Ogromni, žičanom ogradom oivičeni prostor s brojnim poslovnim zgradama i sa sedam limenih polukružnih „hangara“, koji su služili za uskladištenje velikih količina roba s kojima je trgovalo istoimeno vukovarsko trgovačko poduzeće, bilo je za cijeloga borbenog djelovanja sjedište Teritorijalne obrane Vukovara. Sada će to očigledno biti veliki logor za sve koji su zarobljeni, ali zasigurno i mjesto odabira onih koji su „krivi“. Iz dvorišta Vinarije, cestom do glavnog ulaza u Skladište, pružila se kolona od nekoliko tisuća muškaraca raznih dobi i uzrasta. Napredovalo je vrlo sporo, jer su stalno kružili oko kolone, zagledali, tražili nekoga, preispitivali pojedince što su radili, izdvajali i odvodili nesretnike nekuda u mrak. Bližila se ponoć. Kolona je dugo stajala, potom bi išla desetak koraka pa opet stala. Ljudi u koloni tiho su razgovarali. Nagađali su što sve ovo znači, što ih čeka. Jedni su procjenjivali da im se ne piše dobro, drugi se nadali da će ih ipak transportirati za Zagreb. „Samo da je stići do Zagreba“, najčešće su njega spominjali. On im je bio najveća nada i činilo im se da je tamo za sada najsigurnije.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Redoslijed u koloni često se mijenjao. Malo-pomalo pomicali su se za jedno mjesto prema naprijed kako bi popunili nastalu prazninu. Kolona ispred Luke bila je nepregledno duga. Iza sebe nije vidio, jer je bilo opasno okretati se, a i nije bilo dobro u ovakvim okolnostima previše upadati u oči neprijateljskim vojnicima. Zaključak je mogao biti samo kako sigurno neke odvajaju. U tom postavljanju i rješavanju zagonetki u koloni su se susretala poznata lica. I odjednom, kakav paradoks!? Kako su neke već izdvajali i redoslijed se pomjerao, i Luka se našao u paru s, ni manje ni više, direktorom Veleprometa Zvonkom Ivaniševićem, koji je 14 godina uspješno vodio to veliko poduzeće. Sada je u tom svom poduzeću bio zarobljenik i zatočenik, jer bio je Hrvat. Nastavili su sporo hodati skupa, tiho su razmjenjivali dojmove i konačno došli do otvorene kapije ogromnog dvorišta. Ušli su nevoljko i sa strahom, kao i svi ostali iz kolone.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Pogledavši ulijevo, opazio je grupu od desetak časnih sestara. Izgledale su kao nestvarne, jer se u mraku zapažao samo njihov bijeli dio odjeće i blijedi obrazi. Neke su stajale, a neke sjedile na svojim putnim prtljagama. Oko njih vladao je neki čudan mir. Bljedilo njihovih lica u mraku, izniklih iz tamnih odora, djelovalo je kao da su sačinjene od voska. Nepregledna kolona lagano se kretala i prolazila mimo te skupine koja se nikako nije uklapala u cijeli ovaj ambijent. Prolazak su pratile „sestrinske“ uplašene oči, ali s nekim čudnim mirom na licima. Ruke su im bile sklopljene u krilu, a tek jedva primjetno micale su usnama. Kolonu su ispraćale tihom, gotovo skrivenom molitvom, samozatajno i nesebično, za svoj i za spas svih ovih potencijalnih žrtava i mučenika.
Kolona je bila nepregledna, kretala se veoma sporo između poslovnih zgrada i metalnih hangara-skladišta, često je zastajkivala. Kad je tako u jednom trenutku zastala, a već su svi ušli u ogromno dvorište, tišinu noći proparao je povik:
– Ruke uvis, bando ustaška!
Nastao je muk. Kao da je sve stalo. I dah je zastao.
