Luka je krenuo hodnikom prema portirovoj kabini gdje su stepenice vodile natrag u sobu u kojoj je bio prije odvođenja na ispitivanje.
– Samo da me vrate u sobu. – razmišljao je, sve manje vjerujući u to zbog onog „apartman“.
Ipak, došavši do stepenica, krenuo je gore na kat, prema sobi.
– Ne gore, „časniče“. Za tebe imamo specijalni apartman. Dole u podrum, marvo ustaška! – dreknuo je stražar glasom od kojega je Luku podišla jeza.
Krenuo je niza stepenice u tamni podrum koji mu je djelovao kao neman koja će ga u tren progutati. Silazeći niz stube, na trenutak se zaljuljao ulažući napor da ne padne. Isti onaj strah koji ga je obuzimao u sobi smrti u Veleprometu, isti onaj strah koji je osjećao kada su ga vodili na Ciglanu, isti strah koji je osjećao dok su ga u vukovarskoj vojarni vodili pokraj „Židovskog groblja“, isti strah kao kad su četnici bradonje došli u sobu i zaprijetili da će ih sve poklati, isti strah kada je u sobu u vojarni došao „Arkanovac“, isti strah koji je osjetio u vukovarskoj kasarni kada je ležeći iznad sebe ugledao Marka Crevara, Dragana Đukića i dva SAO-policajca, i nije ni znao već koliko je puta to proživio, ali taj isti strah obuzeo je iznova čitavo njegovo tijelo.
Hodao je tromo i nesigurno kao da mu je netko navalio vreću cementa na leđa. Učinilo mu se da hoda beskonačno dugo, a opet da je strahovito brzo stigao u podrum. Stražar koji je išao ispred Luke, stao je pred jedna vrata na lijevoj strani podruma, gledajući iz pravca njihovog nadolaženja. Otključao je teškim ključem veliku željeznu bravu uz škripu. Tišina podruma i zvučno otključavanje brave, uz zveket ostalih ključeva na povezu, djelovalo je zastrašujuće. Kao u filmovima s tematikom iz srednjeg vijeka. Stražar s ključevima ušao je ispred, a onaj drugi iza Luke. Unutra je stražar ponovio radnju otključavanja, ali ovog puta na vratima željeznih rešetki, koje je otvorio teško i s još većom škripom. Onaj koji je išao iza Luke grubo ga je gurnuo unutra tako da je glavom udario u zid, jer je ruke držao na leđima, a glavu pognutu. Od siline udarca stropoštao se na beton u blagoj nesvjestici i ostao ležati na betonu.
Kao iz daljine, čuo je glas pomiješan sa zluradim smijehom:
– Uh, majku mu, pa ovde nema prozorskih okvira! Gde li su, bre, samo nestali?
U nastaloj tišini Luka je još čuo njihove korake, sve dalje i sve slabije. Zavladala je neka prijeteća tišina. U mračnu prostoriju samo je kroz mali prozor s rešetkama, koji je bio izvan Lukima dosega i s kojeg su, pripremajući ovu prostoriju za njegov „apartman“ skinuli prozorske ostakljene okvire, stidljivo prodirao slabašni trak svjetla koji je naznačivao da je napolju velika vidljivost od mjesečeve svjetlosti.
Luka je poželio da je pun Mjesec i da ga po dogovoru sada njegova Marija gleda i misli na njega, ako je živa.
– Hoću li je ikada više vidjeti? Hoću li je ikada više držati u naručju i šaputati joj nježne riječi ljubavi? Hoćemo li ikada više zagrliti našega sina jedinca, našega ratnika i ranjenika? – sjetio se Luka zavjeta koji su supruga i on dali jedno drugome onu posljednju noć u Vukovaru, stojeći na mjesečini u dvorištu napola razrušene kuće u čijem su podrumu našli sklonište. Očajnički se nadao da i njegova supruga sada negdje gleda u Mjesec i misli na njega, da je živa i da je na sigurnom.
