Negdje oko podneva Luka je zamijetio na ulaznim vratima bolnice kolegu policajca Nakića koji je ulazio vidno blijed i uplašen, a i sam je u trenutku izgubio ravnodušnost kada je Franjo krenuo prema njemu. Došavši tik do Luke, neprimjetno mu je, da ostali ne čuju, kratko priopćio:
– U dvorištu su „naši“. Na kapiji je Simo Samardžija. – i nestao u masi.
– Gotovo je. – sinulo je Luki kroz mozak, jer ono „naši“ odnosilo se na bivše kolege policajce, odbjegle Srbe, od kojih je jedan bio i taj upravo imenovani na kapiji.
Opet je, ali sada ženski glas, počeo vikati da se svi utišaju. Ovom čudnom skupu obratila se Željka, predstavnica Crvenog križa Vukovara, riječima:
– Predstavnici vojske upravo su donijeli novu odluku. Trebate sad odmah svi izaći na kapiju prema Adžijinoj ulici, gdje već čekaju njihovi kamioni, koji će vas prevesti do Veleprometovog skladišta. Tamo je pripremljen topao čaj i deke kako bismo se noćas okrijepili i odmorili, a ujutro rano prevest će nas do Lipovca, gdje će nas preuzeti naši i odvesti u Zagreb. I u njezinu se glasu osjećao naboj moranja, deklamiranja izdiktiranog teksta, zastajkivanje kako bi se udahnuo zrak koji je od uzbuđenja brzo nestajao iz pluća. Samo je netko lakovjeran ovu poruku mogao smatrati vjerodostojnom, a Luka nije bio taj. No, nesretni narod prepun neizvjesnosti i straha, velika masa koju je lako zavesti riječima koje želi čuti, uskomešao se, živnuo, trgnuo se iz letargije. Svatko je grabio ono malo stvari i žurio prema odredištu kako ne bi izgubio mjesto u kamionu. Na nekima se primjećivalo čak i samozatajno olakšanje i nestrpljivost da se što prije krene.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Svi su već hrlili prema izlazu, a Luka je sjedio nepomično, kao da premišlja o polasku. Supruga ga je upitno pogledala, ali ga nije požurivala. Primijetivši njezin upitan pogled, trgnuo se iz nekog trenutnog šoka i odmahnuo rukom kao da od sebe tjera nekakvog napasnika, koji mu ne dopušta da ustane.
– Idemo, idemo. – rekao je što je mirnije mogao da ne uznemiri suprugu svojim nemirom, koji je tako snažno ovladao cijelim njegovim bićem. Da je mogao bilo što tada učiniti, sve bi učinio radije nego izašao u dvorište. Bez bilo kakve vrećice, zavežljaja, prta, primio je svoju Mariju za ruku i blago je povukao za sobom. Išao je teškim korakom kao da je obuven u olovne cipele, išao je po inerciji kretanja mase u dugoj koloni, koja je gotovo hrlila uvjerena da će sve biti kako je maloprije rečeno. Sagnuo je glavu da bude što manje uočljiv kada se pojavi u dvorištu, poglavito da ga odmah ne uoče bivši kolege policajci i dok ne vidi što se napolju zbiva. Osjećao je ogroman teret koji mu je otežavao disanje i izvlačio prve krupne kapi znoja na smrknuto čelo. Naizmjenično su se smjenjivali povećana tjelesna toplina i hladan znoj koji mu je počeo lijepiti potkošulju za leđa, iako je bila druga polovica studenog.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Kada je izašao u dvorište, na kapiji je ugledao sa svake strane izlaza osobe u standardnim i šarenim maskirnim vojnim odorama, titovkama i šljemovima s crvenom zvijezdom petokrakom, opremljene dugim naoružanjem držeći ga „na gotovs“. Nekoliko manjih grupa mlađih vojnika pripadnika teritorijalne obrane Vukovara hodali su po dvorištu i pomno zavirivali u svaki kutak, tražeći nekakav smotuljak, trag svježeg kopanja, a sve s ciljem nalaženja skrivenog ili zakopanog oružja. Znali su, ako nešto nađu to će im biti trofejni suvenir ili će nekome prodati. Vidjevši ih, Luka se još više pognuo, kako ga netko od njih ne bi odmah uočio i prepoznao. Znao je da bilo kakav susret „s bivšima“ treba što dulje odgađati. Sada je već bio zakočen strahom i bez ikakvih dvojbi da ova kolona ne ide u sigurnost, već u strašnu neizvjesnost, pa čak i u pogibelj.
U Adžijinoj ulici, na koju je vodio kolni izlaz iz dvorišta bolnice, bilo je poredano u koloni na desetine vojnih kamiona prekrivenih ceradama. Kako se koji kamion napunio „putnicima“, krenuo je i otišao put odredišta, a drugi bi zauzeo njegovo mjesto i tako se sve ponavljalo u nedogled. Kroz ceradu, koja otraga nije bila spuštena, putnici su gledali niz ulicu kojom su ih vozili. Prolazili su kroz taj dio središta grada, pa skretali udesno u uzbrdno strmu Ulicu Josipa Kraša koja se na svom kraju spajala sa Sajmištem čija je duga ulica vodila do ogromnog kompleksa skladišta vukovarskog trgovačkog centra Veleprometa.
Ono što je vidio iz kamiona užasnulo je Luku, bez obzira na to što je mjesecima živio u takvom okruženju. Cesta je bila jedva prohodna. Ulice su bile zakrčene ostacima srušenih kuća. Na mnogim objektima vidjeli su se se tragovi požara i potpune izgorjelosti, a ni jedna zgrada nije ostala čitava. Svuda je vladala pustoš. Na više mjesta uz cestu ležali su leševi ubijenih ljudi i žena u lokvama krvi.
Luka je bacio pogled na ostale koji su bili u tom kamionu. Svi su šutjeli, svatko je bio zaokupljen svojim mislima, stišćući ostatke ostataka svoje imovine. Svi su imali izraz tvrde grimase izmiješanog straha, neizvjesnosti i patnje. Dok je kamion odmicao Krašovom ulicom i faktički počeo napuštati užu zonu grada, Luka se odjednom „slomio“. Od grozote koju je vidio, zbog svega što se u ovom gradu događalo, zbog neopisivog razaranja i pogibija tolikih nedužnih ljudi i zbog onoga što je naslućivao da će se još dogoditi, nijemo se zavjetovao:
– Ako preživim, nikada ti se više neću vratiti.
Bio je to njegov posljednji oproštaj s gradom koji mu je pružio toliko radosti, ali i toliko patnje i tuge. Baš zato što ga je toliko volio i što je uvijek govorio da mu kroz žile ne teče krv nego Dunav, sada je bio toliko ogorčen i nepokolebljiv u onome što mu je poručio na rastanku. Bio je siguran da se nikada neće vratiti, jer Vukovar njegovih gimnazijskih dana, Vukovar u kojem je rođen njegov sin jedinac, Vukovar u kojem je kao obiteljski čovjek živio i radio punih 20 godina, taj voljeni Vukovar bio je mrtav.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/okrutno-razdvajanje/
