Najteža noć u mome životu

Ispovijest zarobljenikaLeave a comment

Na našu žalost, nismo trebali dugo čekati na nastavak zbivanja. Već je padao prvi mračak kada su se na šljunkovitoj stazi začuli koraci vojnika koji se približavaju vratima. Zvukovi ključa u katancu i lanca koji se provlači po metalnim vratima odzvanjaju u tišini predvečerja. Čini se da mi taj zvuk para uši. Ne želim da ulaze unutra, ali to su samo moje želje koje u ovom trenutku nisu bitne. U prostoriju ulaze trojica vojnika s puškama i povicima: „Ajmo, ustaše! Tko je prvi?“

Samo će dragi Bog odlučiti

Vukovarski deveti krug1 Comment

Ništa moj život nije vrijedniji od njihovih, ništa ja nisam zaslužniji ni važniji od njh, ništa ova država neće profitirati ako se ja spasim, a strada netko bolji, vrijedniji, za njezin boljitak potrebniji. Ostat ćemo sa svima njima pa kako bude njima, bit će i nama. Ako je došlo vrijeme da se gine svi moramo imati jednaku šansu. A samo će dragi Bog odlučiti. Prepustimo se u Njegove ruke, u Njegov zagrljaj.

Dolazak u bolnicu

Vukovarski deveti krugLeave a comment

Pogled na zgradu bolnice zaustavio im je dah. Ono što je od nje ostalo teško se moglo opisati riječima. Od mnogobrojnih prozora ostali su samo otvori. Ponegdje, kao slomljene ruke, visjeli su ostaci roleta. Bezbrojne rupe od granata izrešetale su vanjske zidove i razrovale dvorište. Izgledalo je kao da tu nema ničega i nikoga živog. Probijali su se u koloni po jedan do glavnog ulaza u bolnicu, jer je trebalo raskrčivati put kako bi se moglo ući.

Krvavi otisak dlana

Ispovijest zarobljenika1 Comment

U prostoriji stoje tri čovjeka koji pognutih glava gledaju u pod. Ne znam kakav ja utisak ostavljam na njih, ali na njima se vidi da su jako uplašeni. Ubrzo se vrata s treskom zatvaraju. Čuje se zvoncanje teškog lanca i škljocanje katanca. Gledam u prašnjav i prljav pod kao da tražim u što ovi ljudi gledaju. Na podu nema ničega, osim prašine.

Dolazak u logor Liješće

Ispovijest zarobljenikaLeave a comment

Dignem glavu kako bih vidio kuda prolazimo, ali istog trenutka čujem upozorenje: „Glavu dolje! Ako još jednom pogledaš u stranu, pucam bez upozorenja.“ Brzo spuštam glavu i dalje gledam u prašnjavi pod kamiona. Pognuvši se, u sjedećem položaju laktove naslanjam na koljena i kroz majicu stiskam križ krunice koji mi visi s vrata. Molim se Bogu da se dogodi neko čudo i da nas puste. Siguran sam da on to može napraviti ako želi, ali sam svjestan i činjenice da se čuda ne događaju kada mi to želimo. U onih nekoliko trenutaka kada sam digao glavu, vidio sam da se vozimo preko njiva, putem koji je vojska privremeno napravila.

Napuštanje podruma

Vukovarski deveti krugLeave a comment

U podrum se počeo stidljivo probijati trak svjetlosti. Svitalo je. Budni su budili zaspale. Spremali su prtljagu koju su kanili ponijeti. Sva je njihova preostala imovina stala u zavežljaj, vrećicu, putnu torbu. Uzeli su što je tko još imao i krenuli u neizvjesnost. Možda je i njihovim patnjama došao kraj? Luka i supruga nisu imali ni zavežljaj, samo su se kao i uvijek kad su negdje kretali primili za ruke i krenuli za ostalima.