Iz mraka je iznenadni povik djelovao kao prasak oružja:
– Svetli im i u noge!
U trenutku Luka je shvatio. Traže one koji imaju na nogama bakandže, takozvane„zengerice“. Tako ih je agresor nazvao aludirajući na „Zenge“, kako su oni prozvali pripadnike Zbora narodne garde.
Najveći dio branitelja Vukovara, tijekom rata, nosio je žute, visoke zimske cipele, s bijelim debelim gumenim đonom, s natpisom „Survivor“, što je u prijevodu značilo –„preživjeti“.
Kako li je to sada bila crna ironija života!?
Te cipele izrađivao je kombinat „Borovo“ za izvoz pa ih se našlo puno u njegovim skladištima. Kako je to bila izuzetno kvalitetna terenska obuća, rađena za kanadsko tržište, brzo je podijeljena braniteljima, ali i civilima koji su bili bez zimske obuće.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Koga su ovi što svijetle u noge zarobljenicima našli u njima, izdvojili su ga i odveli. Nije ih zanimalo je li bio naoružani branitelj ili civil. Bilo je samo bitno što je na nogama imao te za njih zloglasne cipele.
Luka je makinalno pogledao u svoje cipele prije nego su došli do njega. Oteo mu se smiješak olakšanja uz misao o tome kako je čudna ljudska sudbina. Ono jutro, trinaestog studenoga, kada će uvečer biti pogođena i izgorjeti zgrada policije, probudio se i ne razmišljajući što čini i bez prethodno donesene odluke, prvi put nije obuo te žute cipele koje je stalno tijekom rata nosio, već nove crne cipele koje je prije koji dan dobio od policijskog skladištara Danijela Salopeka, ako rat potraje.
Gledao je Luka sada u te crne zimske cokule i mislio:
– Bože, pa zar i takva slučajnost može čovjeku spasiti život?
Nakon što su mu osvijetlili cipele, prošli su pokraj njega. Kada su pregledali cijelu kolonu i odveli one koji su imali obuvene „zengerice“, počeli su odvajati skupinu po skupinu, grubo i uz povike, psovke, udarce, guranja.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Iz kolone su počeli odvajati grupe i u hangare trpali i do tisuću ljudi. Bili su pomiješani muškarci i žene, ali žena znatno manje. Unutra je pod bio od betona. Kombinacija lima i betona stvarala je neizdrživu hladnoću. Nakon treska metalnih vrata čulo se zaključavanje. Ostavši u mraku, zarobljenici su počeli žamoriti. Tema je bila uvijek ista, a svodila se na upite, što će biti s njima, hoće li ih poubijati, hoće li ih ipak prevesti do Lipovca kako im je rečeno? U ovo posljednje sve su manje vjerovali. Stiskali su se jedan uz drugoga nadajući se da će možda tako u gomili biti malo toplije. Bilo je hladno, tijesno, mokrili su gdje su stigli ili naprosto gdje su stajali.
Vrata su se od hangara do hangara otvarala metalnim treskom. Ulazile su grupice u tami neprepoznatljivih likova. Većina ih je imala kapuljače kako im se ne bi vidjela lica. Galamili su, prijetili, psovali. One najbliže udarali su šakama, nogama, palicama svih vrsta, lancima i svime onim što im se našlo pri ruci ili su vjerojatno to već ranije pripremili. Svijetlili su baterijskim lampama po likovima u tami, a ovi se, kao krdo na koje nasrnu bijesni psi, zbijali u gomilu.
Pridošlice su tražile da im zarobljenici predaju sve vrednije predmete, dragocjenosti i novac, prijeteći da će onaj kod koga nađu da nešto nije dao „najebati“. Najviše su se radovali devizama, točnije „dojčmarkama“, ali ni zlatni predmeti i lijepi ručni satovi nisu ih ljutili.
Pod trakom svjetlosti baterijske lampe vidjela se ruka s koje je vlasnik pokušavao skinuti prsten, ali nije uspijevao.
– Skidaj ili ću ti odseći prst! – viknuo je jedan četnik.
Čovjek je problijedio. Močio je modar prst pljuvačkom, ulagao je posljednji napor, a suze su mu skočile na oči od boli, straha i patnje. Zgulio je kožu s prsta, ali nekako je uspio, skinuo ga je i predao četniku.
– Tako, vidiš da se može kad se ‘oće… – cerio se „bradonja“, zadovoljan plijenom.
Kada su silnici napokon otišli, Luka je na tren odahnuo s olakšanjem. Pretpostavljajući ovako nešto, jer je dobro znao s kim ima posla, tijekom noći neprimjetno je stavio vjenčani prsten u čarapu zavukavši ga ispod nožnih prstiju, pa kad stoji osjeća ga u cipeli. To je bilo sve vrijedno što mu je još ostalo.Vrijedilo mu je i mnogo više nego što bi procijenio bilo koji zlatar na svijetu, jer ga je već dvadeset i pet godina podsjećao na divnu vezu sa ženom o kojoj u tom trenutku nije znao ništa. Pa čak ni je li živa. Imao je osjećaj da ni nju, ako ostane bez tog simbola njihovog zajedničkog života, više neće vidjeti.
