Poslije dugog iščekivanja otvorila su se vrata i na njima se pojavio krevet na kotačima na kojem su vozili Lukina dječaka s bijelom gipsanom čizmom do kuka. Samo su mu virili otečeni prsti na nozi. Bio je blijed i iscrpljen. Luka je od „gipsera“ Marka Mandića hitro prihvatio bocu za infuziju.
– Luka, dao sam sve od sebe kako ne bi kasnije bilo problema s nogom. Siguran sam da će sve biti u redu. – rekao je Marko i stisnuo Lukinu mišicu, dajući mu podršku u ovom, za njega kao oca, najtežem trenutku.
Medicinska sestra Anica Bradarić i uvijek i svugdje prisutna vrijedna liječnica Neda Striber, priskočile su i prihvatile ležaj gurajući ga prema skloništu. Samo što su ušli u prvi dio hodnika koji vodi prema skloništu strašna detonacija prisilila ih je da se postave tik do zida. Eksplodiralo je u neposrednoj blizini. Hodnik se ispunio prašinom i dimom. Stajali su neko vrijeme i nijemo se promatrali s mišlju: „Hoće li opet?“
Nakon kratkog zastoja krenuli su dalje i počeli se spuštati niz blagi nagib duž dugog hodnika skloništa s čije su obje strane bili uzdužno poredani kreveti popunjeni ranjenicima. Lakši, pokretniji ranjenici ležali su na pomoćnim ležajevima koji su bili visoko pričvršćeni po zidovima s obje strane dugačkog hodnika bolničkog skloništa. Sve je bilo prepuno teških ranjenika.
Nijemo, gotovo nezainteresirano gledali su novog „kolegu“. Već su se navikli, jer su svaki čas nekoga dovozili.
U bolnici je bilo više stotina ranjenih. Pitanje je kako ih još i uspijevaju smjestiti? Odakle toliki ležajevi i čista posteljina? No, ništa nije čudno jer ovdje svi rade danonoćno, gotovo da i ne spavaju. I nitko se ne žali. Uglavnom šute, jer malo je vremena za priču, ali ranjenici dobivaju svu njegu.
Kad su smjestili ranjenika, došle su doktorica Nikolina Kolak, doktorica Sadika Biluš, doktorica Grozdana, medicinska sestra Ljubica i tko sve nije, a sve su to osobe koje su bile bliske s Darijevim roditeljima. Svi su ljubili, milovali i hrabrili mladoga borca. On se samo umorno smješkao i naprosto se branio od tolikih nježnosti kao da je htio reći: „Što vam je ženske, pa ja sam borac, a ne malo dijete.“
Kada su konačno ostali sami, Luka je sinu namjestio nogu onako kako je rekao da mu najviše odgovara, popravio mu jastuk, pokrio ga i obrisao mu znojno čelo. Rekao mu je da odmah od njega ide k mami reći joj što se dogodilo, jer ona još ništa ne zna, a sutra će oboje doći vidjeti ga. Pomilovao ga je po kosi, potom su se oprostila obojica uzdignutih po dva prsta ruke formiranih u znak „V“.
Luka je otrčao u podrum u kojem mu je bila supruga. Kada je unatoč stalnom granatiranju tamo sretno stigao, zatekao je podrum kao i uvijek dupke pun stalnih stanovnika. Svi su ga čudno gledali, jer se nije kao u ranijim prilikama sa svima pozdravio i kratko im priopćio kakvo je ukupno stanje na bojišnicama i uspijevaju li naši zadržati neprijatelja, već je šutke sjeo pokraj supruge i zagrlio je. Sve oči bile su upitno uprte u Luku. Nastala je tišina. Luka se ponašao drukčije nego obično. Njegov umorni i ozbiljni izraz lica odavao je loše vijesti. Nisu ništa pitali. Svi su iščekivali da Luka progovori. Supruga ga je gledala svojim kao nebo plavim očima, a u njima samo jedno pitanje:
– Sin!?
Majčino srce slutilo je i drhtalo od strepnje.
– U bolnici je, slomljena mu je lijeva noga, ali sve će biti dobro. – govorio je Luka što je mogao mirnije i blaže nastojeći izazvati svojoj ljubavi što manju bol zbog te vijesti.
Ništa nije rekla. Samo joj je brada zadrhtala, a suza je kliznula niz obraz. Luka joj je obrisao suze i nježno je poljubio. Ispričao joj je sve detalje nakon čega je tiho prozborila:
– Hvala Bogu, ostao je živ.
