Batine ne prestaju. Više ne osjećam tijelo, sve mi je utrnulo. Tuku nas više od sat vremena i opet molim i dozivam Boga jer nema mi druge. Pogledavam i na Đakovića i povremeno nam se susretnu pogledi, ali smo prezauzeti svojim mukama da bismo bilo što rekli ili pokazali jedan drugome. Čini se da je danas moj zadnji dan, a kratko pitanje koje mrzim čuti iz dna duše, stalno se ponavlja:
– Gde je „zenga“? Gde je?
To pitanje je značilo novo okupljanje nekoliko čuvara koji će već drugi ili treći put ponoviti svoju rundu batina na meni. Neki od njih su me već nekoliko puta udarali, a dva vojna policajca se i ne miču od mene. Čuvari tjeraju ljude, jednog po jednog, da se dižu sa zemlje i da stanu uz visoku zidanu zatvorsku ogradu. Sve to prate riječi koje izgovaraju vičući:
– ‘Ajmo! Idemo, bre, na streljanje!
Zadnji sam u ovoj ležećoj vrsti i svi su ustali osim dvojice za koje i ne vidim da se uopće miču. Jedan, bliže meni, pet – šest metara s desne strane, starac je, i vidim da mu iz usta curi krv; drugi je malo dalje pa ga ne vidim dobro. Čujem kako vojni policajac s „fesom“ na glavi viče:
– Neka „zenga“ još ostane! Neka, neka…!
Ja se i dalje molim u sebi. A kako sam ostao ležati, njih se sedam, osam okuplja oko mene i počinju me udarati palicama. Ne znam ni sam gdje sve ne osjećam udarce: po glavi, ušima, vratu, po prstima i zglobovima ruku koje sam držao prekrižene iza glave. Udaraju me po leđima i bubrezima, posebno su bolni udarci po stražnjici i po butinama, a istovremeno pljušte po listovima i tabanima. Oni su se poredali tako da sve udarce dobivam istovremeno, a dok me tuku, vojni policajac skida crnogorski „fes“ i gura mi ga pod nos da poljubim četiri „S“ vičući:
– Ljubi ovo, majku ti jebem ustašku!! Ljubi, ljubi…!!
Ne mogu više, dosta mi je, nije mi više važno ništa i iz svega glasa, čak malo kroz inat, ne ljubeći tu kapu, počinjem na sav glas moliti:
– Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje…
I dalje me udaraju po cijelome tijelu koje je već potpuno utrnulo, a moju molitvu prekida na tren udarac nogom u glavu policajca kojem se nije ostvarila želja da me vidi kako ljubim četiri „S“.
– Evo, mamicu ti jebem! – nos mi je potpunu razbijen obilno krvareći. Krvarenje se nastavlja iz arkade i usta, ali molim i dalje:
– …dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…
To ih sasvim izbezumljuje; drugi vojni policajac mi sjeda na lopatice okrenut prema bubrezima te me divljački udara po njima, a kako on udara, ja još jače, uz prekide, molim:
– …kruh naš svagdašnji… daj nam danas… i otpusti nam duge naše…, kako i mi otpuštamo dužnicima našim…
Divljački me udara naizmjenično i brzo po jednom i po drugom bubregu, ali dobivam udarce i po tabanima dok mi čizmama gaze po listovima. Moja molitva je sada usporenija, ali ne prestaje:
–…ne…uvedi…nas…u…napast, …nego izbavi nas… od zla… Ameeen!!
Moje ponašanje ih potpuno izluđuje; nakon što me zasigurno stotinu puta udario po bubrezima diže se i počinje me gaziti nogama te skakati po meni. Želim i dalje moliti, ali to više nije moguće, ne mogu riječ izgovoriti jer se gaženju pridružuje i onaj drugi vojni policajac, a čuvari sada sa strane samo promatraju.
Bože, je li ovo moguće?
Koliko mi snage daješ?
Zašto mi toliko snage daješ da ovo podnosim?
Ne mogu više! Umrijet ću, Bože!
Oprosti mi! Ne mogu, ne mogu!