Dolazili su tijekom noći u više navrata, tukli zatočenike, vrijeđali,psovali, te vrištali i galamili, kako se neće zaustaviti do Zagreba, kako će pobiti sve Hrvate, pa i samoga Tuđmana i njegove najbliže suradnike. Ulazili su iznenada i grubo grabili i odvodili prema samo njima znanom popisu, ili su s vrata prozivali i pozvali prozvane da pođu s njima. Svaki odvođeni nesretnik samo bi očajnički i izbezumljen od straha pogledao u gomilu u mraku, tražeći pomoć, ali su ga šutke ispratile oči užarene od straha onih koji su čekali svoj red u nekom od sljedećih dolazaka krvnika. Svi ovdje u hangaru bili su samo potencijalne žrtve i međusobno si nisu mogli ništa pomoći, a o onima napolju ovisilo je koliko će ih dočekati jutro ili neki od sljedećih dana. Cijelu noć čula se vika, prozivanje imena, jauci, pucnjevi. Ni na tren nije bilo mira. Očito je zavladala vukovarska bartolomejska noć. Cijelu noć krvnici su išli od hangara do hangara, ulazili, tukli, odvodili, ubijali. Bila je to duga mračna noć 19. 11. 1991. Nikako da svane.
Opet su se vrata treskom otvorila i na njima se pojavilo nekoliko silueta. Umorne oči zatočenika teško su podnosile promjenu tame i svjetla. Četnici su stajali na vratima i pogledom šetali po gomili prozeblih jadnika. Očigledno je da su nekoga tražili. Jedan od njih, susrevši Lukin pogled, oštro je zapovjedio:
– ‘Ajde „Mupovac“! Izlazi!
Luka se trgnuo. Gledao je oko sebe u nadi da traže nekoga drugoga.
– Šta blejiš okolo? Tebi govorim! – prijeteći mu dobaci nepoznati četnik.
Luka je još jednom pogledao ljude oko sebe. Učinilo mu se da su prestali disati. Opazio im je u pogledu da vjeruju kako ga vide posljednji put. I on je imao isti osjećaj. Zamutilo mu se pred očima. Nesvjesno je klimnuo glavom prema masi koje je djelić i sam doskora bio. Neki od onih koji ostaju učiniše isto odgovarajući mu na pozdrav i oproštaj. Izašao je napolje.
Oči su mu se skupljale na ranom jutarnjem svjetlu novoga dana 20. 11. 1991. Na dvorištu je vidio samo grupu nejasnih silueta. Polako mu se pogled počeo bistriti, pa je vidio puno civila, okruženih uniformiranim ljudima, s uperenim strojnicama. U skupinama su ih vodili preko dvorišta. Jednu su skupinu vodili ovamo, drugu onamo, udarajući ih usput kundacima pušaka, nogama, šakama.
Idući preko ogromnog dvorišta, gledao je ispred sebe i razmišljao:
– Kuda me to vode, je li ovo put bez povratka? Hoće li me tući, mučiti, ili odmah ubiti? Hoće li metkom ili nožem? Samo da ne bude nožem! – užasnuo se, a dok je s više strana čuo povike:
– Daj ga nama, mamicu mu „mupovsku“! Daj ga, da mu mi presudimo! Daj da mu se krvi napijemo. dobacivali su promatrači koji su došli iz grada među svoje „osloboditelje“ i u grupama stajali na više mjesta po dvorištu naslađujući se postupcima njihovih naoružanih sunarodnjaka prema onima s kojima su do jučer dijelili u podrumuma i skloništima zajednički strah od neprestanog granatiranja. A granate su slali ovi njihovi heroji kojima sada kliču i potiču ih na zvjerstva. Iako u nijednom narodu nisu svi isti i jednako željni tuđe krvi, samo zato što je drugačija, ovdje je bio u pitanju cijeli kolektivitet. Od trenutka pada grada svi do jednoga zdušno su i s oduševljenjem započeli hajku na omražene Hrvate. Oni iz grada došli su u Velepromet i prokazivali zatvorenike, huškali pijane zvijeri na nedužne dojučerašnje susjede, a ovi su ih usrećivali bezdušno mlateći i zlostavljajući sve redom, poglavito kad su ih vodili preko dvorišta.
Još su nešto vikali, ali ih uplašeni Luka nije razumio. Nesvjesno je ubrzao korak. Samo da mu je, što prije, nestati iz njihova vidokruga. Po zapovijedi, hodao je s rukama na zatiljku. Nekoliko puta posrnuo je pod udarcima kundaka. Na svaki udarac stiskao je zube kako ne bi jauknuo. Nije želio da čuju jauk, da uživaju. Pitao se samo koliko može izdržati, koliko čovjek uopće može izdržati. Luka nije inače naročito snažne građe. Bez kondicije je, iscrpljen napornim radom posljednje dvije godine i tromjesečnim ratom.
– Ovamo! – iz misli ga je trgnula zapovijed.
Luka je podigao pogled i ugledao stražara u zatamljenoj maloj prostoriji s hrpom nekakvih dasaka. Stajao je pred drvenim vratima na kojima je kredom bilo napisano – PRITVOR.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/soba-smrti/