Razgovor prerasta u galamu, a ja imam osjećaj da riječi čujem iz nekog tunela. Kako je moguće da je gotovo nepoznat čovjek uloži toliko truda da me spasi, a netko koga sam dobro poznavao kao i on mene, nema nimalo želje da nešto napravi. U prepirku se uključuju još neki ljudi koji su prisutni tako da se situacija dodatno zaoštrava. Ja ne progovaram niti riječi jer znam da moji argumenti u ovom trenutku mogu samo odmoći smirivanju situacije
Problem ugroženosti Srba pokušavao je pobiti nepobitnom činjenicom kako je velik broj pripadnika tog pučanstva ostao u Vukovaru cijeli rat. Bili su po javnim skloništima i privatnim podrumima izmiješani s Hrvatima, u mjesnim zajednicama redovito su dobivali sva sljedovanja kao i Hrvati, kako su zarobljeni ranjeni srpski vojnici liječeni u bolnici i tamo živi zatečeni nakon predaje Vukovara. Osim svega toga, u bolnici su cijeli rat, uz puno uvažavanje, radili liječnici i drugi medicinski djelatnici srpske nacionalnosti. Čak je određeni broj Srba, zajedno s Hrvatima i to kao dobrovoljci, sudjelovao u obrani grada, a prilikom mobilizacije, koja je provedena u gradu, Srbi nisu prisilno mobilizirani.
Pridošlice ulaze u halu i svjetiljkama osvjetljavaju žene i djecu kao da nekoga traže. Sad razaznajem da pridošlice čine skupinu od tri muškaraca i jedne žene. Žena je odjevena u uniformu JNA, ali na glavi ima „šajkaču“ s kokardom, a ostali su u različitim uniformama koje imaju srpska obilježja. Počinju po redu tražiti nekoga, a vidjevši nas na kraju hale, odustaju od pregledavanja žena i gotovo trčećim korakom oduševljeno dojure.
Strah se opet uvukao u kosti, jer nikad nije bilo sigurno da neće neka pijana, mržnjom opsjednuta budala željna krvi i klanja reći: „Ajde, ti, izađi sa mnom.“ Kada bi se to i stvarno dogodilo onaj koji bi bio odabran ne bi se više nikada vratio, kao što se već događalo i što su doživjeli u Veleprometu. „Arkanovac“ ih je polako pojedinačno promatrao, glumeći valjda scenu iz nekog njemu poznatog filma, zadržavajući pri tome nekakav isljednički pogled na svakom zarobljeniku, a onda teatralno izvadio kutiju cigareta iz džepa, ali tako da svi vide o kojim se cigaretama radi.
Pogled mi se zaustavlja na raspelu koje još uvijek visi na zidu. Oko njega su rupe od metaka od kojih su neki pogodili i samo raspelo i tako simbolično Gospodinu Isusu Kristu otkinuli ruke. Stežu mi se grudi i ne mogu udahnuti od prizora koji vidim te shvaćam da tu više nemam što tražiti iako je to moj dom. Izlazim van i kažem mu da nema ništa od papira i da nastavimo što prije dalje. Samo želim što prije izići i otići odavde.
O Bože,jesam li izdajnik i kukavica zato što ću sve ove ljude ostaviti i spasiti se? Tu su Željko Major, Zoran Gruber, Željko Begov te mnogo ljudi koje znam iz viđenja, ali i oni koje ne znam. Nisu zaslužili ovakav kraj i zbog toga se osjećam jadno! Ipak ne želim ostati u tom hangaru, ne želim nipošto da me vrate u kolonu za strijeljanje. Osjećam kao da me svi naši ljudi u hangaru optužuju da sam izdajnik. Samome sebi činim se sebičnim i ravnodušnim dok želim što prije pobjeći s ovog jezivog mjesta, a u meni se vodi bitka zbog savjesti. Nemam ništa više prava na život od Majora, Grubera, Olivera ili bilo kojeg drugog patnika u ovom krvlju natopljenom hangaru.
Kroz plač i očaj žena je uspjela sve to izgovoriti, na što joj oficir govori neka pričeka tu gdje je i odlazi u hangar iz kojeg se i dalje prolamaju jauci. Oficir se ubrzo pojavljuje i zove ženu da uđe. Nakon nekoliko minuta žena izlazi i izvodi svoje dijete, drži ga i doslovno vuče, jer to dijete jedva može hodati, šepa obješen na nju. Glava mu je, kao i lice, oblivena krvlju, odjeća podrapana i visi u dronjcima, a na leđima svojski natopljena krvlju. Bos je, jedna noga mu je polomljena i u neprirodnom položaju, a jedna ruka mu visi bez kontrole. U polusvjesnom stanju je oslonjen na majku koja ga jecajući tješi dok on ispušta bolne jauke i jecaje.