O Bože, jesam li izdajnik?

O Bože,jesam li izdajnik i kukavica zato što ću sve ove ljude ostaviti i spasiti se? Tu su Željko Major, Zoran Gruber, Željko Begov te mnogo ljudi koje znam iz viđenja, ali i oni koje ne znam. Nisu zaslužili ovakav kraj i zbog toga se osjećam jadno! Ipak ne želim ostati u tom hangaru, ne želim nipošto da me vrate u kolonu za strijeljanje. Osjećam kao da me svi naši ljudi u hangaru optužuju da sam izdajnik. Samome sebi činim se sebičnim i ravnodušnim dok želim što prije pobjeći s ovog jezivog mjesta, a u meni se vodi bitka zbog savjesti. Nemam ništa više prava na život od Majora, Grubera, Olivera ili bilo kojeg drugog patnika u ovom krvlju natopljenom hangaru.

I dijete muče u hangaru

Kroz plač i očaj žena je uspjela sve to izgovoriti, na što joj oficir govori neka pričeka tu gdje je i odlazi u hangar iz kojeg se i dalje prolamaju jauci. Oficir se ubrzo pojavljuje i zove ženu da uđe. Nakon nekoliko minuta žena izlazi i izvodi svoje dijete, drži ga i doslovno vuče, jer to dijete jedva može hodati, šepa obješen na nju. Glava mu je, kao i lice, oblivena krvlju, odjeća podrapana i visi u dronjcima, a na leđima svojski natopljena krvlju. Bos je, jedna noga mu je polomljena i u neprirodnom položaju, a jedna ruka mu visi bez kontrole. U polusvjesnom stanju je oslonjen na majku koja ga jecajući tješi dok on ispušta bolne jauke i jecaje.

Počinju muke Ovčare

Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene.

Jesmo li živi?

Ja se i dalje molim u sebi. A kako sam ostao ležati,njih se sedam, osam okuplja oko mene i počinju me udarati palicama. Ne znam nisam gdje sve ne osjećam udarce: po glavi, ušima, vratu, po prstima i zglobovimaruku koje sam držao prekrižene iza glave. Udaraju me po leđima i bubrezima,posebno su bolni udarci po stražnjici i po butinama, a istovremeno pljušte polistovima i tabanima. Oni su se poredali tako da sve udarce dobivamistovremeno, a dok me tuku, vojni policajac skida crnogorski „fes“ i gura mi gapod nos da poljubim četiri „S“ vičući:– Ljubi ovo, majku ti jebem ustašku!! Ljubi, ljubi…!!

Zarobljeni

Poštovani prijatelji, u ovim danima kada smo prisiljeni biti doma iskoristimo vrijeme za čitanje. Želja nam je tome doprinijeti pa ćemo svakodnevno objavljivati ulomke naših knjiga. Predstavljamo vam dijelove knjige “Ispovijest zarobljenika”, autora Gorana Hillera iz poglavlja “Zarobljavanje”. Autor, njegov brat i otac, uvjereni kako su sigurni, vraćaju se u svoje već okupirano selo Zborište i tu počinje drama njihova života.