Tek što je minula ponoć, vrata su se bučno otvorila. U prostoriju je utrčao vojni policajac, koji je kao takav bio prepoznatljiv po bijelom „opasaču i oprtačima“, bijeloj futroli za pištolj i istobojnoj gumenoj palici.
– Brzo napolje! – viknuo je.
– Brzo, spašavamo vam glave od četnika! – požurivao je poveću grupu uplašenih pritvorenika koji na njegov prvi povik nisu reagirali, već su ustali i sabili se još više u jednu prestrašenu masu.
Nastalo je komešanje, nedoumica. Svi u sobi gledali su se upitno. Preplašili su se da nije nekakva igra, kako bi što prije izletjeli u ruke koljačima koji su im najavili klanje. Neke od žena imale su nešto prtljage sa sobom pa su počele petljati oko toga. Svi su zbunjeno stajali i pokušavali što više duljiti s izlaskom. Nije im se žurilo u noć, u neizvjesnost.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
– Ma, izlazite napolje! Šta ste blenuli, pustite stvari, o glavama vam se radi!? – sada je već pokazivao paniku i mladi „jugovojnik“.
Svi su se odjedanput pokrenuli i izjurili u dvorište. Napolju je već stajala grupa zarobljenika iz susjedne sobe. Iz obje sobe ostalo ih je sve skupa pedesetak.
Za dvije noći vukovarski su ih „teritorijalci“ brojčano prepolovili odvodeći one koji se više nisu vratili. Zbili su se svi zajedno, jedan uz drugoga, drhtureći, što od straha, što od hladnoće, gledajući u mrak s iščekivanjem i strahom. Vera je „pukla“ nakon svih strahova i počela nekontrolirano malo glasnije vrištati. Prišao joj je gologlavi smeđokosi četrdesetogodišnji kapetan u maskirnoj odori, obujmio je oko tijela, privukao bliže i blago rekao:
– Smirite se, gospođo, idete s nama, neće vam se ništa dogoditi.
Vera se u trenu smirila, tiho jecajuća, a Luka čuvši da ju je kapetan oslovio s „gospođo“, u sebi je s olakšanjem konstatirao:
– Živjet ćeš.
Odnekud iz dvorišta prolomio se glas:
– Kapetane, ovaj autobus neće da upali!
– Palite ga na guranje, majku mu! – dobacio je kapetan glasno.
Ubrzo se iz mraka, koji je još manje providnim činila jaka kiša, začulo brujanje motora.
– Kapetane, autobus nema nikakvog svetla. – ponovno se začuo onaj isti nevidljivi glas.
– Vozit ćete za mojim pincgauerom. – opet je smireno riješio problem očito iskusan časnik.
– Hajde ljudi, pođite za mnom. – mirno je rekao, u ovim prostorima, činilo se, prvi normalan čovjek.
Uskoro su svi zarobljenici bili nagurani u gotovo uništen autobus koji ih je povezao u noć, u nepoznato.
U autobusu je vladala potpuna tišina.Nitko ništa nije govorio, svi su istezali vratove da vide kuda ide taj „avetinjski“ autobus, bez stakala i bez svjetala, sav izbušen od gelera i metaka, ali koji lagano mili prema izlaznoj kapiji prateći vojno vozilo ispred sebe, koje mu je svojim svjetlima osvjetljavalo put i pravac kretanja. Po izlasku na cestu neobični autobus s još neobičnijim putnicima skrenuo je prema gradu. Svi su se uskomešali, jer su očekivali da ih voze nekuda dalje od ovoga „avetinjskog“ grada. Uskoro je svima bilo jasno da se voze put vukovarske „kasarne“.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Upravo pristigli stanovnici, ovog u mrak utonulog zdanja, koje je ostalo neosvojeno i pored mnogih pokušaja njihovih suboraca, međusobno su razmjenjivali upitne poglede dok su izlazili iz autobusa na blatnjavo dvorište. Blato? Nevjerojatno koliko je tu bilo blata!? Cipele su naprosto uranjale u gnjecavu smjesu. Prava kaljuža!
