Poštovani prijatelji, u ovim danima kada smo prisiljeni biti doma iskoristimo vrijeme za čitanje. Želja nam je tome doprinijeti pa ćemo svakodnevno objavljivati ulomke naših knjiga. Nastavljamo s čitanjem knjige “Vukovarski deveti krug”, autora Miljenka Miljkovića. Grad je pred zarobljavanjem, a pred autorom je teška odluka i unutarnja borba zbog svega što slijedi. Dijelovi poglavlja “Marija”.
Svjestan je kako su mnogi znali da je prije Pravnog fakulteta, s kojim se zaposlio u MUP-u, završio i Pedagošku akademiju i Defektološki fakultet i da je s tim zvanjima radio preko deset godina u prosvjeti. Znali su i da Luka nije uopće bio zastupljen u političkim i partijskim strukturama prije 1990., da je bio potpuno apolitičan, posvećen samo svojoj obitelji i vrlo predan poslovnim obvezama. Njegovi bivši kolege policajci, pripadnici srpske nacionalnosti, koji su svojevoljno naprasno napustili policiju nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, a s obrazloženjem da ne žele umjesto „petokrake“ nositi „šahovnicu“, znali su da je Luka bio Inspektor za zakonitost postupanja i da je njegovo stručno i položajno zvanje bilo uvažavano u donošenju vrlo krucijalnih odluka već od 1988., kada se vodila rasprava o objedinjavanju bivših općinskih SUP-ova u županijske Policijske uprave. Tom novom organizacijom SUP Vukovar, Županja i Vinkovci objedinjuju se u PU Vinkovci, a u Vukovaru i Županji formiraju se Stanice javne sigurnosti. Upravo taj čin bio je jedan od glavnih motiva pobune srpskog stanovništva u vukovarskoj općini, jer su na svojim skupovima i javnim istupanjima govorili da je takva nova organizacija policije pripremana prije 1990. i da je osnovni cilj cijele te reorganizacije upravo bio da se vukovarski SUP stavi pod „komandu“ ustaških Vinkovaca i sve druge njihove konstrukcije kako bi opravdali svoju pobunu i krvavi rat u Vukovaru. Velika je većina Vukovaraca znala, jer je već počelo prebrojavanje, da je Luka među prvima iz vukovarskog SUP-a premješten u Vinkovce gdje je bilo sjedište nove Policijske uprave, jer je njegovo ustrojno mjesto bilo tamo. Luka je cijelu 1990., sve do 31. lipnja 1991. godine, radio u Vinkovcima na vrlo odgovornim poslovima, nakon čega je vraćen u novoformiranu Policijsku upravu Vukovar, jer je rat bio na pragu. U to vrijeme u PU Vinkovci bila su samo dva viša inspektora i to pomoćnik načelnika Ivo Bučak i Luka. Veliki dio odgovornih poslova u pripremama za ono što se već naslućivalo da će se dogoditi, bio je u njihovoj nadležnosti.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Postavljen je za voditelja policijskog tečaja prvih redarstvenika, za predavača tri stručna predmeta, predsjednika ispitne komisije i ispitivača. Prvi su redarstvenici nakon šest mjeseci dobili rješenja s njegovim potpisom o uspješno završenom policijskom tečaju s postignutim zvanjem policajac.
