Poslije više dana u kojima nije vidio ni sunce ni mjesec, a izmjenu dana i noći mjerio je po zvukovima koji su dopirali izvana, ušao je u samicu kapetan, Lukin „islednik“, u pratnji stražara i rekao da pođe za njim. Luka je bukvalno teturao za njim do ureda u kojemu ga je i do tada ispitivao.
– Sedi tu da se otkraviš.- rekao je ravnodušno i otišao, rekavši stražaru da ga čuva.
U uredu je bilo toplo i ubrzo je Luka osjetio čari toplog radijatora, a oči je navikavao na svjetlost žarulje koja je gorjela, jer je noć smijenila dnevnu svjetlost.
Ubrzo mu više nije godila toplina, jer je tijelo već naviklo na hladnoću, a i koža ga je sve jače svrbjela, tako da je morao uložiti mnogo truda da se ne počne češati, jer bi tada raskrvavio kožu ne mogavši se zaustaviti. Uz to je osjećao slabost, a nekakav nezdrav znoj orosio mu je čelo.
Nakon nekog vremena ušao je kapetan, a stražar je izašao.
– Sada me dobro slušaj. Mogu da te za nekoliko dana pustim, a možeš ovde ostati zauvek. Sve ovisi o tebi. Noćas ćeš dobiti toplu prostoriju, olovku i dosta papira. Celu noć ću ti ostaviti svetlo da možeš pisati. Napisaćeš izjavu sa svim svojim ličnim podacima i sve što znaš o događajima u Vukovaru pre ratnog sukoba, kao i svoju ulogu u svemu tome i potpisaćeš svaku stranicu. O tome koliko ćeš biti iskren, ovisi tvoja daljnja sudbina. – izdiktirao je.
Dao je Luki olovku i dosta listova čistog bijelog papira, a stražar ga je ponovno poveo u podrum. Otključao je vrata samice, odmah do one u kojoj je Luka do tada boravio. Kada je ušao u prostor iza rešetaka, a stražar je zaključao vrata i otišao, pogledao je oko sebe.
Samica je bila po veličini i obliku ista kao ona iz koje je došao, ali je ova ipak bila puno bolja. Prozor je imao stakla, radijator je zagrijavao prostoriju, a zidovi su bili bijeli. U prostoru iza rešetki bio je ležaj, napravljen od dasaka s povišenim uzglavljem, a sve to prekriveno s dva četvrtasta madraca i jednom dekom. Uz to, bila je i osvijetljena. U kutu je bila kibla, ali i kanta s vodom. Luka se najprije napio vode, jer je u ledari umirao od žeđi, a potom je sjeo na krevet i uživao u toploj prostoriji i svjetlosti nakon tolikih dana hladnoće i mraka. Ponovno se vratila snaga i volja za životom, za povratkom svojim najdražima.
Pisao je izjavu pazeći na svaku riječ, na svaki izraz. Znao je da ni oni baš nisu naivni i neuki i da će se uhvatiti za svaku riječ koja daje naslutiti da o nečemu znaš više od onoga što si napisao. I sada je ostao pri svome stavu da govori samo istinu i da ništa ne laže. Ali, samo svoju, a ne njihovu istinu. U tom prvom pisanju nastojao je biti što opširniji u opisivanju nevažnih i općepoznatih događaja kao što su neke eksplozije pred rat, početak agresije na Vukovar i slično. Svaku priliku koristio je da im stavi pod nos istinu o njihovim sunarodnjacima koji su bili u gradu do pada Vukovara, pa čak i osuđivali postupke napadača. Uvijek je isticao kako su pripadnici hrvatske policije sve vrijeme profesionalno i nepristrano obavljali redovite policijske zadatke u zaštiti života i imovine svih građana. Dokazivao je da hrvatska vlast nije tjerala Srbe niti s jednog posla, pa ni iz policije. Svoje tvrdnje potkrepljivao je navodeći konkretne primjere, po imenu i prezimenu, onih Srba koji su do samoga početka rata, pa i u ratnim djelovanjima ostali na svojim mjestima. Ostali su bez posla samo oni koji su ga samovoljno napustili i koji su samovoljno na razne načine napustili svoj grad.
Pisao je Luka do pred svitanje sjedeći na ležaju i s papirom na koljenima. Napisao je preko dvadeset stranica gusto i sitno pisanih slova, a pisao je što više i što opširnije. Znao je da malo tko može u tolikom tekstu pažljivo i s punom koncentracijom analizirati svaku riječ, svaki pojam, kako bi to u smislu istrage bilo potrebno. Iz profesionalnog iskustva znao je kako se u takvim prilikama utječe na ispitanika da piše što kraće i konciznije bez suvišnih sporednih stvari. Njemu je dana prilika da piše što više i što opširnije i Luka je to maksimalno iskoristio.
Ujutro je došao Lukin ispitivač, uzeo napisanu izjavu i otišao. Poslije nekog vremena vratio se strašno bijesan i počeo vikati na Luku:
– Jesam li ja tebi rekao da mi napišeš izjavu ili roman?! Šta ti misliš da ću ja cijeli dan čitati tvoj „švrakopis“?! To što si ti napisao zna svaka baba u Vukovaru!!
Bijesno je zalupio vratima i otišao. Što se on više pjenio, Luka je osjećao veće unutarnje zadovoljstvo, jer je upravo postigao željeni cilj. Kapetanova reakcija i ono što je govorio potvrđivali su kako je Luka izabrao dobar način obrane, bez bojazni da će odati korisne podatke ili bilo čime ugroziti nekoga tko im je pao u ruke. Nakon pola sata na Lukino iznenađenje nije po običaju došao vojni stražar, već „plavac“, zatvorski stražar i naredio Luki da pođe ispred njega ne zaboravivši podviknuti:
– Glavu dole, ruke na leđa. Polazi! Nastavlja se…
