Tata, došao sam se boriti!

Tata, došao sam se boriti. Ne želim da me jednog dana, kad se sve ovo završi, prijatelji pitaju gdje sam bio dok su oni branili Vukovar. – odgovorio je mirnim, ali odlučnim glasom. Sve vrijeme Luku su gledala dva njemu najdraža oka, ali ovaj put pogledom odrasla čovjeka, pred čijom je odlučnošću osjetio nelagodu što ga toliko odgovara od borbe. No, koji bi roditelj bez otpora na to pristao!?

Muka stidljivog Mire

Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.

Soba smrti

Luka je zastao prestravljen. Pograbilo ga je nekoliko ruku, bukvalno su mu strgnuli jaknu i bacili je na veliku gomilu odjeće skinute s drugih zarobljenika. Ostao je u sivoplavoj vesti koja se mogla vidjeti na mnogim braniteljima, jer je veća količina iz nekog skladišta podijeljena tijekom rata. Grubo su ga gurnuli licem prema vratima. Pretraživali su ga po cijelome tijelu, a usput ga je svaki od njih udarao šakom, nogom i čime je tko stigao. Uzeli su mu novčanik, otvorili ga, pa kada su vidjeli da je u njemu samo osobna iskaznica, bacili su sve nekuda na stranu.

U smrt zbog cipela

Luka je makinalno pogledao u svoje cipele prije nego su došli do njega. Oteo mu se smiješak olakšanja uz misao o tome kako je čudna ljudska sudbina. Ono jutro, trinaestog studenoga, kada će uvečer biti pogođena i izgorjeti zgrada policije, probudio se i ne razmišljajući što čini i bez prethodno donesene odluke, prvi put nije obuo te žute cipele koje je stalno tijekom rata nosio, već nove crne cipele koje je prije koji dan dobio od policijskog skladištara Danijela Salopeka, ako rat potraje.

Skladište Veleprometa

Ogromnim dvorištem, obavijenim mrklim mrakom, zavladala je potpuna tišina. Muk! Svuda oko kolone stajali su vojnici s uprtim puškama i strojnicama. Bili su puni želje za ubijanjem. Među zarobljenicima zavladao je strah, da od tolike želje za ubijanjem nekome nezadrhti prst na okidaču. Dugo su kolone stajale s uzdignutim rukama i snaga im je počela popuštati.

Susret s Crvićem

Kroz kapiju je nadolazila skupina od šest, sedam „uniformiranih“ osoba. Ispred njih išla je ukočena, također u „uniformi jugovojske“, s dječjim licem i izrazom neskrivene mržnje, korakom kao na vojničkoj paradi, šesnaestogodišnjakinja, gotovo djevojčica. Bila je to mala Slađana Korda, kći Lukina gimnazijskog kolege i vršnjaka, Pere, čiji je otac bio poznati vukovarski odvjetnik, a punac mu je bio zastavnik JNA koji je godinama vodio Dom JNA, a koji se nalazio u središtu Vukovara.