Moje misli prekida otvaranje vrata na koja ulazi vidno pijani vodnik i iskorači korak – dva u prostoriju. Počinje opet predavanje o Jugoslaviji, usta su mu puna psovki i uvreda, a sve to prati pljuvanje po nama. Uz njega stoji Dule, a iza njih neki četnik s crnom šubarom i kokardom na njoj, kojeg nisam vidio prije. Kad se oglasio, prepoznao sam glas čovjeka koji je s Duletom izvodio ljude.
Ovaj tekst objavljujem kao odgovor nekim ljudima koji putem komentara i društvenih mreža unose pomutnju i obmanjuju druge lažima i zabludama o židovskom izabranom narodu. Možda to čine i iz neznanja, ali dužan sam upozoriti kako je Bog po proroku Hošei (4,6) u Svetom Pismu upozorio svoj narod da gine jer je odbacio znanje. Ako nešto krivo činimo i još pored toga zavodimo druge, neznanje nas neće opravdati. Molim vas imajte strpljenja i volje potrošiti petnaest minuta na čitanje ovog teksta kojega sam napisao najkraće što sam mogao na ovu temu.
Sjedim i nemoćno čekam svjestan da ništa nije u mojim rukama. O mojoj sudbini odlučuje gomila primitivaca. Od vojnika i ratnika koji se dva mjeseca borio na udaljenosti od nekoliko metara s elitnim srpskim jedinicama, Šešeljevim odredima, 63. padobranskom brigadom iz Niša i specijalnim snagama vojne policije, ostalo je jedno bijedno i poniženo biće. Biće koje se već tridesetak sati grčevito bori da spasi glavu i opet se, na kraju, vjerojatno osjeća kao ona kokoš bake Kate.
Zlo devedesetih godina nikako nije počelo 4. kolovoza 1995. godine. Stvari valja sagledati pošteno kada se već godinama osporavatelji nužnosti i opravdanosti „Oluje“ pozivaju na istinu. Medalja uvijek ima dvije strane, a istina ima samo jednu. Koju?
Kada bih sada mogao vratiti vrijeme i ovu staloženost, puno toga bih rekao Mirku Ceranu u znak zahvalnosti za sve što je za mene napravio, ali u tome trenutku sam mu pružio ruku i kratko rekao: „Hvala.“ Nisam znao da je to zadnji put da ga vidim.
Kolona je išla polako, svatko sa svojim brigama i svatko sa svojim mislima. Skrenuli su ih ulijevo. Pred nekim zgradama unutar vojarne stajala su dva manja vojna kamiona, „dvotonca“. U dnu stubišta, pred samim ulazom, stajala su dva manja vojna kamiona. Sa svake uzdužne strane u kamionu bila je klupa za sjedenje, a sve je bilo prekriveno otraga otvorenom ceradom. Vojni policajci podijelili su kolonu u dvije grupe i naredili da se popne svaka u jedan kamion. Bili su prilično grubi u ophođenju, hladni, smrknuti.
Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.