Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.
Luka je zastao prestravljen. Pograbilo ga je nekoliko ruku, bukvalno su mu strgnuli jaknu i bacili je na veliku gomilu odjeće skinute s drugih zarobljenika. Ostao je u sivoplavoj vesti koja se mogla vidjeti na mnogim braniteljima, jer je veća količina iz nekog skladišta podijeljena tijekom rata. Grubo su ga gurnuli licem prema vratima. Pretraživali su ga po cijelome tijelu, a usput ga je svaki od njih udarao šakom, nogom i čime je tko stigao. Uzeli su mu novčanik, otvorili ga, pa kada su vidjeli da je u njemu samo osobna iskaznica, bacili su sve nekuda na stranu.
Čujemo lupanje lanca nakon čega se otvaraju limena vrata. Uz veliku galamu i udarce guraju čovjeka koji završava na podu. Oni se ubrzo udaljavaju ostavivši nas same. Čovjek na podu zapomaže i na sav glas nam objašnjava da je Srbin. Nije mu jasno zašto ga muče te smatra da ne bi trebao biti s nama.
Luka je makinalno pogledao u svoje cipele prije nego su došli do njega. Oteo mu se smiješak olakšanja uz misao o tome kako je čudna ljudska sudbina. Ono jutro, trinaestog studenoga, kada će uvečer biti pogođena i izgorjeti zgrada policije, probudio se i ne razmišljajući što čini i bez prethodno donesene odluke, prvi put nije obuo te žute cipele koje je stalno tijekom rata nosio, već nove crne cipele koje je prije koji dan dobio od policijskog skladištara Danijela Salopeka, ako rat potraje.
Sutradan ujutro umjesto doručka dobivamo ranu posjetu nekolicine četnika raspoloženih za maltretiranje. Užurbani koraci i otvaranje vrata uz veliku buku značilo je da se sprema nešto loše. Nekoliko njih laze unutra a ostali ostaju van. Ovo mi nikako ne izgleda dobro. Imam osjećaj da su se došli zabavljati, a to je do sada svaki put bilo na naš račun.
Ogromnim dvorištem, obavijenim mrklim mrakom, zavladala je potpuna tišina. Muk! Svuda oko kolone stajali su vojnici s uprtim puškama i strojnicama. Bili su puni želje za ubijanjem. Među zarobljenicima zavladao je strah, da od tolike želje za ubijanjem nekome nezadrhti prst na okidaču. Dugo su kolone stajale s uzdignutim rukama i snaga im je počela popuštati.
Ubacuje metak u cijev i ljuljajući se na prstima stalno ju pomiče lijevo-desno u visini naših glava. Ostala dvojica se smiju kao da je to najbolja zabava koju su u životu doživjeli. Znam da nam u tom trenutku život ne vrijedi ništa jer je u rukama pijanog čovjeka koji može napraviti bilo što bez ikakve posljedice.