Prestali su me tući. Prebijen sam i slab. Osjećam nemoć, a bol na mome tijelu više i nije bol jer to je već odavno nešto drugo. Mislim da sada trulim. Krvavo mi je cijelo lice, noge ne osjećam, ali opet molim na glas, sada nemoćno i polako, u agoniji i polusvjesnom stanju:
– Oče naš…koji jesi…na nebesima…sveti se ime tvoje…
Moju molitvu pokušavaju prekinuti zapovijedi da ustanem i odem do zida, ali to nije moguće jer se uopće ne mogu pomaknuti. Pokušavam nekoliko puta, ali cijelo tijelo mi je oduzeto, agonija se nastavlja i mogu samo ležati na ovoj hladnoj zemlji i potiho moliti. Vojni policajci određuju dvojicu naših da me dođu podignuti, a kad su mi prišli, vidim da je jedan od njih Ivica Đaković. Dok me dižu, pogled mi se zaustavlja na dvojici ljudi koji ostaju ležati nepomično na zemlji. Molim Boga da nisu umrli od batina iako mi se čini da bi moglo biti baš to.
Njih dvojica me vuku držeći me ispod ruku, a odjednom mi počinje zujati u ušima, sve mi se okreće. Ne želim izgubiti svijest jer bojim se da bi to bio moj kraj. Ne želim, ali sve mi se gubi, udaljava, zuji mi strahovito u ušima dok mi izmiče tlo pod nogama. Mrak mi pada na oči, a zujanje u ušima se miješa s glasovima i rafalima preko ograde.
Moje misli ponovno odlaze Bogu:
Bože moj, umirem. Ovo je kraj, primi me k Sebi!
Oprosti mi moje grijehe!
Primi me k Sebi!
Ne upravljam sobom, osjećaj je kao kad se ne mogu oduprijeti snu; želim ostati budan, ali tonem u san, odlazim, gotovo je…
Malena zraka svijetlosti pojavljuje mi se pred očima. Čujem neke glasove. Osjećam kao da se ponovno budim, znam da sam umro i da sam na Onome svijetu. Znatiželjno čekam što mi slijedi i na koji način ću biti primljen. Ako je ovo smrt, onda to i nije uopće strašno, ne znam zašto je se svi toliko bojimo. Pomalo razaznajem siluete ljudi; vjerojatno sam došao u Nebo; još uvijek ležim, ali ne shvaćam ništa oko sebe. Polako mi postaje sve bistrije i jasnije, pa vidim iznad sebe neke nepoznate ljude koji me gledaju, a jedan glas me doziva imenom. Prepoznajem glas Marka Rogića dok mu se lice polako sve jasnije pojavljuje pred mojim očima. Drži me u naručju i vlažnom krpom briše me po licu.
– .., jesi… to… ti? – pitam ga, onako, izmučenim glasom.
Marko mi odgovara:
– Jesam, kompa, ja sam!
– Gdje … su… tebe… ubili?
– Ma nisu me ubili! – uvjerava me Marko.
– Gdje … smo? Jesmo… živi? – opet ga pitam.
– Jesmo, živi smo! U logoru! U zatvoru Srijemska Mitrovica!
– Al’ vodili su nas… na strijeljanje! Jesi… siguran da smo… živi?
– Ma jesmo! – smješka se i uz njega se još nekoliko njih nasmije pa nastavlja:
– Ma, te fore sa strijeljanjem smo svi prošli! Ne boj se. Sad je sve OK, kompa moj! – pa me privija uz sebe pokazujući svu svoju pažnju prema svom napaćenom suborcu i prijatelju.
– Hvala Bogu… da sam živ! – ipak sam sretan bez obzira na svu muku.
Primjećujem ovdje i Đakovića koji ostalima ukratko objašnjava što sam sve prošao. Nekoliko njih, zajedno s Markom, nose me prema mjestu gdje ću biti smješten. Ne mogu pomaknuti ni jedan dio tijela, sve mi je izudarano i oduzeto, sve me boli, a oni me polažu na jedan od madraca raspoređenih po podu.
Postajem svjestan da sam od danas u zatvoru i da sam ratni zarobljenik. Sve moje nade da bih mogao vidjeti svoju obitelj ugasile su se i sada moram skupiti snage za sve ono što me ovdje čeka, a što mi je potpuna nepoznanica. Odlučujem da ću se odmah početi moliti i da ću se potpuno predati u Božje ruke jer sve što sam dosad preživio i prošao samo je Njegovo djelo. Volio bih znati što me sve čeka na ovom putu koji je preda mnom i hoću li morati proživjeti još patnje kako bih dočekao slobodu i vidio svoje najmilije. Svoje osjećaje i razmišljanja o svemu proživljenom zadnjih dana mogu svesti na jedno obraćanje Bogu koje je ujedno plod straha, pokajanja i zahvalnosti:
Gospode Bože, hvala ti na svemu što si mi dao sve ove dane!
