Bog mi šalje spasitelje

Belgija me drži za lijevu ruku i ne pušta me, ne da mi da pođem s Kinezom. Stojim na mjestu, a oni se otimaju za mene i razvlače me za ruke, razapet sam na dvije strane. Situacija je sve napetija, pojačava se i ljutnja na Belgijinom licu, ali i na Čičinom, Čedinom i na licima svih drugih u ovoj prostoriji koji su se kanili zabaviti mojom mukom. Pomišljam i da je ovo možda neka njihova zezancija, da pomislim kako će me netko spasiti, pa da mi opet mogu pljunuti u lice i reći mi kako su me „zajebali“. Međutim, ne izgledaju mi kao da se zezaju, ozbiljno je i svi su povisili glasove.

Put u neizvjesnost

Sjedamo na bicikle te Pero i ja krećemo prema mojoj slobodi. Vozimo jedan pored drugoga jer na inače vrlo prometnoj cesti sada nema ni jednog vozila. Imam osjećaj kao da su svi ljudi osim nas dvojice pobjegli iz ovoga ludila. Ništa ne govorimo. Za nekoliko minuta stižemo do granice između Lužana i Žeravca gdje se na cesti nalazi barikada. Prilazimo barikadi, a ja imam osjećaj da sam progutao žeravicu. Osjećam fizičku bol u trbuhu. Ne puca se i znam da je to dobro. Da se sada puca, od moga prelaska ne bi bilo ništa.

Šid

Krenuli su. Opet nisu znali u kojem pravcu, ali sada su bili sasvim sigurni da idu u dubinu Srbije. Premda i dalje uznemireni, ipak su bili malo smireniji. Vukovar, tako „avetinjski“ prazan i bez života, u kojemu je na svakoj stopi i u svakom pokretu vrebala smrt, ostao je daleko za njima.

Bože, ne želim umrijet izmrcvaren

Prizivam Boga u svojim mislima svjestan da ovdje više nemam nikoga, ni žene ni djeteta ni roditelja niti prijatelja, ostaje mi samo On. Pozivam Ga svim srcem u sebi, ne molim svoga Boga za život nego da me što prije uzme k sebi. Cijela moja duša i sva moja nutrina spremna je na susret s Gospodinom. Ne znam točno što znači izdržati muke jer će moja agonija završiti smrću. Želim svoje muke izdržati dostojanstveno i bez moljenja za život. Isus je tako svoje muke izdržao, bez ijedne riječi preklinjanja svojih mučitelja za samilost i bez imalo mržnje prema njima. Isus je jedina moja inspiracija da si olakšam posljednje trenutke na ovome svijetu.

Kuća strave i Belgija

Spustio se već mrak. Ostajem s ovom trojicom na ulici ispred širom otvorenih velikih vrata („kapije“) za ulaz vozila u dvorište. Kuća je prizemnica u obliku obrnutog slova „L“, smještena na desnoj strani dvorišta, a oko nje su susjedne kuće. Iz kuće dopire galama i vide se upaljena svjetla. Belgija mi više ne prilazi nego hoda ispred mene i govori mi da uđem u dvorište, a ova dvojica ostaju iza mene i drže me na nišanu. Ništa od ovoga mi ne sluti na dobro, no nešto mi ne dopušta da izigravam heroja i krenem na nekoga od njih. Svjestan sam da bi svi moji pokušaji propali. Nemam logičnog objašnjenja zašto nešto ne pokušam pa makar i poginuo. Vjerojatno zato što čovjek, kad osjeti da je smrtni čas blizu, želi još pokoju dodatnu minutu života.