Na samom izlazu oficiri JNA nadgledaju kako vojnici razdvajaju muškarce na lijevu stranu, a žene i djecu na desnu. Sve se događa nekoliko metara ispred mene. Ovdje je sada velika skupina ljudi jer smo se tu okupili iz raznih dijelova bolnice. Vojska je raspoređena na svakome metru. Sve nas požuruju i galame – vojska na nas, a oficiri na vojsku. Jedan oficir – visok, markantan, s brkovima – vodi glavnu riječ pa stalno požuruje i viče:
-„‘Ajmo, ‘ajmo! Malo brže to, idemo“!
U ovom dijelu knjige opisujem događanja 19. studenoga 1991., dan prije nego ćemo biti odvedeni na Ovčaru. Opisujem svoj prvi susret s neprijateljskim vojnicima u kojem mi je veliku pomoć i zaštitu pružila medicinska sestra Zorka Petrović koja i danas radi na psihijatrijskom odjelu vukovarske bolnice. Dugo sam je nosio u svojim mislima i svome srcu te sam zahvalan dragom Bogu jer smo se 2017. godine, nakon više od 25 godina, susreli i prisjetili se događaja koje smo tih ratnih dana dijelili. Neka ova objava bude i mali znak zahvalnosti sestri Zori. Važno je znati i za takve ljude koji žive u svojoj skromnosti i poniznosti bez da o tome pričaju i hvale se. Molim vas dragi prijatelji ovaj post podijelite zbog nje i Marka Mandića – Gipsera kojega također spominjem u ovom dijelu svoje knjige!
Oženio sam se s nepunih dvadeset godina, a moja supruga je imala šesnaest i pol. Sina je rodila u svojoj sedamnaestoj godini kao učenica trećeg razreda srednje škole. Bili smo svega deset mjeseci u braku i imali petomjesečnu bebu kad sam se dobrovoljno javio u vojsku, u ZNG. Rat je počinjao u našoj domovini! Trenutak moje odluke bio je prilog u Dnevniku nacionalne televizije, u kojem su izvještavali o protjerivanju Hrvata iz mjesta Dalj. U scenama tog priloga vidjelo se mnoštvo mještana: djece, žena i staraca punih tuge i bijede, koji se ukrcavaju na rječnu teglenicu na Dunavu i bježe pred jugoslavenskom vojskom i domaćim srpskim ekstremistima. Većina tih jadnih ljudi je plakala, a sve što su mogli ponijeti sa sobom stalo je u plastične vrećice koje su držali u rukama. Taj trenutak bio je odlučujući za mene. Tada sam shvatio kako rat u Hrvatskoj počinje i da to više nitko ne može zaustaviti i spriječiti.
Vraćam se u zbilju vukovarske bolnice. Znam da Željko Major dobro zna o čemu govori, ali bez obzira na sav njegov opravdani skepticizam želim vjerovati kako se ipak neće dogodi osveta. Prema nekoj mojoj logici i vojničkom kodeksu nije isto dok ratujemo jedni protiv drugih i situacija kad jedna strana više ne pruža otpor. Razgovoru u kojem Major svojim crnim humorom vodi glavnu riječ pridružio se i Zoran Gruber i samo ga kratko pita:
Nas četvorica malo poslije podneva izlazimo iz bolnice nakon što smo obišli svoje ranjene suborce i krećemo prema kući u kojoj trenutačno držimo položaje. Nakon nekog vremena kod nas se okuplja veći broj ljudi i iz ostalih kuća kako bismo odlučili što ćemo dalje. Dok im prenosimo situaciju u kojoj se nalazimo, među nama je sumorna i mučna atmosfera, a nikome nije baš do razgovora. Glavna tema našeg sastanka je kako izići iz grada.
Policajac iz naše skupine razgovara s doktoricom Vesnom Bosanac i osobljem bolnice, pita tko vodi pregovore o evakuaciji. Usto im objašnjava kako u gradu nema glavnog zapovjedništva ni zapovjedništva policije. Dok se on trudi objasniti situaciju u gradu, dobiva odgovor da oni sve znaju i da pregovore vodi povjerenik Vlade Marin Vidić Bili, ali da su u pregovore uključeni i Vlada i međunarodna zajednica.
U bolnici sam do sada bio dvaput. Odlazio sam posjetiti svoje ranjene suborce pa tako znam što ću u njoj zateći i kakvo je stanje. Svi ranjenici smješteni su u podrumskom prostoru jer su sve gornje etaže razrušene. U bolnicu se više ne ulazi na glavni ulaz nego na sporedni, koji u mirnodopsko vrijeme služi za prijam bolesnika dovezenih kolima hitne pomoći, a koji je ispod površine zemlje, u suterenu.