Pokraj ulaza u zgradu bio je parkiran veliki kamion na kojem je bio vidljiv natpis „RTV Beograd“ i čiji je motor neprekidno radio. Očito su ga koristili kao agregat za struju, jer je nad ulaznim vratima svijetlila jedna žarulja.
Kolona je ušla u jednu od zgrada. Išli su ravno hodnikom, zatim lijevo, pa onda desno. U dnu hodnika kraj otvorenih vrata stajala su dva vojnika s puškama. Nije to bila nimalo lijepa dobrodošlica.
Zarobljenici su ušli jedan po jedan u sobu, a druga dva vojnika pregledali su ih opipavanjem po cijelom tijelu, kako muškarce tako i žene. Ali, ovi bar nisu udarali kao oni u Veleprometu.
Svi su ušli i skupili se nasred prazne vojničke spavaonice. Na nekoliko mjesta bile su razbacane deke. Bilo je na desetine što korištenih, što potpuno novih deka, koje su pridošlima odmah bile dovoljno poznate kao proizvod njihova Vuteksa.
Na sredini sobe stajao je nekakav poduži stol, napravljen od običnih dasaka. I ništa više. Soba je izgledala kao da su je na brzinu upravo napustili nekakvi privremeni stanovnici. U lijevom kutu nasuprot vratima gorjela je jedna sijalica.
Ušla je grupa vojnika pitajući tko puši, dajući po kutiju cigareta. Bilo je tu niške Morave i Drine, Partnera, LD-a, sarajevske Drine. Dali su pušačima i po kutiju šibica. Po izlasku vojnika pušači su se pogledima sporazumjeli da to vjerojatno znači kako se može zapaliti cigareta. Poslije dulje vremena željno su povlačili duge dimove i uskoro su svi bili obavijeni dimnom izmaglicom.
Vojnici su ponovno ušli i donijeli vodu pa se pred plastičnim „kanistrom“ i mijehom od specijalno impregniranog platna, kakav mnoge vojske koriste za nošenje vode, začas stvorila kolona žednih usta. Tri dana i tri noći nisu okusili ni kapi vode, ali u neprekidnom strahu visokih tenzija nisu ni imali takvih želja.
Nekoliko vojnika zatim je donijelo više štruca kruha, veći broj ribljih konzervi i mesnog doručka u konzervama, a i više komada slanine.
Svi zarobljenici okupili su se oko stola, pa zaboravivši gdje su i zašto se tu nalaze, prionuli su na posao. Uskoro su kidali rukama komade kruha, prstima vadili ribice iz ulja i umakali kruh u masnu tekućinu, iskopavali prstima komade mesnog doručka iz limenki. Bilo je i želje za slaninom pa kako nisu imali čime, odgrizali su je kidajući zubima komade i gotovo cijele gladno gutali.
Uokolo su stajali nepoznati vojnici ostataka „jugovojske“, koji su to sve donijeli i začuđeno gledali što sve može snaći ljude koji su do jučer imali svoje domove i bogatu obiteljsku prehranu, a sada jedu na način kao da su jučer izašli iz pećine. Možda im nije ni bilo ugodno sve to gledati, pa su se uglavnom međusobno pogledavali ili su gledali nekuda u stranu, gore u strop, u pod. Većinom su to bili mladi ljudi koji su govorili čistom „ekavicom“, ali i s prepoznatljivim naglaskom južne Srbije. Kroz razgovore, jer konverzacija je ipak na mahove uspostavljana, saznaje se da su mobilizirani „rezervisti“ većinom iz Kragujevca i okoline, što je razjašnjavalo prepoznatljiv naglasak u njihovu govoru.
Luka se okrijepljen i s upaljenom onom najslađom cigaretom poslije jela, a i s više samopouzdanja upitao:
– Pa što oni rade ovdje? Naši sinovi nisu išli ratovati u Aranđelovac ili Smederevsku Palanku, pa niti u njihov Kragujevac.
