Luka je zastao prestravljen. Pograbilo ga je nekoliko ruku, bukvalno su mu strgnuli jaknu i bacili je na veliku gomilu odjeće skinute s drugih zarobljenika. Ostao je u sivoplavoj vesti koja se mogla vidjeti na mnogim braniteljima, jer je veća količina iz nekog skladišta podijeljena tijekom rata. Grubo su ga gurnuli licem prema vratima. Pretraživali su ga po cijelome tijelu, a usput ga je svaki od njih udarao šakom, nogom i čime je tko stigao. Uzeli su mu novčanik, otvorili ga, pa kada su vidjeli da je u njemu samo osobna iskaznica, bacili su sve nekuda na stranu.
– Sad sam bez isprave nitko! – pomislio je Luka, a u praznom želucu osjetio je mučninu i cijeloga ga je obuzela iznenadna slabost.
Nije znao što sve ovo znači, ali postupak je bio sličan onome kada se nekoga lišava slobode i stavlja u pritvor, samo puno grublje. Sve se odigralo iznenada, gotovo munjevito i već prilično izvježbano. Stražar je otvorio vrata, a dvojica su ga zgrabila za nadlaktice i odjednom je izgubio tlo pod nogama. Letio je kao da je izbačen iz katapulta. Upao je naglavačke u neku prostoriju. Nečije ruke zadržale su ga da se ne pruži po podu koliko je dug.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Podigao je glavu i pogledao oko sebe. Soba je bila puna ljudi. Čuo je kao iz daljine svoje ime. Netko ga je tiho oslovljavao. Shvatio je da je među svojima. Pogled mu se izbistrio, mozak je počeo raditi i likovi su oživjeli. Gledao je oko sebe. Tu je negdje oko stotinu ljudi. Ima i nekoliko žena. Unutra je tamno, jer prostorija ima samo mali zaprljani prozorčić malo ispod stropa. Ipak, prepoznaje da su tu: Miroslav Blašković, Lukin kolega, vukovarski policajac, pozornik, Mile Ivanković, geodet Vupika, Željko Buljan, direktor ratarstva u Vupiku, Mato Soldo, bivši sekretar Općinskog partijskog komiteta, ali porijeklom Hercegovac, čika Martin Šajtović, šef matičnog ureda u Vukovaru, inače dobar prijatelj s Lukinim pokojnim ocem koji je bio šef matičnog ureda u Lovasu, pa Stanislav Buco Martin, najpoznatiji vukovarski veslač, vrstan krojač i do rata šef muškog tekstilnog odjela vukovarske NAME, ali i vlasnik podruma u kojem je Lukina Marija provela posljednje dane, a zadnji dan pada grada, zajedno s Lukom. Luka je dalje kružio pogledom i prepoznavao da su tu i Ivan Mikić, arhitekt i jedan od direktora „Građevinara“ koji je s obitelji proveo cijeli rat u Bucinu podrumu, pa Ante Ćaleta, Đorđe Vladisavljević, Lukin učenik iz vremena kad je radio u školi, Ana Horvatinec, Violeta zvana Viki, Vera Dujić, supruga Slavka koga su noć prije ubili tu negdje, oboje Luki poznati iz osnovne škole jer su bili iz njegovu Lovasu susjednog Tovarnika, mladić Darko Golac, Mirko Rac, poznati vukovarski krojač i još dosta njemu nepoznatih osoba. Kraj Lukina učenika Đorđa sjedio je gotovo dječarac, tamnoput kao i Đorđe, pa je Luka zaključio da je to Đorđev brat. Kako je sjedio blizu, čuo je da jedan drugoga tješe i smiruju i da Đorđe svog simpatičnog brata oslovljava imenom Edi.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
– Zašto smo ovdje? Što će biti s nama? – nije se mogao zaustaviti pitanjima.
– Šuti, ne znamo ni mi. – odgovarali su mu tiho oni najbliži.
Vrata su se ubrzo ponovno otvorila. Uletio je isto kao i Luka maloprije, muškarac u zelenoj vesti. Bio je raščupan, blijed. Ponašao se isto kao i Luka maločas, kao vjerojatno i svi prije njih dvojice koji su naglavačke letjeli u ovu mračnu prostoriju. Upravo ubačeni podigao je glavu zaustavivši se na nečijim rukama u blizini Luke.
– Kume… – otelo se Luki nekontrolirano.
Bio je to dragi lik čovjeka čija je obitelj Cvitanović u Lovasu višestruko kumovala obitelji Lukine supruge Čorak kao i oni njima.
– Kume! I ti si tu? – upitao je uspaničeni upravo katapultirani Petar, za prijatelje i znance, Pero.
– Dođi ovamo. – mahnuo mu je Luka rukom i odmaknuo se od susjeda praveći mu mjesto za sjedenje.
Smirivali su ga kao i Luku maloprije, a on je postavljao ista pitanja i dobivao iste odgovore.
Bio je 20. 11., i započeo je drugi dan boravka u zloglasnom Veleprometu, a prvi u ovoj mračnoj prostoriji koja ne obećava ništa dobro. Svi su sjedili na prašnjavom podu, više šutjeli nego razgovarali, bludjeli pogledima uprtim u prazno, konsternirani.
