Dana 17. studenoga 1991. godine, Vukovar pred svitanje. Hladno je. Ulazim u podrum kuće probuditi ostale jer je moja stražarska smjena završila. Nas dvojicu je zamijenio drugi stražarski par, ali su i svi ostali bili već budni jer u ovo su vrijeme obično počinjali napadi. Zadnja dva dana ulične borbe su utihnule, nastavljena su samo granatiranja pa smo, nakon svakodnevnog povlačenja i gubljenja položaja, na istome mjestu.
Neprijatelj je probio pozicije i niže prema centru grada, kod Tekstilne škole, pa sam se spustio sa svojom skupinom kao ispomoć u jednu kuću s crvenom fasadnom ciglom. Kuća je katnica, a iz koje se dobro vidi naviranje neprijatelja iz Cvjetnog naselja prema Prvomajskoj. Imaju plan izbiti na Prvomajsku cijelom njezinom dužinom pa je važno pokušati ih u tome spriječiti.
Povlačimo se pod vatrom jer nas neprijatelj ne želi pustiti bez novih gubitaka. Od naše kuće do škole u koju se namjeravamo povući udaljenost je oko sedamdeset metara čistine, pa postoji velika mogućnost da netko od nas bude pogođen. Osim iz naše kuće izvlače se i ljudi iz kuća koje se nalaze pored naše. Najgora je teška strojnica koja neprestano puca po području kojim trebamo proći da bismo stigli do škole.
Upravo riječ u naslovu poglavlja – pakao – najbolje opisuje stanje na tom dijelu bojišnice zadnjih mjeseca dana borbi za Vukovar. Bitka je bila posebno iscrpljujuća i teška, a tome u prilog najbolje svjedoči podatak kako je od ukupnog brojnog stanja 157 ljudi, 50-tak poginulo i 70-tak ranjeno. Poslije bitke za Vukovar vratio sam se u postrojbu i na ratište, te kao pripadnik “Tigrova” sudjelovao u svim najvažnijim operacijama Hrvatske vojske. Ipak, moram priznati kako nikada više nisam vodio takvu bitku kao što je to bilo na Prvomajskoj u Vukovaru 1991. godine. Žao mi je što u knjizi nisam mogao spomenuti mnoge ljude čija imena nisam znao, a zasigurno su zaslužili da njihovo ime ostane upisano u povijesti stvaranja domovine Hrvatske.
Sjećanje mi se vratilo na 30. rujna 1991. godine, kada smo krenuli prema Vukovaru i bili sretni zbog toga što odlazimo na trenutno najopasnije ratište u Hrvatskoj. Naš put autobusom prema Vukovaru počeo je oko 15 sati uz hrvatske domoljubne pjesme koje smo iz srca svi naglas pjevali. Naša raspjevanost i sreća izvirali su iz ispunjene želje našeg zapovjedništva, a to je – otići u Vukovar i boriti se za svoju domovinu.
Ležim na krevetu uz prozor kroz koji probija prosinačka zima, pogleda uperenog u strop. Sunčeva svjetlost sramežljivo proviruje kroz rešetke na prozoru otkrivajući tek komadić neba. Okružen sam petoricom ljudi koji, svaki na svoj način, prekraćuju vrijeme u ovoj kolotečini takozvanog života.
Moja utjeha je bila i u tome što sam znao da sve nade ne završavaju u ovom našem zemaljskom životu. Nakon svega naučio sam i da Onaj koji mi je tu nadu dao i održavao je nikada to ne čini bez razloga. Knjiga je, stoga, velikim dijelom prožeta i mojim poimanjem duhovnosti, jer sam najveći izvor utjehe i nade vidio u Gospodu Bogu pa sam to morao prenijeti i čitateljima.