Hvala ti za svu bol i patnju jer tek sad vidim koliko je milosrđe što sam dobio priliku za otkupljenje na takav način!
Oprosti mi na svim mojim slabostima!
Oprosti mi što sam se ljutio na Tebe i što sam gubio nadu kad sam trpio bol!
Pomozi mi, Bože, da ove rane koje nosim ne ostave posljedice na meni i da ih Tvoja svemoćna ruka zaliječi!
Neka bude Bože Tvoja, a ne moja volja!
Daj mi snage da izdržim sve ono što je preda mnom i da znam dostojno podnositi i ponizno trpjeti svaku novu bol duše i tijela!
Dobri moj Gospode, molim te da oprostiš mojim neprijateljima i mučiteljima!
Svim mučenicima oprosti sve grijehe i primi ih u svoje vječno počivalište!
22. studenog 1991. godine počelo je moje tamničenje u Srijemskoj Mitrovici, u Srbiji. Danima sam se oporavljao od svega što sam ta tri zadnja dana proživio u Vukovaru, kao i od batina koje sam dobio u Mitrovici. Marko Rogić me desetak dana hranio i nosio do zahoda jer sam bio potpuno izubijan, a cijelo tijelo mi je bilo crno od modrica i podljeva. Od bolova koje su mi prouzročile stotine udaraca nisam mogao pomaknuti ni jedan svoj ud, a noćima nije bilo spavanja jer me bolio svaki komadić tijela na kojem bih ležao.
Nakon nepuna tri tjedna prebačen sam u jedan drugi paviljon u veliku prostoriju. U njoj je bilo skoro 200 zarobljenika i branitelja Mitnice na čelu s Filipom Karaulom.
Kasnije smo saznali kako smo svi mi trebali biti prebačeni na suđenje u tzv. SAO Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem na čijem čelu je bio Goran Hadžić. Tome u prilog išao je i njegov dolazak k nama s članovima svoje tzv. Vlade sredinom prosinca 1991. godine. Tada su nam i priopćili kako nas uskoro oni preuzimaju. Zašto do predaje nas njima od strane srpskih vlasti nije došlo nećemo vjerojatno nikada saznati. U toj sobi sam saznao kako su svi oni s Mitnice, nakon što su se predali 18. studenog, proveli jednu noć baš u hangaru na Ovčari.
Nas su skrivali od Crvenog Križa sve do 16. siječnja 1992. godine. Istog trenutka kada sam taj dan registriran, službenicu Međunarodnog Crvenog križa, koja je bila iz Švicarske, upoznao sam kako je na Ovčari vjerojatno ubijeno preko 250 ljudi, a što je ona i zapisala.
Naš odnos s čuvarima i istražiteljima, kada nas nisu tukli i maltretirali, bio je najnježniji dok smo bili u odnosu „glavu dole, ruke na leđa“. Naime, to je ujedno i najčešće izgovarena rečenica s njihove strane prema nama, a time su nas doveli i do automatizma. Čim bi se u masivnim zatvorskim vratima naše sobe pojavio isto tako masivni ključ, a koji je proizvodio jak i prodoran zvuk, odmah bi svi skočili na noge, stavili ruke na leđa i spustili glave prema podu. Također svaki razgovor ili obraćanje nama morao je proteći isključivo u takvom položaju našega tijela, a naravno i kada smo dobivali udarce. Batinama smo bili čašćeni najviše za naše važne dane poput Božića, Uskrsa ili kada nas je priznala međunarodna zajednica 15. siječnja 1992. godine.
Sve svoje vrijeme nastavio sam provoditi uz molitvu razmišljajući o tome kako ću se jednog dana vratiti svojoj kući. Bio sam svjestan i znao sam koliko veliko djelo je za mene učinio svemogući Bog Izraelov – Jahve.
Često sam ležeći navečer znao utonuti u san s molitvom čuđenja milosrđu Njegovom izgovarajući bezbroj puta:
„Što si ti učinio za mene Bože, što si ti učinio za mene Bože…“
Napisao sam i nekoliko pjesama, a osobito je jedna bila svima draga jer smo je nekom svojom melodijom pjevušili. Njezin naslov glasio je „Bože daj mi snage“, a refren koji smo bezbroj puta potiho pjevušili kaže:
„Bože daj mi snage da utješim ljude te.
