanulo je. Ključ se u bravi okrenuo. Ušao je stražar u pratnji jednog mlađeg čovjeka u nekakvoj sivoj odori.
– Iz koje je vojske sad ovaj? – pomislio je smrznuti i pretučeni Luka te pokušao ustati kako je to nalagao kućni red kada u prostoriju ulazi stražar, no samo se stropoštao i ostao ležati na betonu.
Vidjevši u kakvom je stanju, stražar je samo klimnuo onome u sivoj odori, a ovaj je kroz rešetke stavio pokraj Luke dva jaja u ljusci i kriškucrnog kruha.
– Na, jedi. – promrmljao je ostavivši hranu.
Luka je gledao kuhano jaje i krišku kruha, pa iako je znao da mora jesti kako bi opstao, nije se ni pomaknuo. Da je i htio, nije mogao zinuti od prozeblosti stegnutih vilica, neispavanosti i bolova, a i želja za hranom bila je posljednje što ga je tog trenutka obuzimalo.
– Da su bar donijeli nešto toplo, šalicu toplog čaja. – tužno je pomislio oblizujući suhe bolne usne otečene od udaraca koje je noćas dobio.
Povremeno je čuo glasove, korake, zveket ključeva. Ležao je u polusvjesnom stanju zbog hladnoće i bolova. Nije osjećao ni glad ni žeđ. Samo mu je bilo strahovito hladno.
– Koliko li je sati? – pomislio je, a onda se sjetio:
– Pa ja imam sat na ruci! Bože, nisam valjda počeo ludjeti? Kako sam to mogao zaboraviti… Stražar mi ga je vratio prilikom pregleda u sportskoj dvorani.
Podigao je rukav vojničke veste koju su mu dali da obuče. Pogledao je na sat, ali nije vidio kazaljke.
Pred njim su stajali stolovi i stolice ispred hotela Dubrovnik u Zagrebu. Sjedio je za jednim od stolova, pio kavu, pušio, čitao „Sportske novosti“ i čekao suprugu koja je po gradu obilazila trgovine.
Ugledao ju je kako ide k njemu i sretno se osmjehuje. Poljubila ga je i sjela te počela pretraživati po torbi.
– Nešto sam ti kupila. – progovorila je zagonetno.
Luka je znatiželjno očekivao što će izvaditi iz torbe.
– Dopada li ti se? – pitala ga je supruga držeći u ruci vrlo lijep kvarcni ručni sat, četvrtasta oblika, zlatne boje, sa žutom metalnom narukvicom.
– Zaista je lijep. – iskreno oduševljen rekao je Luka.
– Pokazuje i datume. – važno je dodala supruga ponosna na svoj izbor.
– Ali, ja imam sat. Kupila si mi ga ovdje u Zagrebu, prošle godine. – govorio joj je Luka taktično da je ne povrijedi.
– Neka. Skini ga i stavi ovaj. Molim te, sada odmah. Želim da ovaj nosiš. Ne znam zašto, ali čim sam ga ugledala, poželjela sam ga vidjeti na tvojoj ruci. Pogledaj datum na njemu. Uvijek si govorio da je to tvoj sretan broj. – govorila je brzo kao da nije željela da je prekine i da promijeni tu njenu odluku.
Luka ju je pogledao i osmjehnuo se, sretan što ni takve sitnice nije zaboravljala kada je on u pitanju. Tolike su godine već zajedno. Imao je punih deset godina kada je zavolio „Crvenkapicu“ koju je ona glumila na pozornici u trenutku kada se u nju zaljubio za cijeli život. I ona njega od tada voli. Evo, to još uvijek traje, preko trideset pet godina. I ova je njena pažnja to potvrdila. Skinuo je sat koji mu je bio na ruci i dao joj ga, a novi stavio na ruku.
A onda je pogledao na „datumar“ koji je pokazivao brojku „13“. Bila je srijeda, 13. kolovoza 1991. godine.
– Hej, pa danas je 13., moj sretan broj, a i srijeda je moj sretan dan. Znaš da sam se u srijedu rodio? Ovo mora imati neko značenje. Pa nismo uopće spominjali kupovinu sata. Valjda će mi donijeti sreću! – uzbuđeno je rekao Luka i kao znak zahvalnosti i zadovoljstva poljubio je suprugu.
