Kolona je izašla na ulicu. Predvodnik je skrenuo desno, putem koji je bio izlaz iz grada, prema Negoslavcima, selu u kojem je živjelo većinsko srpsko stanovništvo, sada naravno u istom „stroju“ s ostalim pobunjenim Srbima. Kolonu su pratili mladi, gotovo golobradi „jugovojnici“, ili „srbo-vojnici“, ili četnici, ili sve to zlo zajedno. Nitko ništa nije govorio. Samo se čuo šum kiše i koraci.
Prolazili su zadnje kuće. Sve je bilo pusto. Na jednom dijelu ulice više nije bilo kuća, samo travom obrasla zapuštena ledina, „Vašarište“. Tako su ga međusobno zvali Vukovarci. Tu su se nekada održavali veliki stočni sajmovi. Na dijelu tog sajmišta, nalazile su se nove poslovne zgrade poduzeća „Drvopromet“.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Odmah iza tih zgrada nalazila se vukovarska „Ciglana“ s iskopanim ogromnim rupama u žutoj ilovači. Te su velike rupe nastale iskopavanjem zemlje za proizvodnju opeke. Sada su neodoljivo podsjećale na već pripremljene rake i upravo je to užasavalo pridošlu grupicu zarobljenika.
Vojnik predvodnik skrenuo je prema zgradama. Stao je pred jednim raskriljenim metalnim vratima i zarobljenicima rukom pokazao neka uđu.
Ušli su u veliko, prazno skladište, ili je to bila nekakva velika radionica. Skupili su se u hrpu. Gledali su prema vratima, na kojima su stajali vojnici s uprtim strojnicama. Grupica prozeblih, pokislih i uplašenih jadnika koji su se sve više stiskali jedan uz drugoga i u čijem su vidokrugu bili samo tamni otvori puščanih cijevi, čekala je kada će iz njih sijevnuti plamen, kada će zagrmjeti rafali.
Luka je počeo drhtati. Polako, od nožnih prstiju prema gore, drhtavica se pojačavala. Zahvatila mu je i donju vilicu. Počeli su mu cvokotati zubi. Ulagao je nadljudske napore da to spriječi, ali je postigao samo suprotan efekt.
Sekunde su prolazile sporo kao vječnost, a onda je „kolovođi“ ove grupe prišao jedan vojnik i nešto mu šapnuo, nakon čega je isti rekao neka svi izađu napolje.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Na dvorištu je stajala grupa od šest-sedam zarobljenih hrvatskih mladića. Bili su vrlo mladi, još golobradi. Oko njih je stajalo nekoliko naoružanih vojnika predvođenih prosijedim, Luki iz viđenja poznatim vukovarskim Srbinom, Stevicom, koji je na vojničkoj odori imao oznake nekakvog čina. Odmah se vidjelo, a i po njegovu ponašanju da im je zapovjednik i da će on odlučivati o tome što će dalje biti. Priključili su obje grupe i sve zajedno potjerali u dubinu dvorišta gdje je stajao veliki kamion s prikolicom natovaren napunjenim plastičnim vrećama. Zapovjeđeno je da se sve to istovari i složi pod jednu veliku strehu. Nekoliko zarobljenika popelo se na kamion kako bi ostalima tovarili vreće na leđa. Bio je to za izmučene i iscrpljene, gladne i žedne, umorne i neispavane, iskidane strahom, potpuno pokisle ljude, vrlo naporan posao.
Kiša nije prestajala. Vreće sa solju za zimsko posipanje cesta, jer je to bio sadržaj ovog istovara, bile su nakvašene, a neke i oštećene, pa su puštale sol po onima koji su ih nosili. Sol se lijepila za mokru kosu, vrat, odjeću. Nosili su ih dvadesetak koraka od kamiona, posrtali, dahtali, gubili zrak, tim više što nisu smjeli zastati i predahnuti, a stalni povici i prijetnje nisu najavljivale ništa dobro onome tko bi pokazao da ne može. Na hladnoći i kiši „pušilo se“ iz mokrih i znojnih zadahtanih tijela.
Trčećim korakom pod vrećom od pedeset kilograma bio je napor od kojega su svima bile oči užarene od napregnutosti i napora, a znoj se u potocima slijevao i iznutra natapao odjeću već izvana natopljenu kišom. Posrćući, klecajući i već glasno dašćući borili su se za goli život, jer su sve cijevi neprekidno bile uprte u njih. Nije bilo odmora dok nisu prenijeli i posljednju vreću. Na svu sreću i to su svi izdržali. Kada su na veliku hrpu složili posljednju vreću, posivjeli od rasute soli i sada u već potpuno mokroj odjeći, stali su čvrsto zbijeni u gomilu i iskolačenim očima od napora i straha gledali u puščane cijevi čekajući što će se dogoditi.