Svi u nepreglednoj koloni, sada već očigledno zarobljenici, ukočili su se u mjestu kao kipovi. Bili su zatečeni, s obzirom na onu poruku pred polazak iz bolnice, o „odmoru i okrjepljenju“, o toplom čaju i dekama, i u trenutku su shvatili da je sve ovo velika prijevara i da je to pomno isplanirala Teritorijalna obrana Vukovara, a amenovali su oficiri JNA. Većini je bilo jasno da je to dogovorena zadovoljština vukovarskim Srbima i da će svaki pojedinac „osloboditelja“ koji se tu našao imati neograničeno pravo izdvojiti koga želi, „suditi“ mu i „presuditi“. A presuda je bila samo jedna: SMRT. Kakva? Trebala se izvršavati što tiše, bez puno pucanja. Mnogi će ovu noć skončati pod nožem i pitanje je hoće li im se ikada saznati za sudbinu i mjesto posljednjeg počivališta, nikada tko im je bio tužitelj, sudac i egzekutor, sjedinjeno sve u jednoj osobi.
Nitko u dugoj koloni nije reagirao. Svi su stajali ukipljeno, zaleđeni od straha.
Kroz muklu tišinu noći, prolomio se ponovni uzvik, ali sada sličan životinjskom urliku:
– Šta sam rekao!? Gore ruke, majku vam jebem ustašku!
Odjednom, kao da je tisuće krila zalepršalo stremeći k nebu. Tisuće ruku istovremeno se diglo uvis. Hladna jeza prostrujala je kroz iscrpljena tijela s visoko podignutim rukama. Bilo je to tako užasno, prijeteće i ponižavajuće. „Pobjednici“ su se grubo iživljavali na svakom koraku.
Ogromnim dvorištem, obavijenim mrklim mrakom, zavladala je potpuna tišina. Muk! Svuda oko kolone stajali su vojnici s uprtim puškama i strojnicama. Bili su puni želje za ubijanjem. Među zarobljenicima zavladao je strah, da od tolike želje za ubijanjem nekome nezadrhti prst na okidaču. Dugo su kolone stajale s uzdignutim rukama i snaga im je počela popuštati. Ruke su postajale sve teže i sve su više klonule gubeći na uzdignutosti. Ponovni povik, da podignu ruke više, probudio je nevoljnike iz letargije. Skupili su posljednju snagu u umornim i istrošenim tijelima i ponovo su visoko u zrak podigli ruke.
A onda je uslijedio novi povik. Ovaj put „ledila“ se krv u žilama:
– Je’l metak u cevi?!
Kao bezbroj detonacija, zaparao je uši i zasjekao se u mozak metalni zvuk zatvarača na puškama, koji su iz mraka desetine naoružanih vojnika naizmjenično, jedan za drugim povlačili i naglo puštali da se čuje što jače:
– Škljoc… škljoc… škljoc… škljoc… škljoc…
Kroz mnoga zgrbljena tijela u poredanim kolonama prostrujao je hladni drhtaj. Uslijedila je kratka samrtna tišina, a potom sa svih strana vrlo glasni povici odgovaranja na prethodno pitanje o metku u cijevi:
– Jeste…jeste…jeste… jeste…jeste… jeste…
Opet je sve stalo. Ljudi u koloni prestali su disati. Kao da im je i srce prestalo kucati.
– Hoće li prasnuti rafali? – bila je nijema pomisao u svakoj glavi.
Napeto iščekivanje, činilo se kao da je potrajalo čitavu vječnost.
– Dole ruke! – odjeknula je zapovijed.
Duž cijele kolone čuo se huk olakšanja. Ali za kratko. Odnekuda se pojavila svjetlost baterijske lampe. Išli su s čela kolone,redom, od čovjeka do čovjeka. Osvjetljavali su lice svakome u koloni i pomno ga razgledali, a onda bi se pogledali, odmahnuli glavom i krenulik sljedećoj potencijalnoj žrtvi.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/u-smrt-zbog-cipela/
Prethodno: https://vilimbook.com/susret-s-crvicem/
