U podrum se počeo stidljivo probijati trak svjetlosti. Svitalo je. Budni su budili zaspale. Spremali su prtljagu koju su kanili ponijeti. Sva je njihova preostala imovina stala u zavežljaj, vrećicu, putnu torbu. Uzeli su što je tko još imao i krenuli u neizvjesnost. Možda je i njihovim patnjama došao kraj? Luka i supruga nisu imali ni zavežljaj, samo su se kao i uvijek kad su negdje kretali primili za ruke i krenuli za ostalima.
Kolona od dvadesetak prilika svih uzrasta; od jednogodišnje curice do starice s preko osamdeset godina, izašla je na ulicu. Poslije dugo vremena žmirkali su na danje svjetlo, očiju naviknutih na višemjesečnu tamu podruma. Svuda uokolo bilo je mirno i tiho, bilo je blago sunčano jutro 19. 11. 1991. godine. Svuda uokolo vladala je neka zloslutna tišina.
Nasuprot kući iz čijeg su dvorišta upravo izašli, s druge strane zakrčene ceste, stršili su ostatci nekada prekrasne ogromne zgrade Policije i Općinskog suda. Potpuno je izgorjela. Izgledala je sablasno. Pocrnjeli i ogoljeli zidovi stajali su kao strašila. Luku je neodoljivo podsjećala na fotografije spaljenog Rajhstaga. Pješačka staza bila je zakrčena polomljenim granama višestoljetnih kestenova i lipa, dijelovima srušenih kuća, rupama od granata. Mala skupina pogrbljenih, za to doba godine slabo obučenih nevoljnika raznih godišta, probijala se teškom mukom na cestu. No, i njome se teško kretala, jer je cesta sva bila prekrivena otpalim dijelovima porušenih kuća, uništenim vozilima i raznim otpadom. Luka je zastao i okrenuo se prema središtu grada. Premda je cijeli rat svakodnevno gledao razaranje svoga grada, ostao je zapanjen slikom koju je vidio.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Nije više vidio jednu od najljepših ulica Vukovara, glavnu ulicu sa stoljetnim stablima, u drvoredu s obje strane ceste, lijepe i velikedavno sagrađene građevine. Nije više vidio ni ljude kako hodaju gore-dolje, jednakim intenzitetom cijeli dan, jer su baš u toj ulici bile građanima svakodnevno najuslužnije institucije; Gradska uprava, Vojni odsjek, Policija, Općinski sud, Bolnica, Elektroslavonija, ali i Srednja i Viša ekonomska škola. U toj ulici bile su i najreprezentativnije zgrade: Dvorac grofa Eltza, Gradska vijećnica, prodavaonica autodijelova „Auto-bačka“, Općinski ured za obranu, Viša i Srednja ekonomska škola, zajednička zgrada Policije i Općinskog suda, vrlo posjećena gostionica „Sunce“, Veliki dječji vrtić, Gradska bolnica, poslovna zgrada Elektroslavonije, uredi nekoliko odvjetnika, lijepe velike kuće od kojih je bilo i zaštićenih spomenika kulture. Bila je to i ulica s najljepšim drvoredom u gradu, prava stoljetna aleja zelenila, hladovine i mirisa procvalih kestenova i lipa. Oni koji su šetali tom ulicom nisu imali potrebu ići u park ili gaj, a uveče za ljubavne parove nije bilo ljepše romantike i emotivnog naboja.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Sve je to sada bilo neprepoznatljivo, ruševno, stršali su goli zidovi, sve je bilo neprohodno i zakrčeno hrpama cigle, crijepa, građevne stolarije. Od ogromnih stoljetnih stabala s obje strane te duge ulice, koja su ljeti pravila hlad cijelom širinom ulice, sada su uvis stršile ogoljene polomljene grane, a cijeli drvored s obje strane bio je zakrčen otpalim granama, koje su oni koji su se iz gradske jezgre probijali do okupljališta u bolnici, morali krčiti kako bi prošli. Sve je izgledalo baš onako kako su vukovarski Srbi na sve strane govorili i glasno prijetili, kako će sravniti Vukovar sa zemljom i po njemu saditi paradajz i papričice. Luka je znao da nije ovako izgledala samo ta glavna ulica, već da je tako izgledao čitav grad s Borovim naseljem i prigradskim naseljima. Doslovce, bio je to sada ubijeni grad, čije preživjele stanovnike nije očekivala puno bolja sudbina. Lukine misli vratile su se u ne tako davnu prošlost:
– U toj ulici uvijek je bilo vrlo živo. Ljudi su se susretali, razgovarali, svratili na piće, posavjetovali jedan drugoga u nekom problemu, povezli nekoga automobilom ako je negdje dalje stanovao. A sada!? Što se dogodilo s jednim dijelom tih ljudi da ovako bezdušno razruše svoj grad i poubijaju toliko dojučerašnjih susjeda, prijatelja, školskih vršnjaka, bivših djevojaka s kojima su se ljubakali, radnih kolega, roditelja djece s kojima su se njihova djeca svakodnevno družila i igrala, išla zajedno u vrtić, školu pa i u vojsku koju su onda zajedno služili. Što li će još učiniti ovima koji ih evo uskoro moraju očekivati u neposrednoj blizini, koji su trenutni gubitnici i u ulozi poraženoga? Kako će se bivši prijatelji i susjedi ponašati sada kada dolaze kao pobjednici u bespoštednoj tromjesečnoj bitci za ovaj do jučer zajednički grad, a sada ničiju ruševinu i paljevinu prepunu patnje i smrti? Hoće li se sada ipak sjetiti onih koji su im u prošlosti puno dobroga učinili u životu; pričuvali djecu kada su nekuda morali ići, pomagali kada su gradili kuću ili vikendicu, pozivali ih na „fiš-paprikaš“, „čobanac“ ili roštilj, pozivali ih u svadbu kada su djecu ženili i udavali, pozivali ih i na vjerske blagdane, išli jedni drugima u sela na „kirbaje“, zajedno u veselju i zajedničkom kolu dočekivali Nove godine… i tako godinama i godinama.
Luka je pustio supruginu ruku i zastao. Okrenuo se još jednom oko sebe da upije za sva vremena svaki detalj ove nadnaravne slike neviđene nigdje ni na umjetničkim platnima. Sada je oko sebe vidio samo dim zgrada koje su dogorijevale, polomljena stabla nekada divnoga drvoreda i bezbrojne ruševine.
– Ali gdje su ljudi!? Tu su živjeli mnogi ljudi, sretne obitelji, ulica je s jedne i druge strane uvijek bila mimohod prolaznika, šetača, orio se smijeh djece kada su išla iz škole, auti i autobusi neprekidno su jednosmjerno jurili u pravcu Borova naselja i dalje prema Vinkovcima ili Osijeku. Zar je sve moglo tako nestati u samo tri mjeseca što se izgrađivalo stoljećima? S kakvim smo to ljudima živjeli koji su uništili i svoje kuće kako bi mogli uništiti i kuće mrskih im Hrvata? Zar je ta mržnja morala toliko koštati?
Kada je podigao pogled, vidio je kako je razmišljajući o prošlim vremenima, zaostao iza kolone.
– Ma, koja prošla vremena!? – iako je sve bilo nedavno, ali sada se Luki činilo kako se sve to događalo nekome drugome i nekada davno.
Luka je potrčao kako bi sustigao malu grupu ljudi koja se teško i tromo probijala prema bolnici, gdje je bilo dogovoreno „sabiralište“ za sve koji su zatečeni u užem dijelu centra grada.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/dolazak-u-bolnicu/
Prethodno: https://vilimbook.com/marija/