Nakon što su u plastične vreće pokupili ostatke sa stola i predali ih vojnicima, isti su otišli. Ostala su samo ona dvojica s automatskim puškama, koji su sjeli na čelo sobe, lijevo od ulaznih vrata, držeći puške preko krila.
Soba se u trenutku ispunila dimom. Zatočenici sada puno opušteniji i smireniji, napokon siti i napiti, žudno su uvlačili i ispuštali dimove cigareta. Dugo nisu pušili prave cigarete, jer već znatno ranije nego će grad pasti zamatali su čaj iz vrećica u stare novine, stranice knjiga ili tko je već što našao.
Umorni od burnih događaja proteklih dana, i ove noći koja je već dobrano odmakla, počeli su zbunjeni ovakvom dobrodošlicom prostirati deke po podu i lijegati jedan pokraj drugoga, duž zidova prostorije koja je bila veličine školske učionice. U polutami su se još žarile posljednje cigarete, prije spavanja. Konačno nakon tolikih neprospavanih noći moći će mirno usnuti, jer za sada s obzirom na to da su ih vojnici izvukli iz sigurne smrti i ovako domaćinski ugostili, bilo je normalno zaključiti da je ovdje za sada sigurno i da su zaštićeni.
Luka nije spavao. Mislio je na suprugu i pitao se gdje li je sada i je li živa. Znajući što se sve događalo u Veleprometu, nije bio spokojan kada je u pitanju žena. No, sada je samo bilo važno da je živa. Razmišljao je i o sinu i kako mu je sada, kad već sigurno zna što se dogodilo s Vukovarom u kojemu su mu ostali i majka i otac, a osim njih nije nikoga imao.
Polijegali su jedan uz drugoga kao cjepanice i opružili se po tvrdome parketu koji je bio hladan, jer je soba u prizemlju i ne loži se. Umorna je tijela savladao san, jer su konačno imali malo mira.
Još nije niti svanulo kada se zaorio glas:
– Dosta je spavanja, marvo ustaška! Treba vas pobiti, a ne dati vam da spavate!
Na sredini sobe stajalo je nekoliko uniformiranih, ali prilično neurednih i zapuštenih osoba. Po starom običaju, počele su psovke, provociranja, prijetnje. Neke među naprasno probuđenima pridošli su prepoznali i počeli im prijetiti svakojakom smrću. Bili su to, opet, domaći, vukovarski Srbi. Jadni zarobljenici mislili su da su im definitivno izbjegli, jer im se činilo da je u vojarni stacionirana samo takozvana redovna „jugovojska“. Djelomično su bili u pravu što se tiče vojnika koji su ih izbavili iz Veleprometa i dočekali u vojarni, ali je sada bilo očigledno da četnici mogu i ovdje zalaziti.
Nakon što su zadovoljili svoje niske strasti i što je jedan od dvojice vojnika koji su s puškama stražarili u sobi, smjenjujući se svaka dva sata, energičnije djelovao, četnici su otišli.
Upravo probuđeni i ponovno uplašeni zarobljenici šutjeli su i gledali u pod ispred sebe, ponovno pomireni sa sudbinom koja se još uvijek poigravala s njihovim životima, rezignirani i sa željom da se ovo što prije završi, pa ma na koji način. Kada se razdanilo, svi su poustajali, složili deke u kocke duž zidova i posjedali na njih, onako gdje je tko spavao. Pušači su zapalili prve jutarnje cigarete, žene su popravljale svoj izgled koliko su im to mogućnosti dopuštale, počeli su prvi tihi razgovori, a sve opet s istim pitanjem: Što slijedi?
Nastavlja se: https://vilimbook.com/ostajem-zarobljenik-u-vukovaru/
Prethodno: https://vilimbook.com/cetnici-bradonje/
1 komentar