Luka je stajao bez prava da se pomakne, da prebaci težinu tijela snoge na nogu, da bar na trenutak ispravi glavu ili spusti ruke niz tijelo. Boljele su noge, križa, ramena, ruke, vrat, glava. Trnulo je cijelo tijelo. Vrijeme je užasno sporo prolazilo. U glavi mu je odzvanjalo ono o spremanju apartmana s noćnom posjetom!
Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.
Ležim, ali me hvata drhtavica. Hladno mi je. Osjećam bolove na licu, boli me nos, kosti čela, cijela glava, ali bez obzira na to uranjam u stanje isključenosti. Trenutačno mi to paše i konačno uživam u tome miru, a i vani više nema galame. Otišli su poručnik, Mare, Kinez i ostali. U našoj prostoriji je potpuna tišina jer svi smo u strahu i šoku od svega što se danas događalo.
Nekoliko dana nakon što sam izišao iz logora dogodilo se ono čega smo se plašili. Na liniji je poginuo srpski vojnik i u znak odmazde ubijeni su svi koji su u tom trenutku bili u logoru. Tijela nikada nisu pronađena.
Kao u svim zatvorima svijeta, kao svi pravi zatvorenici, i ovi su se brzo organizirali i nastojali u ovakvim uvjetima provoditi nekakve aktivnosti. Sve male kartonske kutije u kojima su bile konzerve brzo su skupljene i već su ekipe radile na izradi igraćih karata. Uskoro je zgotovljeno nekoliko kompleta karata i već su se našli partneri. Igrala se „Bela“ i nešto se novo događalo. Nešto se u svakodnevnici promijenilo. Postalo je življe. Kroz ovu zabavu bile su potisnute u drugi plan brige koje su ih inače zaokupljale.
Vojnik s puškom u ruci, koju usmjerava prema meni, stoji mi nasuprot, dva metra udaljen. Kinez ulazi u kuću, Mare i dalje stoji po strani i kao da je umoran od svega samo promatra, a ja ostajem na dvorištu s nekoliko vojnika od kojih samo jedan ima oružje. Tu im je vjerojatno i baza jer se vidi da su svi opušteni i ležerni, a ja kao da sam im poremetio večernji odmor. Neki od njih me ispituju, iz znatiželje, odakle sam, koliko godina imam, koja sam postrojba, jesam li HOS-ovac ili zenga…
Nakon ručka sam izišao van i sjeo na travu pod neku šljivu uživajući u slobodi. Činilo mi se da osjetim miris svake travke kao nikada do tada. U daljini se čula jeka topovskih granata, ali meni to ništa nije smetalo. Kada se jednom nađeš iza neprijateljskih linija, onda ti svaki problem u usporedbi s tim izgleda kao igra.