Susret s Crvićem

Kroz kapiju je nadolazila skupina od šest, sedam „uniformiranih“ osoba. Ispred njih išla je ukočena, također u „uniformi jugovojske“, s dječjim licem i izrazom neskrivene mržnje, korakom kao na vojničkoj paradi, šesnaestogodišnjakinja, gotovo djevojčica. Bila je to mala Slađana Korda, kći Lukina gimnazijskog kolege i vršnjaka, Pere, čiji je otac bio poznati vukovarski odvjetnik, a punac mu je bio zastavnik JNA koji je godinama vodio Dom JNA, a koji se nalazio u središtu Vukovara.

Okrutno razdvajanje

Nisu daleko odmakli, a odnekud sa strane pred njegovu je Mariju polutrčećim korakom dojezgila mlađa žena u vojničkoj „uniformi“. Luka je pretrnuo. Kad je stala pokraj Marije i kada joj je vidio profil, prepoznao je Milku Vuletić, majku Branislava-Braneta, školskog vršnjaka njihova sina. Zgrabila je od straha izbezumljenu Mariju za kosu. Milka je bila obučena i opremljena kao u nekadašnjim partizanskim filmovima. Bila je u uniformi jugovojske, s „titovkom“ na glavi i utegnuta „opasačem s oprtačima“, a o desnom boku u kožnoj smeđoj futroli tamnio se rukohvat pištolja, po Lukinoj procjeni „Tetejac“.

Očev obrok

Po ocu se vidi da je prošao najgore. Tjerali su ga da leži na podu potrbuške s ispruženim rukama naprijed kako bi ga naizmjenično mogli tući. Nakon toga se morao okrenuti na leđa kako bi ga pendrecima i čizmama tukli po rebrima. Zadižem mu majicu i vidim da je gotovo cijelo tijelo prekriveno crvenim masnicama.

Nikada ti se više neću vratiti

Bio je to njegov posljednji oproštaj s gradom koji mu je pružio toliko radosti, ali i toliko patnje i tuge. Baš zato što ga je toliko volio i što je uvijek govorio da mu kroz žile ne teče krv nego Dunav, sada je bio toliko ogorčen i nepokolebljiv u onome što mu je poručio na rastanku. Bio je siguran da se nikada neće vratiti, jer Vukovar njegovih gimnazijskih dana, Vukovar u kojem je rođen njegov sin jedinac, Vukovar u kojem je kao obiteljski čovjek živio i radio punih 20 godina, taj voljeni Vukovar bio je mrtav.