Promatrao je to blijedo lice i proklinjao ovaj prljavi rat koji je svojom strahotom promijenio svijest ljudi, pa čak dotle da su roditelji sretni i u situaciji kada im je dijete teško stradalo, ali je preživjelo, jer ovdje živjeti značilo je svakodnevno kockati se sa smrću. I kada je netko bio ranjen, a ostao živ, smatralo se da je imao sreće. Smrt je ovdje bila prisutna na svakom koraku, pa je i ranjavanje, i glad, i prljavština, i hladnoća bilo nešto kao privilegiranost u odnosu na stotine poginulih i onih kojima se to svaki tren može dogoditi.
Kada se Luka vratio u postaju, zatekao je inspektora za protupožarnu zaštitu Josipa-Joju Bradarića, suca općinskog tužitelja Nikicu Holjevca i inspektora Miću Grejzu, zapovjednika vukovarske prometne policije. Mićo je njegova sina Darija i Ajkulu prevezao u bolnicu kada su stradali. Mićo je posebice zavolio Lukina sina i sve vrijeme bili su nerazdvojni. Dario je naprosto obožavao Miću koji je bio izuzetan mlađi čovjek, ali iskusan policijski inspektor, a pred sam rat postao je otac lijepog dječaka kojega je na vrijeme zajedno sa suprugom Sanjom poslao na sigurno u Umag gdje je Sanjin otac Bogdan imao vikendicu.
Valjda od osjećaja odgovornosti, jer je obećao Luki da će paziti na „Maloga“, ali i suosjećajući s Lukom i s njegovim sinom u nesreći koja im se dogodila, Mićo je ugledavši Luku, čučnuo u kut hodnika, zabio glavu među laktove i koljena te zaplakao kao neutješno dijete. Luka, Nikica i Joja tješili su ga, odgovarajući ga od bilo kakve njegove odgovornosti, ali on je i pored toga otplakao ono što mu je tog trenutka bilo pri duši. A duša mu je bila tako meka i čista.
Luka i supruga narednih su dana često posjećivali ranjenog sina u bolnici. Kao i ostali ranjenici, imao je cigareta, voća, sokova.
Suborci, prijatelji, poznanici nosili su im zadnje zalihe, otkidali od svojih usta i usta svoje djece, jer ranjeni borci bili su svima svetinja. Nekoliko stotina zaustavljene mladosti ležalo je tu u teškim ranama. Bilo ih je bez ruku, bez nogu, polomljeni, prostrijeljeni, ali sa samo jednom željom, da što prije ozdrave i vrate se na bojišnicu.
Približavala se i subota, 20. listopada, dan kada je Dario punio 23 godine. Supruga i Luka razmišljali su kako da mu i u ovoj neprimjerenoj situaciji za bilo kakva slavlja, skromno obilježe taj dan.
Neočekivana rođendanska čestitka došla je nekoliko dana ranije. Upravo je tako na njih djelovala vijest kako će 19. i 20. listopada konvoj, koji su organizirali „Liječnici bez granica“, doći u Vukovar po ranjenike i odvesti ih na liječenje u mjesta u kojima nije bilo rata. Počele su užurbane pripreme, sve se moralo dovesti do savršenstva, jer se znalo da će konvoj biti ugrožen od strane agresora, ako bilo što ne bude po njihovim uvjetima koje su diktirali da bi ga propustili iz grada.
Sin je Luku zabrinuo kada je rekao:
– Tata, ja ne idem bez pištolja. Neću da im živ padnem u ruke ako nas pokušaju zadržati, a što je moguće, jer njima se ne može vjerovati. Što ako je njihov pristanak da nas puste još jedna prijevara? Neću da me kolju ovako nemoćnoga da se branim.
Luki je trebalo dugo da ga uvjeri kako je to nemoguće, jer bi tim nerazumnim potezom ugrozio cijeli konvoj koji će „jugovojska“ sigurno detaljno pretražiti. Na kraju je pristao, iako mu se očito sve to nije baš puno dopadalo i ostavio je dojam kako im ipak ne vjeruje.
Došla je i subota, 19. listopada. U grad je zorom ušla kolona kamiona s oznakama Međunarodnog Crvenog križa. Bilo je dogovoreno da prva grupa ranjenika ide što prije i da ih se odveze do Lušca gdje će ih čekati ekipe naše hitne službe i odvesti u najbliže bolnice na neokupiranom području, koje su već bile spremne za doček ranjenih vukovarskih heroja. Čim ih predaju hitnoj službi, konvoj će se vratiti po drugu grupu ranjenika, čime bi svi ranjenici iz vukovarske bolnice bili zbrinuti u našim bolnicama.
