Zahvalni smo dragom Bogu i autoru Zdravku Careviću koji nam je ponudio za nakladništvo svoje dvije odlične knjige: “Ovim su šorom prolazili svati“ i “Kad su cvjetale trešnje“.
Obje knjige su ranije izdavane kroz nekoliko izdanja – prva 2013., a druga 2016. godine.
Autor je odlučio nama kao nakladniku pokloniti povjerenje novih izdanja svojih djela.
Autor Zdravko Carević Car – domoljub, ratnik, branitelj, pjevač, skladatelj, poetičar, prozaičar – kao pripadnik 3. gardijske brigade “Kune” sa suborcima sudjeluje u borbama u Istočnoj Slavoniji i u Bosanskoj Posavini, gdje je ranjen u srpnju 1992. godine.
Knjiga “Ovim su šorom prolazili svati” autobiografska je proza koja na vrlo živopisan način donosi priču o Domovinskom ratu. Priča je to o teškom vremenu kada su autoru na rukama umirali suborci i kada se i sâm ležeći teško ranjen u kanalu pripremio za smrt, ali i o radosnim dogadajima – vjenčanju i rođenju djeteta. Zabilježio je i elemente humora, a ponekad stil pisanja prelazi u dramski donoseći puno dijaloga između sudionika dogadaja, od prve crte bojišnice sve do bolničke sobe. Čitatelju će biti zasigurno vrlo zanimljivo štivo koje se čita u jednome dahu. lako se većina dogadaja odvija pod neprijateljskom paljbom, od Sarvaša, Karadžićeva, Nuštra, sve do Dervente, priča naposljetku ima sretan završetak.
Autor se s posebnim poštovanjem sjeća sedamnaest poginulih suboraca, te im, osim što ih po imenu ili nadimku spominje u knjizi, posvećuje i sjećanje uz biografije s fotografijama, što otkriva pravu namjeru zbog koje je odlučio zapisati svoje doživljaje iz Domovinskog rata.
lako je autoru ovo prva knjiga, čitatelj neće imati takav dojam. On uz simpatične dosjetke vrlo zorno prikazuje nastalu situaciju, kao i izlaz iz nje. I u najtragičnijim trenutcima ostaje priseban i odgovoran, te upravo ova njegova karakterna crta opisuje pravog heroja Domovinskoga rata.
Ovako počinje Zdravko svoju knjigu “Ovim su šorom prolazili svati”:
U dudovu hladu sjedio sam naslonjen na stablo. Nisam mario što u travi ima otpalih plodova koji će mi sigurno ostaviti mrlje na hlačama. Nisam mario niti za pčelu koja je uporno zujala oko mene, želeći mi dati do znanja da sam na njenom teritoriju da uklonim svoje znojno i smrdljivo tijelo s njenog posjeda. Sjedio sam grickajući slamku trave medu zubima.
Pušku sam držao na krilu, kao dijete koje je zaspalo poslije igre. Kaciga je bila na koljenu, medu prstima cigareta. Gledao sam nigdje i razmišljao o ničemu. Bio sam u ‘leru’.
Prasak! Jedna je granata pala tik izvan sjene duda. Poprskala me prašina crne zemlje, grumenje trave i crni dim pomiješan mirisima baruta i sumpora.
Nisam se niti pomakao. Nisam niti trepnuo. Lagano sam povukao dim cigarete. Ruke i lice bili su crni od prašine, a kaciga se otkotrljala nekoliko metara dalje u odvodni kanal. Puška je bila prekrivena zemljom i travom. U glavi i ušima je odzvanjalo kao u crkvenom zvonu koje pokušava rastjerati oblake i sačuvati urode od tuče. Niz lice je potekao tanki mlaz tople,crvene tekućine.
Opet sam preživio.
Nekolicinu nas, koji smo toga jutra još spavali, probudila je buka dva MIG-a koji su u brišućem letu protutnjali iznad sela, a potom se vratili i raketirali ciglanu. Kasnije je počelo ‘oranje’ po Sarvašu teškim topništvom. To je doslovno bila ta niihova akcija koju su zvali ‘Spaljena zemlja’. Nekoliko tenkovskih projektila pogodilo je kuću u kojoj smo se skrivali. U daljini smo čuli zvukove tenkovskih motora kako se pale i pokreću prema nama.
Škripa gusjenica bila je jezovita. Gledali smo se i nismo znali što da radimo. Neno je pogledao u mene i rekao: “Stari, gotovi smo!”
Sjećam se da mi je kaciga na glavi doslovno plesala, nisam imao nikakve šanse da ju smirim. Adrenalin je činio svoje. Po buci koju su proizveli tenkovi moglo se zaključiti da su već vrlo blizu.
Tlo se treslo pod nogama, a škripa gusjenica postajala je nepodnošljiva. Voda u karnisteru se uznemirila, a zatim je i karnister počeo skakati po stolu.
U tim trenucima prestali su topnički napadi, pa je buku stvaralo pješačko naoružanje i teški mitraljezi s oklopnjaka.
Tenkovi su kroz kukuruze velikom brzinom napredovali prema nama. Netko od naših je ispalio jedinu protuoklopnu raketu, pa
je dao petama vjetra.
Nikada neću zaboraviti sliku kada je jedan tenk ulazio u dvorište kuće u kojoj smo se nalazili. Miješali su se osjećaji straha i nemoći, jer se nismo imali čime suprotstaviti. Sada su se već osim pješadijskog naoružanja čuli i glasovi neprijatelja dok se dovikuju organizirajući napad.
Kratak sadržaj knjige “Kad su cvjetale trešnje”:
Kada student sociologije za svoj diplomski rad izabere temu: “Veterani Domovinskog rata – dvadeset godina kasnije’, nije ni slutio da će u caffe baru “Panonski mornari” susresti toliko zanimljivih likova. Izvjesni Pero (njegov glavni sugovornik) ispričao mu je priču o svome životu, od najranijeg djetinjstva pa do danas – dvadesetak godina nakon rata u Hrvatskoj.
Autor opisuje prijateljski odnos studenta i ratnog veterana do temjere da student s vremenom poprima obrise karaktera svoga sugovornika.
U priči ima komičnih detalja, ali više onih dramatičnih, kako iz doba rata, tako i iz života veterana dvadeset godina nakon tih događanja.
Roman govori o tome kako hrvatski veterani danas žive i kako se nose s problemima i nepravdom u svakodnevici.
To je tema o kojoj nerado čitamo, slušamo, ili uopće želimo bilo što znati.
Radnja se odvija negdje u Slavoniji, u bilo kojem mjestu.
To je za ovu priču potpuno nebitno.
Radujemo se suradnji sa Zdravkom Carevićem te nastavku sudjelovanja u očuvanju istine, svjedočanstava i sjećanja na ne tako davne dane iz hrvatske prošlosti u kojoj smo se borili za slobodu svoga naroda .
Izdanju knjige “Ovim su šorom prolazili svati” nadamo se do kraja ove godine, a knjigu “Kad su cvjetale trešnje” planiramo izdati do ožujka slijedeće godine.
Vaš Vilimbook.
Čitajte naše knjige:
