Vojnici su sporo išli duž kolone, jer je već snoćalo, i odvajali one koje su prepoznali. Luka se prestravio. Sada nema kuda, svi znaju da je MUP-ovac. Mozak mu munjevito radi, užario se od napora, munjevito razmišlja što je sada najpametnije učiniti, jer sakriti se ne može. Još uvijek je imao prostora za nekakav manevar, jer od vojnika koji su se muvali oko njih nije nikoga poznavao. Sve su to bile prilično mlade osobe i bio je siguran da ga nitko ne zna kao MUP-ovca. Ipak nije smio reagirati. Na metar od sebe ugledao je jednog mladog vojnika, ne starijega od 17, 18 godina i donio trenutnu odluku. Istupio je korak prema njemu i upitao:
– Oprostite, pitao bih vas, moram li i ja istupiti iz kolone, jer sam radio u SUP-u, ali kao pravnik, a ne policajac.
– Ako je tako, onda ne moraš. Ostani u vrsti.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Luka je za sada imao kakav-takav alibi zašto je ostao u koloni, ako naiđe netko tko ga dobro poznaje. Makinalno je gurnuo ruku u džep kao što je to činio sve vrijeme rata kada je bio u opasnosti, jer je tu stalno nosio svoju malu amajliju, mali plastični kip svetog Ante. Poklonila mu ga je supruga to ljeto, pred rat, za četrdeset i četvrti rođendan. Predajući mu lijepo zamotani poklon, rekla je:
– Neka te čuva i štiti. Uvijek i svugdje nosi ga sa sobom.
Sada ga je grčevito stiskao u ruci očekujući da će ga taj stisak vratiti ustvarnost i da je sve ovo samo ružan san. Odjednom ga je uhvatio paničan strah:
– Što ako mi ga nađu? Ode mi glava! – strah se pretvorio u proricanje sudbine:
– Što ako ga bacim? Pa to je sve što mi je ostalo. Cijeli se rat nisam razdvajao od njega. Uvijek, u svim prilikama i neprilikama, bio je uz mene, a borbeni sam dio rata preživio. Je li to onaj dio koji zovu „sudbina“? Zašto mi ga je moja voljena poklonila baš pred rat uz onakve riječi? Ona nije mogla znati, kao ni svi mi, da će biti rata, i to tako krvavog rata. Da, to je ipak „sudbina“!
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Od stiskanja tog posljednjeg uporišta mogućeg opstanka počeo ga je boljeti dlan. Razum mu je nalagao da ga se riješi, jer ove „sotone“ u ljudskom obliku, nalivene rakijom, ubijaju svakoga tko na sebi ima bilo kakav simbol katoličke vjere. Za njih je takav„ustaša” i treba ga ubiti.
– Sveti Ante, oprosti mi što ću to učiniti. Molim Te, ne napuštaj me. Jednoga dana vratit ću se na ovo isto mjesto i ponovno ćemo biti zajedno. Molim Te, zaštitniče naš, budi i dalje uz mene. Zaštiti me od svih ovih zlih ljudi. – dok je izgovarao u sebi tu nemuštu molitvu, spuštao je „kipić“ niz nogavicu.
Kad je „kipić“ dodirnuo tlo, prekrio ga je nježno stopalom. Polagano, gledajući ispod oka da ga tko ne promatra, okretao ja stopalo lijevo-desno utiskujući „kipić“ sve dublje u zemljano tlo na kojem su bili poredani u vrstu. Osjećao je da je izbočina ispod njegova stopala sve manja. Lagano je sklonio nogu i s olakšanjem utvrdio da se ništa ne vidi. Malo je odahnuo od prve moguće nevolje.
– Kada bih bar mogao zajedno s njim nestati pod zemljom.– pomislio je Luka, tražeći spas pred nadolazećom opasnošću.
Kamioni su dovozili nove zarobljenike. Dvorište Vinarije postajalo je pretijesno. Velika masa muškaraca zbijala se jedan uz drugoga dok su oko njih bukvalno kružili, neprijateljskog izražaja na licima i prijetećih pogleda, dojučerašnji susjedi, vršnjaci, radne kolege, pa i bivši bliski prijatelji, čak kumovi, a međusobnim ženidbama i poneki rođak. Sada, vrlo uočljivo, bili su to krvni neprijatelji s nimalo dobrim namjerama.
Svrstavali su dovedene u više redova, jedne iza drugih. Došlo je do komešanja, jer svatko bi da nije u prvom redu, da ga se što manje vidi, da izbjegne susret s nekim od do jučer mu bliskih ljudi. Već prvi takvi susreti pokazali su: što je netko bio bolji i bliži u dotadašnjem življenju, sada je bio brutalniji i željniji neke samo njemu znane osvete.
Ispred poredanih redova nevoljnika, zgrbljenih, pognutih glava i pogleda usmjerenih u tlo ispred sebe, pobjedonosno su paradirali gore-dolje „uniformirani“ naoružani i bijesni „bivši prijatelji“. Bili su puni sebe, likovali su. Šepurili su se u raznim „uniformama“. Većina je bila obučena u onu „jugovojske“ s „titovkama“ na glavama na kojima se još uvijek crvenjela zvijezda petokraka.
Grupe i grupice, pak, bile su obučene u neke nedefinirane odore. Bilo ih je i u kombinacijama vojnih odora s civilnim odjevnim predmetima, kožnim jaknama, šarenim „pancirkama“ i koječime još. Na glavama su imali razne kape i „šubare“ na kojima su bile po zlu znane „kokarde“ i prekrižene dvije kosti s ljudskom lubanjom, a po kojima se prepoznaju četnici, koljači. Na svima su nezaobilazne bile puške, pištolji i noževi. Uh, noževi! Bilo ih je ravnih, zakrivljenih, nazubljenih, ali i čudnih, prvi put viđenih. Bila je to čitava izložba sprava za klanje, vađenje očiju, odsijecanje ušiju, urezivanje slova „U“ na čelo nekog nesretnika ili znaka križa onome kome su našli vjersko obilježje.
Četnici su stajali u skupinama, a u rijetko kojoj nije bila boca u ruci, koja je kružila uokolo. Svaki od njih poduže je natezao i predavao onome do sebe. I sve tako u krug. Oči su im već bile zakrvavljene, djelovali su prljavo, zaudarali su na jeftinu rakiju, ustajali zadah nikotina i smrad kvarnih zuba. Cijelo su vrijeme nešto vikali, psovali, stalno su nekoga tražili, prilazili pojedinima iz poredane skupine, pa prepoznavši nekoga prijeteći govorili:
– A tu si ptičice, majku li ti jebem ustašku! Šta sad kažeš? Gde ti je sad „Lepa vaša“? Gde ti je sad šahovnica? Gde ti je tvoj Tuđman? Sve ćemo vas poklati. Sve ćemo osvojiti, nećemo stati do Zagreba!
Nastavlja se: https://vilimbook.com/susret-s-crvicem/
1 komentar