Postupno je počeo bistriti novonastalu situaciju polako, kružeći pogledom, promatrati prostor u kojem se našao. Nalazio se u prostoriji 4×2 metra, koja je uzdužno pregrađena željeznom rešetkom, čije su šipke, debljine palca, išle od poda do stropa. Na dijelu rešetki, nasuprot ulaznim vratima u ovu samicu, bila su vrata na kojima je bila zaključana brava veličine 30×20 centimetara, s velikom ključaonicom. Luka se uhvatio za šipku kako bi se podigao s hladnog betona na kojem je ležao. U dodiru sa željezom osjetio je još veću studen. Očigledno ova mračna odaja već dugo, dugo nije imala stanovnika. Možda je u nekim davnim, srednjovjekovnim vremenima služila za one koji nikada više nisu ugledali svjetlo dana. Njenim ponovnim aktiviranjem takvo je vrijeme izgleda opet došlo dovođenjem ovamo vukovarskih branitelja. Evidentno je da je za njih tretman vraćen na srednjovjekovnu razinu, kakav je bio prije stotina godina kada je ova kaznionica građena, a koji je očito prije mnogo godina napušten, s nekorištenjem ove podrumske samice. Da je tako, svjedočilo je to što su metalne šipke potpuno zahrđale, sa zidova se gulio kreč sivoplave boje, koji je tako pesimistično djelovao na stanovnike ovog prostora. Gusta paučina na stropu pokazivala je da su tu posljednjih godina stolovali pauci i žohari. S obzirom na hladnoću koja je „ujedala“ svaki komadić kože, ovoj mračnoj samici više bi odgovarao naziv „Ledara“ i Luka je odlučio da će je tako nazvati i takvu pamtiti. Poslije tko zna koliko vremena, Luka je bio prvi njezin stanovnik i uzeo si je za pravo da joj dade prepoznatljivo ime.
Dok je stajao držeći se za hladnu željeznu šipku i na trenutke se ljuljao nestabilan na nogama od povremene sumaglice pred očima, sjetio se nekih pročitanih knjiga o zatočenicima za vrijeme staljinističkih kazamata, ali sve ovo ovdje više je bilo nalik štivu o Golom otoku i vremenu „Informbiroa“. U suprotnom kutu uočio je posudu, prepoznatljivo da je nekada bila bijela, zapremine oko pet litara. Krenuo je još nesigurnim korakom prema njoj i podigao poklopac. Ugledao je iznutra bijeli emajl, požutio od upotrebe, s prepoznatljivim mirisom onoga što se nekada praznilo u nju. Opet se prisjetio nekih knjiga u kojima je čitao o ovakvim posudama. Trebalo mu je vremena, ali sjetio se. Ta posuda „stručno“ se zove kibla. Nije ni bio svjestan kako je sve više ovladavao stručnom terminologijom svog novog zanimanja.
– Ja sam zatočenik u pravoj kaznionici, u pravoj podrumskoj samici i to još u posebnoj, s posebnim nazivom – Ledara! Ima li za mene uopće više nade da odavde ikada izađem ili ću ovdje strunuti bez suda i bez presude, bez mogućnosti da se branim. – bio je obuzet najmračnijim mislima, da je ovim činom njegova sudbina zapečaćena za sva vremena i da nitko nikada neće saznati što se s njim dogodilo i gdje je skončao.
Osjećao je puni smisao imena koji je dao ovoj samici. Sve više obuzimala ga je hladnoća koja mu je postupno paralizirala cijelo tijelo. Sklupčao se u kutu čučeći dok ga nisu zaboljele noge, potom je kleknuo sjedajući na vlastita stopala u cipelama jer tako bar nije sjedio na hladnom betonu. Ali ni to ga nije za dugo spasilo, jer su ga toliko boljele noge da je na kraju rezignirano i predajući se, konačno do kraja poražen, sjeo na hladan beton. Bilo mu je neopisivo hladno i sve hladnije, tako da ga je počelo boljeti cijelo tijelo, i to sve jače i jače. Boljela ga je cijela površina kože. Imao je osjećaj da mu se koža toliko zateže da će uskoro početi pucati. Svaki ga je centimetar bolio. Boljela ga je i glava. Mutio mu se pogled. Uhvatila ga je panika. Imao je osjećaj da će se raspasti na komade od boli izvana, pritiska iznutra i nemoći da bilo što promijeni.
Kad bi barem mogao s nekim porazgovarati, nekome reći kako ga sve boli. Sjetio se supruge i sina. Što je s njima?
Potpuno slomljen zabio je glavu među hladne dlanove i u totalnoj izolaciji i samoći počeo tonuti u beznađe.
– Što da radim? Hoću li ikada izaći odavde? Koliko čovjek može izdržati po ovakvoj hladnoći i ovako slabo obučen? Za mene više nema nade. Vrijedi li se mučiti? Možda je bolje prekratiti muke. Ali kako? Čime? Objesiti se? Kako? – u potpunom beznađu padao je sve više i sve niže.
A onda mu je sinulo. Sjetio se slučaja koji se dogodio neposredno pred rat u policijskoj postaji u Iloku.U prostoriji za zadržavanje objesio se jedan zatvorenik. Luka je bio na očevidu. Vidio je kako je to učinio. Od košulje je napravio omču, jedan je kraj svezao za rešetku, a drugi oko vrata.