Luka je sa suprugom došao rano u bolnicu. Već s ulaza u sklonište ugledali su sina kako im maše nekakvim papirićem. Luki je sreća ozarila lice, jer je po tome znao kako je određen za transport taj dan u prvoj grupi. Luka je pogledao papir. Nosio je redni broj 17 i sadržavao sve podatke o ranjeniku i liječničku dijagnozu, a razumljiva je bila njegova želja da mu sin ode iz ovoga pakla, kako bi barem on preživio. Za njih dvoje roditelja, kako bude. Mama mu je iz neke posude na brzinu oprala kosu i ručnikom osušila kosu s malo vode koju su joj donijeli prijatelji iz bolnice, a s kojima je provela prvi dio rata zajedno brinući se o ranjenicima. Htjela je da joj jedinac bude lijep i čist za sutrašnji rođendan.
Uskoro su došli nosači s nosilima na koja su ga polegli i krenuli s njim prema izlazu. Jedva su se otac i majka oprostili od svoga jedinca. Sve se radilo brzo, po protokolu, organizirano i ozbiljno. Nije bilo vremena za nježnosti. S više kreveta već su skidali na nosila one koji su u ruci držali cedulje. Sve su ih žurno, onako u pidžamama, nosili u kamione i slagali ih kao cjepanice po podu kamiona na kojem nije bilo nikakve podloge. Bilo je zamišljeno da će ih se kratko prevesti do naselja Lužac i tu predati kolima hitne pomoći za daljnji transport. Mariji je netko od bolničkog osoblja dotrčao s dekom, tutnuo joj je u ruku i rekao neka baci Dariju u kamion, da se ipak pokrije, jer je prilično hladno. Ubacili smo mu deku pa su se njih nekoliko stisnuli pod nju. Bili su ispod cerade što je bilo dobro, jer je pred sami polazak počela rominjati hladna kiša.
Bolničko dvorište bilo je puno ljudi. Mnogi su došli i iz grada s nadom, pa čak i s nešto stvari, da će se možda moći ukrcati. Ali nitko nije mogao u kamion ako nije imao kompjutorski ovjerenu potvrdu s brojem i imenom, jer utovar su kontrolirali pripadnici Međunarodnog Crvenog križa.
Luki nije bilo drago što je dvorište bolnice bilo puno ljudi iz grada, jer je bio siguran da „peta kolona“ sve promatra i pamti tko je ispraćao ranjenike, pa su tako mogli i oni koji nisu znali, saznati da je i njegov sin bio sudionik koji je ranjen, jer on i supruga ipak ostaju i tko zna što će se dogoditi u nadolazećim danima.
Sve se radilo užurbano, ali i pod strogom kontrolom nadležnih ljudi.Transport je bio spreman za pokret, vozači su upalili motore. Iza svakog od desetak kamiona natiskala se masa nijemo se opraštajući s ranjenicima. Opraštali su se roditelji od djece i obrnuto, braća, sestre s braćom, prijatelji, suborci. Svi su u vis podizali prste u „V,“ dajući do znanja herojima koji su privremeno, do oporavka, napuštali bojišnicu da postoji samo jedan cilj u ovom krvavom ratu i kako ovi koji ostaju neće iznevjeriti njihove rane i neće dopustiti neprijatelju da učini ono što nije mogao dok su oni bili u obrambenom stroju.
Luka je držeći za ruku suprugu, stajao iza kamiona u kojem je uz ostale ranjenike ležao i njihov sin. Gledali su ga netremice. Ni njemu nije bilo lako što ih ostavlja u neizvjesnosti i pogiblji. Nijemo su se opraštali, misleći hoće li se više ikada vidjeti. Motori su zabrujali. Krenuli su. Luka je podigao ruku s palcem nagore, a potom podigao ruku i pokazao prstima „viktoriju“. Ležeći i podižući glavu da ih još jedanput vidi, sin je uzvratio na isti način.
Taj pogled, te bistre krupne oči s izrazom neizmjerne tuge zbog rastanka, brige za majku i oca koji ostaju u ovoj pogibelji, bol zbog misli da ih možda vidi posljednji put, gledat će i on i njegovi roditelji u dugim besanim noćima koje sigurno slijede. Znao je da taj pogled nikada neće zaboraviti. Zadržavali su suze dok kamion nije odmakao dovoljno daleko da ih više ne vidi, a onda su pustili neka teku zajedno sa svom boli koja ih je gušila. Nastavak…