Kada se dogodio zločin u Borovu Selu nad hrvatskim policajcima, među poginulima su bili i 11 Lukinih tečajaca, Lukinih učenika, Lukinih „sinova“ vršnjaka njegova jedinca. Luka je dobio vrlo težak zadatak da prima članove obitelji ubijenih, kada dođu u Upravu, i da upotrijebi svoja velika sociološko-psihološka, pedagoška i policijska znanja, urođenu empatiju koju su kod njega prepoznavali, blagost i smirenost, prijemljiv vanjski izgled u odori s oznakama visokog policijskog zvanja, ali prije svega što je imao strpljenja svakoga saslušati i uputiti mu lijepu riječ, sugestiju, savjet. Najteže je bilo kada je među prvima došao otac ubijenoga „maloga“ osamnaestogodišnjeg Željka Hrale iz Ivankova. U suzama i potpuno „slomljen“ nosio je kći od kojih pet godina, sestricu sada pokojnog Željka, koja je ne shvaćajući što se događa s dječjim upitnim pogledom gledala čas uplakanog oca, čas nepoznatog, ozbiljnog, pomalo smrknutog stričeka obučenog u nekakvu, za nju, posebnu odoru. Ništa nije bilo lakše ni kad je primio mlađahnu neutješnu sestru sedamnaestogodišnjeg Luke Crnkovića iz Otoka, pa brata Ivice Vučića-Daltona iz Vinkovaca, člana obitelji Marinka Petrušića iz Tovarnika…. i tako cijeli taj dan prepun tuge i očaja. Luka se, iako visoki časnik policije nije stidio suza koje je podijelio sa svima njima. Valjda je i taj zaista ljudski neizdrživo težak zadatak uredno obavio, jer ga je drugi dan gradonačelnik Vinkovaca Tihomir Zovak pred cijelim Kolegijem postavio za šefa protokola svih 12 pokopa. Morao je Luka u 48 sati odabrati dvanaest počasnih straža (za posljednju posmrtnu stražu kraj odra) i dvanaest počasnih vodova (za ispaljivanje počasnih plotuna), od tuge skrhanih svojih tečajaca, mladih prvih redarstvenika.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Kad su sve nevine žrtve ukopane, došao je na Kolegij ponovo gradonačelnik Zovak i svečano rekao obraćajući se Luki: „Tužni Hrvati na ispraćajima naših mučki ubijenih policajaca bili su ponosni na svoje mlade redarstvenike u počasnim stražama i vodovima, kako su dostojanstveno i stručno ispratili svoje poginule kolege.“
Luka je znao da može u ovim presudnim trenutcima sresti nekoga od bivših kolega policajaca srpske nacionalnosti, koji su također bili raspoređeni u Vinkovce i znali su za sve ove njegove aktivnosti, pa i puno više dok nisu i oni jedan po jedan otišli.Za njih je njegov krimen ogroman i da nije sudjelovao u obrani Vukovara. Sa zebnjom je čekao daljnji razvitak događaja.
Iako nije želio da tako bude, ali sva ova njegova znanja i saznanja, uključujući i sociološke, psihološke, etničke, etičke, vjerske, tradicijske i povijesne okolnosti, pa čak i genetičku strukturu suprostavljenih strana, gotovo je bio siguran što će se dogoditi. Nimalo nije dvojio da će od sutrašnjeg i narednih nekoliko dana u ovome gradu mnogima biti kraj životnog puta. Nije imao ni jedan argument da za sebe osobno isključi takvu mogućnost. Od takvih misli se stresao, ali je valjda, da si olakša dušu, promrmljao kako je baš zahladilo.
Sve te činjenice njegovoj nutrini navukle su turobne i teške misli. Odjednom je postao svjestan i mjesečine koja je obasjavala dvorište kuće u kojoj je njegova supruga provela zadnji mjesec u podrumu. Bilo je vidljivo kao po danu, pa ga je taj prizor na tren udaljio od svega što je bilo pred njim pronalazeći nadu u visinama. Spontano je podigao pogled k nebu na kojemu je bliještala mjesečeva lopta, a riječi su se tiho same uputile k Onome od koga svaki vjernik, kada se približi smrtni čas, traži spas:
– Bože, vidiš li što se ovdje zbiva? Pokaži nam put u slobodu. Zaštiti ovaj narod. Budi na našoj strani, molim Te. Ti štitiš ugrožene i progonjene, a mi to od ovog trenutka jesmo.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/marija/
Prethodni dio: https://vilimbook.com/nismo-vise-u-hrvatskoj/
1 komentar