– Imam vojničku košulju. Od čvrstog je materijala. – sada je već bio očajnik spreman na onaj posljednji čin kada se misli da više nema izlaza.
Pred očima mu je iskrsnula slika kako visi. Čelo mu se orosilo hladnim znojem. Sav je bio u nekakvom bunilu, obuzimala ga je vrućica.
– Zar da ovdje skončam kao posljednji bijednik? Hoće li itko saznati kako sam završio? Hoće li moji najmiliji ikada saznati gdje mi je posljednje počivalište? Možda „ovi“ baš to i žele. Možda im upravo odgovara da me se ovako riješe. Ne, ne. Neću im ispuniti tu želju.– izvlačio je Luka iz sebe posljednji atom snage u borbi za opstanak.
A onda se sjetio posljednjeg razgovora s vukovarskim svećenikom Slavkom, koji je bio zatočen u „trici“ gdje je i Luka bio prije nego što je ovdje smješten, i kako mu je Slavko rekao:
– Bog je s nama. Molite se. Moje molitve bit će uz Vas. Treba izdržati.
Luka se počeo tiho moliti. Sklopio je prozeble ruke, pogleda uprtog put prozora, prema Nebu:
– Pomozi mi, Bože, da ovo izdržim i preživim, da se vratim svojima najdražima kojima sam još toliko potreban, ali i da ovo jednoga dana ispričam svijetu, kako se nikada ne bi zaboravio ovakav zločin prema ljudima, koji su krivi samo zato što misle drukčije od svojih mučitelja i što su druge nacionalnosti. Bože, Ti štitiš nemoćne i progonjene, ugnjetene i obespravljene. Skreni pogled na nas, blagoslovi nas i čuvaj, obasjaj nas svojim licem i budi nam milostiv. Znam da zlo napada tvoje miljenike, ali i da ih nikada nisi ostavio bez prave ljubavi. Svemogući Bože, neka se vrši volja Tvoja.
Više nije imao pojam o vremenu i nije znao koliko je dugo izgovarao riječi molitve. Postajalo mu je toplije i odjednom kao da je u samici bilo više svjetla. Sklopio je umorne oči. Bio je u bunilu. Neki nejasan, ali u tom trenutku dragi lik smiješio mu se iz tame tako da je počeo osjećati ugodnu toplinu po cijelome tijelu. Zaspao je.
Kao kroz san najprije je čuo korake pa otključavanje brave, a onda opet korake. Potom je zaškripala velika brava na željeznim vratima. Trgnuo ga je iznenadni bljesak u mozgu, a potom mu je cijelim tijelom prostrujala neizdrživa bol. Sve se dogodilo brzo. Nije se uspio ni podići. Vidio je u tami samo dvije siluete kako mašu rukama i nogama i zamahuju nekakvim palicama. Svaki udarac zapekao ga je kao da mu je netko prevukao užareni žarač po koži. A onda je nastupila neizreciva bol koja ulazi u tijelo, bljesne kao munja u mozgu i završava negdje duboko u utrobi. U trenu mu je nadošla mučnina, tjeralo ga je na povraćanje, gušio ga je kašalj. Glavu je sve teže držao uspravno, slina je nadirala u usta i curila mu niz bradu. Jauci, užasni jauci, razdirali su mu pluća, a glasovi i psovke parale su mu mozgom. Grcao je, krkljao i utonuo u mrak.
Negdje u dnu svijesti, iz velike daljine, jedva čujno, dopirale su do njega riječi psovki, nešto o ubijanju i klanju Srba, o ustašama, HDZ-u,Tuđmanu, MUP-u, „Zengama“, bojovnicima. Teške vojničke čizme dovršile su krvavi pir.
Najavljena noćna posjeta završila je škljocanjem jedne pa druge brave i koracima koji su bili sve dalji i dalji.
Luka je tiho plakao, tople suze tekle su niz obraze, pa onako sklupčanu kutu i nemoćan da se pokrene, nijemo se pitao:
– Zašto? Zašto? Zašto?
Usta su mu bila suha. Sav je gorio u nekakvoj vrućici. Puzao je prema kibli u suludoj nadi da tu ima bilo kakve tekućine da se napije i pokvasi vrelo čelo. Podigao je poklopac, ali samo ga je zapuhnuo suhi smrad. Sve ga je boljelo. Zakašljavao se. Stavio je vruće čelo na hladan poklopac kible. Lagano, lagano, bistrio mu se pogled, ali svuda oko njega bio je mrak i zloslutna tišina. Sada je tek osjećao koliko je sam i nemoćan da bilo što promijeni. Ostalo mu je samo predati se sudbini i čekati. Nastavlja se…
1 komentar