Onaj prosijedi zapovjednik Stevica, stao je na jedan povišeni dio ispred panično uplašene gomile. Vojnici su se poredali s njegove lijeve i desne strane. Ni na trenutak ne skidajući cijevi puščanih otvora s ljudi, bili su sučelice okrenuti zgrbljenim patnicima čija su lica bila samrtno blijeda. Bili su mokri do kosti, prokisli, prestrašeni. Činilo se da je ovo kraj puta za ove napaćene ljude. Uplašeni zarobljenici ponovno su se stisnuli jedan uz drugoga, pogleda uprtih u crne otvore puščanih cijevi. Nitko ništa nije govorio, ali ukočeni pogledi „kandidata smrti“ govorili su sve. Gledali su u srpskog zapovjednika, koji ih je sve nadvisio za glavu i netremice ih promatrao. Svaki tren zarobljenici su očekivali nešto kao „u ime naroda …“, ili nešto slično. Prosijedi zapovjednik je lagano izvukao iz džepa kutiju s cigaretama, „Nišku Moravu“, izvadio jednu i stavio je među usne, teatralno upalio šibicu i još teatralnije povukao dugi dim, lagano ga ispuštajući i praveći krugove. Agonija se očito svjesno produljivala. „Pobjednik“ se sladio strahom poraženoga, njemu sigurno mrskoga neprijatelja. A onda, pruživši kutiju s cigaretama prema hrpi izbečenih očiju, taj je zapovjednik rekao:
– ‘Ajde, ‘ko puši neka zapali!
Kod ponuđenih cigaretama, nastala je nedoumica. Svi su bili puni nepovjerenja. Nitko se nije ni pomaknuo.
– ‘Ajde, reko’ sam, ‘ko puši, neka zapali. – ponovio je poziv glasom koji nije ništa odavao.
Polako, sa strahom, ali željni zapaliti poslije duže vremena, prilazili su oni koji puše drhtureći, prokisli i promrznuti te uzimali po cigaretu i pripaljivali, prvi od njega, a ostali jedan od drugoga. Odmaknuli su se nekoliko metara i opet se zbili u gomilu. Tako su se osjećali sigurnije. Većini im je, dok su povlačili dimove, primjetno drhtala ruka.
Sve je podsjećalo na egzekucije, kada bi egzekutor upitao žrtvu zaposljednju želju. Većinom bi to bila upravo „posljednja cigareta“. Ništa se nije čulo, samo rominjanje kiše. Polako se spuštala noć. Nije bilo nigdje nikoga, samo žrtve i egzekutori.
– Ovi što su došli sa mnom neka istupe! – prekinuo je olovnu tišinu glas predvodnika grupe s kojom je došao Luka.
Nastalo je komešanje, a grupa se još više stisnula. Razum više nije funkcionirao. Mehanički su izvršavali zapovijed. Samo da završi ovo mučenje. Izašli su na dvorište i stali jedan uz drugoga, u vrstu, spremni da krenu prema jednoj od rupa na Ciglani, jer su pretpostavljali da će tu biti kraj njihova puta.
Pala je zapovijed:
– Naaa deeee…sno!
Zbunjeni iznenadnim obratom, ali s olakšanjem, svi su žurno izvršili zapovijed da se zapovjednik ne predomisli, jer zapovijed za okret na suprotnu stranu značila bi pravac prema ciglani. Na novu zapovijed koja je značila da krenu desno, pošli su prema ulici u pravcu odakle su i došli, prema Veleprometu, što je značilo ostanak u životu, pa makar i neizvjesno dokada.
Ona grupica mladića, koja je došla poslije Lukine grupe ostala je i više ih nisu vidjeli. Prema neopisivom bolu i strahu u očima tih mladića koji je ispratio Lukinu grupu ništa dobro nisu očekivali. A da su nesretnici imali razloga za bol, bile su riječi koje su iz mraka zloslutno dopirale do odlazeće grupe:
– Naaa leeee…vo!
Teškim korakom kolona se vraćala istim putem, praćena štropotom sitne kiše. Drhturili su što od hladnoće, što od prethodno proživljenog straha i napora, a najviše osupnuti sudbinom nesretnih mladića što su tek zakoračili u život, koji im netko nasilno oduzima, bez suda. Kada je kolona bila na sred puta do Veleprometa začuli su se iza njih, tamo na Ciglani, dugi rafali, od kojih im je cijelim tijelom prostrujao drhtaj hladne jeze.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/cetnici-bradonje/
1 komentar