Toga trinaestog kolovoza bili su zadnji put u Zagrebu, gradu njihove ljubavi, mladosti i studentskih dana. Toga dana Luka je išao na jedan važan sastanak u svoje Ministarstvo, pa je sa sobom poveo i suprugu.
Sada se Luka sjetno, od sve muke koja ga je snašla, osmjehnuo. Sjetio se kako je supruzi rekao kada je stavio sat na ruku, da će mu možda donijeti sreću.
– Pa ovo se sada baš ne može nazvati srećom. Ali, nikad se ne zna. Možda, ipak… – pomislio je s nadom.
Bilo mu je toplo oko srca dok je gledao taj žuti predmet, jedinu stvar, uz burmu na prstu, koja ga je još vezivala za ženu koju toliko voli, a u ovom trenutku čak ne zna ni je li živa. Zbog svega toga sat je bio dragocjenost za njega, pa ga je brzo prekrio rukavom veste, bojeći se da će ga potpuno napustiti sreća ako ostane bez njega.
Čuo je korake, a potom ključ u bravi. Ušao je kapetan koji ga je ispitivao, „Blondi“. Stražar je otključao vrata na rešetkama.
– Šta je to? Da ti možda ne štrajkuješ glađu? – upitao je kapetan prijetećim tonom ugledavši na podu jaja i kruh.
– Ne, ne štrajkam, samo ne mogu jesti. – odgovorio je Luka tiho.
– Ajde, došli su da te vide predsjednik i ministar policije SAO Krajine. – rekao je zagonetno se poigravajući kapetan.
Luka je protrnuo:
– Što li mi sada spremaju, kuda me sada vode, što će mi raditi? – brujalo mu je u glavi.
Stalno su mu priređivali nekakve igre da ga zbune, još više zaplaše i da ga psihički slome. Sve s ciljem kako bi konačno progovorio o onome što njih zanima, a što on – po njima – sigurno zna, ali tvrdoglavo odbija svaku suradnju s istražiteljima.
Ušli su u ured koji je bio doslovce pun „jugooficira“ u maskirnim uniformama. Luka je stao nasred sobe u već za njega normalnom položaju, „glava dolje, ruke na leđa“.
– Stani normalno. Podigni glavu. – prozborio je nepoznati glas.
Luka je podigao glavu i od neke dodatne hladnoće postao je „led“.
Pred njim je sjedio, nitko drugi, nego takozvani predsjednik, takozvane Srpske Autonomne Oblasti Krajine, bradonja u maskirnoj uniformi s crnom beretkom na glavi, glavom i posebice bradom, skladištar Vupikovog pogona u Pačetinu – Goran Hadžić.
Od poznatih mu, tu je još bio i Boro Bogunović, u to vrijeme ministar policije te samoproglašene „Krajine“, inače prije rata vozač kamiona za razvoženje robe po seoskim trgovinama. Dovozio je robu i u Lukin Lovas u trgovinu u kojoj je poslovođa bio Lukin punac Petar Čorak.
– Ti si radio u policiji u Vinkovcima? – upitao je Hadžić.
– Da. – odgovorio je Luka najkraće što je mogao.
– Ako je radio u Vinkovcima, onda bih ja trebao popričati s njim kao Vinkovčanin. – ubacio se mlađi oficir u maskirnoj uniformi, s crvenom beretkom na glavi, a izgledao je još opakije od Hadžića.
– Da li si poznavao Darka Bekića iz Vukovara koji je radio u Vinkovcima u Službi državne bezbednosti? – opet je upitao Hadžić.
– Poznavao? Slaba je to riječ. Znao sam ga još iz dana kad je išao u Srednju milicijsku školu u Zagrebu, jer su sa mnom u vukovarskom OSUP-u radili njegovi otac i stric kao milicajci, a majka kao službenica. – kratko je odgovorio Luka.
– Šta mi možeš reći o njemu i gdje bi mogao biti?
– Do 30. 6. 1991., do kada sam ja radio u Vinkovcima, a prije nego što ću se ponovno vratiti u Vukovar, Darko je bio tamo kao operativac Državne sigurnosti u Ispostavi Vinkovci. Kada sam otišao, on je još ostao iza mene u Vinkovcima, ne znam što je bilo s njim, ali se sjećam da mi je naš zajednički prijatelj Ivan Zaležak, šef te ispostave za vrijeme rata, u telefonskom razgovoru rekao da je Darko otišao u Crnu Goru. – ispričao je Luka stvarno ono što je znao, jer je na ovako nevažnoj informaciji mogao zaraditi neki pozitivni poen.