Bože daj mi snage da izdržim ovo sve.
Bože daj mi snage, Bože daj mi moći,
Da dignem glavu gore, kad budem treb’o kući poći.“
Jedna od mojih najvećih želja i čežnji bila je kako ću po dolasku kući u svoj voljeni Zagreb, u koji sam neizmjerno zaljubljen, sjesti u tramvaj i voziti se jedan cijeli dan.
U logoru sam dobio i poruku preko Crvenog Križa da je 13. travnja 1992. godine rođen naš drugi sin Krešimir. Obavijest mi je donio vojni policajac koji me izveo na hodnik i čestitao mi prilikom uručenja pisma.
U Mitrovici je bilo tortura i mučenja, te ponižavanja na razne načine. Ipak, to nije moglo ubiti duh pravednoga čovjeka. Na našim licima vrlo često bila je radost i nada kako će sve dobro završiti. Iako sam prošao tešku torturu u Mitrovici, moram biti iskren i priznati kako su mnogi ljudi zlostavljani više nego ja, a neki su od mučenja i umrli. Uvijek ću se rado sjećati imena nekih ponosnih i časnih ljudi. U tim ljudima bilo je ponosa, hrabrosti, dostojanstva, domoljublja, požrtvovnosti, vjere i patnje, a o svakom od njih bi se mogla napisati knjiga. Neke sam poznavao iz Vukovara, s njima se zajedno borio i dijelio zatvorske dane, a neke nove ljude sam upoznao u zatvoru.
Uvijek ću se rado sjećati Damira Jašarevića -Dugog, Marka Rogića, Dubravka Brestovečkog, Gorana Varićaka, Domagoja Pavića, Igora Čauševića, Predraga Matića – Freda, Željka Kovačevića, Erdovana Pršlje, Ivana Piskača – Piksija, Antuna Novaka, Mladena Novaka – Mrakana, Ljubomira Mihaljevića, Mirka Mihaljevića, Darka Mihaljevića, Ante Mihaljevića, Zdenka Pilkića, Siniše Augustinovića, Joze Brajčića, Ivice Petrušića – Peruške, Marka Deranje, Antuna Legca, Josipa Lordana – Lokija, Ivice Banožića, Filipa Karaule, Slavka Lamperta – Mrve, Ivana Đakovića, Željka Juhasa, Domagoja Jakšića, Tihomira Lapića, Ivice Lojdla, Davora Lojdla, Želimira Lojdla, Zorana Lojdla, Ilije Ačkara, Ivice Hruškara, Mate Dudića, Franje Neferanovića, Tomislava Fazekaša, Marija Miličevića, Ivana Kovačića, Vinka Leke, Josipa Zagajskog – Popa, Željka Perovića – Zagija …
Hvala ti, Bože, na tim ljudima!
22. svibnja 1992. godine izlazim na slobodu, razmijenjen sam kao ratni zarobljenik. Bio je to posebno emotivan i veliki dan za mene.
Supruga Vlatka u međuvremenu je rodila našeg drugog sina Krešimira koji je imao malo više od mjesec dana kada sam ga toga dana zatekao kod kuće u kolicima kako bezbrižno spava. Naš drugi sinčić Zvonimir je porastao, lijepo je hodao i puno brbljao za svojih 15 mjeseci, a i dalje je zadržao svoj čarobni osmijeh. Prvi naš susret bio je s njegove strane sramežljiv.
Osim te radosti koju sam imao u supruzi i dvojici sinova po povratku iz logora, nažalost imao sam i onu drugu, tužnu stranu. Moj mlađi brat Antonijo nije me dočekao na razmjeni iako sam se potajno nadao da bi me mogao iznenaditi. Kako mu se i dalje gubio svaki trag nakon zarobljavanja, postalo mi je jasno kako su šanse o preživljavanju njegovog zarobljavanja gotovo nikakve.
I da, još samo ovo na kraju ovog poglavlja, kojeg nadopunjujem 29. ožujka 2017. godine: još nisam tramvajem obišao svoj Zagreb uživajući u slikama njegove svakodnevice i poznatih kutaka.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
