Ubacuje metak u cijev i ljuljajući se na prstima stalno ju pomiče lijevo-desno u visini naših glava. Ostala dvojica se smiju kao da je to najbolja zabava koju su u životu doživjeli. Znam da nam u tom trenutku život ne vrijedi ništa jer je u rukama pijanog čovjeka koji može napraviti bilo što bez ikakve posljedice.
Kroz kapiju je nadolazila skupina od šest, sedam „uniformiranih“ osoba. Ispred njih išla je ukočena, također u „uniformi jugovojske“, s dječjim licem i izrazom neskrivene mržnje, korakom kao na vojničkoj paradi, šesnaestogodišnjakinja, gotovo djevojčica. Bila je to mala Slađana Korda, kći Lukina gimnazijskog kolege i vršnjaka, Pere, čiji je otac bio poznati vukovarski odvjetnik, a punac mu je bio zastavnik JNA koji je godinama vodio Dom JNA, a koji se nalazio u središtu Vukovara.
Vojnici su sporo išli duž kolone, jer je već snoćalo, i odvajali one koje su prepoznali. Luka se prestravio. Sada nema kuda, svi znaju da je MUP-ovac. Mozak mu munjevito radi, užario se od napora, munjevito razmišlja što je sada najpametnije učiniti, jer sakriti se ne može.
Ujutro, u ranu zoru budi nas lupanje po vratima. Ustajemo brzo i dolazimo do vrata. Na vratima stoje trojica ljudi u vojnim uniformama. Sva trojica na sebi imaju beretke na kojima su kokarde. Samo nas promatraju i šute.
Nisu daleko odmakli, a odnekud sa strane pred njegovu je Mariju polutrčećim korakom dojezgila mlađa žena u vojničkoj „uniformi“. Luka je pretrnuo. Kad je stala pokraj Marije i kada joj je vidio profil, prepoznao je Milku Vuletić, majku Branislava-Braneta, školskog vršnjaka njihova sina. Zgrabila je od straha izbezumljenu Mariju za kosu. Milka je bila obučena i opremljena kao u nekadašnjim partizanskim filmovima. Bila je u uniformi jugovojske, s „titovkom“ na glavi i utegnuta „opasačem s oprtačima“, a o desnom boku u kožnoj smeđoj futroli tamnio se rukohvat pištolja, po Lukinoj procjeni „Tetejac“.
Po ocu se vidi da je prošao najgore. Tjerali su ga da leži na podu potrbuške s ispruženim rukama naprijed kako bi ga naizmjenično mogli tući. Nakon toga se morao okrenuti na leđa kako bi ga pendrecima i čizmama tukli po rebrima. Zadižem mu majicu i vidim da je gotovo cijelo tijelo prekriveno crvenim masnicama.
Osjećam jasno hladan nož na vratu, ali nekako sam uvjeren da je to dio predstave i da me nemaju namjeru ubiti. Bar ne u tom trenutku. Znam da mi ne slijede lijepi trenutci, ali nikada prije u sebi nisam imao toliko prkosa i želje da ustrajem do kraja.