– Dobro, dobro, i ja imam informaciju da je u Zeleniki u Crnoj Gori. – rekao je Hadžić.
– Tko je sve radio u Državnoj bezbednosti u Vinkovcima? – pitao je dalje.
– Dok sam bio u Vinkovcima, tamo je radilo desetak operativaca, od kojih su šest ili sedam bili Srbi. – odgovorio je Luka „pakosno“, jer je znao da im to ne godi, a što su potvrdili i pogledi koje su međusobno izmijenili.
– Tko im je bio šef? – upitao je Hadžić.
– Do rata šef je bio Stipo Brajičić, a u ratu je bio Ivan Zaležak. – rekao je Luka ime tog šefa.
– Šta je sa Stipom? – upitao je kratko.
– Kad su devedesete počela nepovoljna događanja, otišao je u mirovinu.
– Ne čudi me, on je bio pošten iako je Hrvat, ali žena mu je Srpkinja iz Trpinje, pa je valjda i to imalo utjecaja. – zaključuje Hadžić samodopadno.
– A taj Zaležak, to je veliki ustaša. – odgovorio je Hadžić, napuhavši se pred „jugooficirima“ kao da je time učinio neko veliko djelo.
Luka je bio siguran da je samo zato i pitao za šefa, jer je znao da je Hrvat i da će ga moći prozvati ustašom, a time pred „jugooficirima“ potvrditi kako je on pravi Srbin i kako su za njega svi Hrvati ustaše. Njegov samozadovoljni pogled, koji je uputio prisutnima, i njihovo zajedničko odobravanje klimanjem glava i blagonaklonim potvrđivanjem nekakvim osmijesima, naprosto su istjerali iz Luke pitanje:
– Mogu li ja nešto reći?
– Možeš. – ravnodušno je rekao Hadžić.
– Ja vas ne znam osobno i nisam imao do sada prilike sresti vas, ali baš nekako pred moj odlazak iz Vinkovaca, taj isti novi „šef ispostave“ Ivan Zaležak, kako vi kažete „ustaša,“ pričao mi je da je s vama godinama bio blizak prijatelj, da ste često bili u društvu s njim i sa Stipom, da ste skupa izlazili u raznim prilikama, surađivali, pa čak da ste preko njih dobili i dozvolu za pištolj. – pričao je Luka polagano i razgovijetno, ali tonom koji je davao do znanja što misli o ljudima koji ne prežu ni od gnjusnih laži da bi si pribavili nekakvu trenutnu pogodnost.
Dok je ovo govorio, gledao je Hadžića u oči, ali on je završetak Lukina izlaganja dočekao spuštena pogleda, gledajući vrhove svojih cipela. Tog trenutka Luka je osjećao da je dobio još jednu bitku za istinu kojom je odlučio braniti i sebe i sve ono u čemu je pred Domovinski rat sudjelovao, ali i braniti sve one poštene ljude s kojima je živio, radio i ratovao.
Kada je završio, u sobi je na trenutak nastao tajac. Ili nisu očekivali ovakvu drskost od Luke prema „Predsjedniku“ jedne „Republike“, ili ih je sve iznenadilo ono što su čuli o tom „velikom“ Srbinu Hadžiću, ili su razmišljali o onome što su čuli. Hadžić je u nedoumici zavrtio petama svojih cipela pa bojeći se da prisutno društvo ne čuje još nešto o njemu što do tada nisu znali, a što znaju ljudi koji su dugo živjeli na području na kojem je i on živio, ne podižući pogled, promrmljao je:
– Dobro, dobro, možete ga odvesti.
Dok se uz pratnju stražara vraćao u podrum, u svoj „apartman“, Luka je osjećao istinsko zadovoljstvo od kojega je dobio neku novu snagu. Iz cijele atmosfere i reakcija prisutnih bio je siguran da im je mnogo rekao o tome kakvi su bili i kakvi su sada, te koliko je za njega i njegove suborce dobro što više neće s njima provoditi čak ni svoje slobodno vrijeme. Nastavak…
