Moje ponašanje ih potpuno izluđuje; nakon što me zasigurno stotinu puta udario po bubrezima diže se i počinje me gaziti nogama te skakati po meni. Želim i dalje moliti, ali to više nije moguće, ne mogu riječ izgovoriti jer se gaženju pridružuje i onaj drugi vojni policajac, a čuvari sada sa strane samo promatraju.
Ostaje nepomičan u sjedećem položaju. Vidim što se događa pokojnom Anti te od straha skačem na noge iz ležećeg položaja i stajem u desni kut male prostorije. Na podu ostaje ležati Antun Aračić koji je mentalno bolestan čovjek, a čije tijelo se samo stresa od metaka koji ga pogađaju u rafalnoj paljbi. Kratki trzaji tijela mi govore da je i on završio svoj ovozemaljski život. Odmah ispod mojih nogu ležeći potrbuške nalazi se Rasim Vugdalić, stariji, prosijed, dobrodušan čovjek oštre kose i brade. Kroz glavu mi prolazi da je sada na redu jedan od nas dvojice. Iz pravca vrata na maloj prostoriji dolazi vrlo kratak rafal, mislim dva metka i vidim tik ispred mene kratki trzaj Rasimovog tijela koji leži potrbuške. Predosjećam da su mi ovo zadnji trenutci i da je mojoj neizvjesnosti došao kraj. Očekujem da puška zagrmi zadnji put i riješi moju agoniju. Osjećam oštar bol u prsima i razmišljam kako će to izgledati, ali ništa od toga se ne događa.
Luka je stajao bez prava da se pomakne, da prebaci težinu tijela snoge na nogu, da bar na trenutak ispravi glavu ili spusti ruke niz tijelo. Boljele su noge, križa, ramena, ruke, vrat, glava. Trnulo je cijelo tijelo. Vrijeme je užasno sporo prolazilo. U glavi mu je odzvanjalo ono o spremanju apartmana s noćnom posjetom!
Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.
Ležim, ali me hvata drhtavica. Hladno mi je. Osjećam bolove na licu, boli me nos, kosti čela, cijela glava, ali bez obzira na to uranjam u stanje isključenosti. Trenutačno mi to paše i konačno uživam u tome miru, a i vani više nema galame. Otišli su poručnik, Mare, Kinez i ostali. U našoj prostoriji je potpuna tišina jer svi smo u strahu i šoku od svega što se danas događalo.
Nekoliko dana nakon što sam izišao iz logora dogodilo se ono čega smo se plašili. Na liniji je poginuo srpski vojnik i u znak odmazde ubijeni su svi koji su u tom trenutku bili u logoru. Tijela nikada nisu pronađena.
Kao u svim zatvorima svijeta, kao svi pravi zatvorenici, i ovi su se brzo organizirali i nastojali u ovakvim uvjetima provoditi nekakve aktivnosti. Sve male kartonske kutije u kojima su bile konzerve brzo su skupljene i već su ekipe radile na izradi igraćih karata. Uskoro je zgotovljeno nekoliko kompleta karata i već su se našli partneri. Igrala se „Bela“ i nešto se novo događalo. Nešto se u svakodnevnici promijenilo. Postalo je življe. Kroz ovu zabavu bile su potisnute u drugi plan brige koje su ih inače zaokupljale.