Napetu atmosferu, punu straha, u ovoj maloj zagušljivoj prostoriji prekinula je iznenadna buka motora koja je dopirala iz dvorišta. Čulo se neprekidno brujanje više autobusa. Na mali prozor koji je visoko izvan vidokruga stanovnika ove mračne i zagušljive sobe dvojica snažnijih digla su rukama jednoga „sitnijeg“ zatočenika. Podignuti je gledao kroz prozor u dvorište i govorio im da je dvorište bilo puno autobusa, a na cesti se vidi dolazak još velikog broja. Iz više pravaca duge kolone idu prema autobusima i ulaze u njih. Kako se koji autobus napuni, kreće dalje, a drugi se pomiču naprijed i nastavljaju puniti, pa odlaziti. Nekamo su ih odvozili.
Kamo? Nitko u ovoj sobi, naravno, nije mogao znati. Možda kao po dogovoru s vojskom, u Lipovac pa u Zagreb.
– A mi? Znači, mi ostajemo… – brujalo je u glavama ovih nesretnika, lica zgrčenih u grimase straha i zebnje.
Mladić, koji je promatrao kroz prozor što se događa u dvorištu, prepoznavao je pojedine među onima koji su ulazili u autobuse, pa je izgovarao njihova imena. Očaj je obuzeo stisnute prilike koje sustajale ispod prozora izduženih vratova, kao da su time mogli nešto vidjeti.
Mlađu ženu, Vesnu, na njezino su insistiranje podigli na prozor. Nakon što je pažljivo i šutke promatrala što se napolju događa, iznenada je, vidjevši vjerojatno ono što je tražila, vrisnula i kroz plač jedva izgovorila:
– Eno mi djece! Kuda ih vode? Hoću svoju djecu!
Svima je bilo jasno zašto je bila tako uporna da je dignu na prozor.
Brzo su je spustili i utišali. Neutješno je plakala i zazivala djecu. Grabila je kosu na glavi kao da ju je htjela svu počupati, jaukala je očajna i neutješna. Svi su šutjeli pognutih glava, ne imajući riječi za mladu majku čiju su djecu odveli u njoj nepoznatom smjeru. Sve je bukvalno slomila kad je kroz plač rekla da je odrasla u dječjem domu „Vladimir Nazor“ u Vinkovcima. Saznanje da se i njezinoj djeci može dogoditi ista sudba, za nju je bilo više od smrti, od neizvjesne vlastite budućnosti.
Pa zar će odvojiti majku od djece? Ma, ovdje je sve moguće. Za „soldatesku“ u dvorištu ne vrijede nikakvi, ni Božji, ni ljudski zakoni. – odzvanjalo je u glavama punim beznađa.
Napolju se odjednom sve utišalo. Otišao je posljednji autobus. Iz Veleprometova dvorišta i uskoro se izvana više ništa nije čulo.
U pritvoru je zavladala mukla tišina. Kao po zapovijedi, svi su sjeli stišćući se jedan uz drugoga, jer soba je bila premalena za toliko ljudi. Skupljali su se jedni uz druge, jer tako je bilo toplije. Nijemo su se gledali, a u svim pogledima bilo je isto pitanje, ali i ista konstatacija i isti jad:
– Znači, mi smo odabrani. Mi ne idemo nikuda. Ovo je za nas zadnja postaja.
Nakon što su malo došle k sebi i pribrale se od prvog šoka, a možda i pritisnute teškom spoznajom koja ih je u trenutku psihički zgromila, nekoliko žena zalupalo je na vrata i molile stražare za malo vode i odlazak na toalet. Vodu nisu dobile, a za vršenje nužde stražari su ubacili u sobu nekoliko velikih praznih limenki ispražnjene konzervirane hrane. Tko je morao, odlazio je u kut i limenke su uskoro bile pune.Tih nekoliko žena, koje su tu bile zajedno s toliko muškaraca, nisu mogle drukčije nego se poslužiti limenkama, a da bi koliko-toliko potisnule ženski sram, dok je jedna u kutu vršila nuždu, druga bi ispred nje držala raskriljenu vestu. Koliko se i nije puno vidjelo, dobro se čulo, pa su nesretnice crveneći se, izlazile iza tog improviziranog zaklona. Ali kako „nužda zakon mijenja“, uskoro su se prestale crvenjeti i puno zaklanjati, jer sudbina im je bila zajednička, pa je i sve ostalo postalo zajedničko, a nebitno tko je žensko, tko muško. Uskoro je postalo zagušljivo, izmiješao se smrad amonijaka, znoja, ustajalog zraka i prljavštine. Teško se disalo, ali se još uvijek disalo i to je bilo jedino važno.
Pala je noć. Počeli su odvoditi jednog po jednog na ispitivanja. Nakon odvođenja čuli su se iz susjedne prostorije udarci, jauci, stenjanje i tupi udarci od pada tijela na pod. Pa onda opet udarci, jauci, stenjanje. Užasnutost se ogledala na svakom licu u sobi!
– Ne, ne! Nemojte! Ljudi, molim vas! Ne znam, zaista ne znam! Zašto tako!? – miješali su se krici s psovkama, tupim udarcima i jaucima. Odvedeni se više nisu vraćali i svi u ovoj sobi počeli su shvaćati da se iz ove sobe ide samo u jednom pravcu – u smrt. Odvodili su žrtve u nejednakim razmacima, ovisno o tome koliko je tko mogao podnijeti mučenje. Ubijali su polako. O tome su svjedočili oni strašni krici koji su se čuli.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/muka-stidljivog-mire/
Prethodno: https://vilimbook.com/u-smrt-zbog-cipela/
1 komentar