22. studenoga. Budim se pokriven dekom, pa donekle odmoren razgledavam sve oko sebe. Dan je oblačan i tmuran, sinoćnja kiša isprala je nebo, a nadam se i sve loše što nam se događalo. Ovaj dan bi mogao završiti dobro, mogao bih se napokon vratiti svojim najmilijima i na tu pomisao zaigra mi srce od radosti. Kraj mene je Đaković, a i ostali se bude vjerojatno nadajući se dobrom. Soba je natrpana, a nekolicina dječice koja su smještena nasuprot meni, uza zid ispod prozora, u krilima svojih majki jede kruh. To mi je lijepo vidjeti jer se sjetim svog sina koji također voli žvakati koricu kruha.
Na vratima čujemo galamu nekolicine rezervista koji su se okupili pa viču na nas, ali vojnici im ne dopuštaju ulazak. Ima tu psovki i teških uvreda prema nekim našim ljudima, pogotovo prema onima koji su bliže vratima, a moja sreća je da sam sasvim u kutu pa mi se nitko ne obraća. Njih pet ili šest su neumorni u vrijeđanju, a vidljivo je da i vojnicima idu pomalo na živce jer ih stalno moraju odgurivati od vrata i udaljavati.
Ulaz u zgradu vojarne i krilo u kojem smo bili smješteni prije odvoženja u Srijemsku Mitrovicu
Ne razumijem samo zašto ih ne otjeraju odavde jer bi tako i oni imali više mira. Mi smo potpuno mirni i bez ikakve namjere da stvaramo probleme, međusobno tiho razgovaramo, neki jedu konzerve kojih još ima od sinoć, a povremeno netko iziđe iz prostorije na zahod. Rezervisti su i dalje na vratima i u intervalima sipaju mržnju prema nama, a vojnici nas čuvaju. Nakon dva sata od jednog vojnika dobivamo obavijest da ćemo ići odavde nekamo dalje, ali da se ne zna kamo. Ta informacija nas je malo uznemirila jer je opet pitanje što će biti s nama iako je vojnik obećao da ćemo ići na sigurno.
Odjednom dolazi veći broj vojnika koji udaljavaju sve rezerviste koji su nas vrijeđali, ulaze u našu prostoriju i jedan od njih govori:
– Složite lepo ćebad! Pokupite smeće i bacite ga u kantu na izlazu! Ići ćete u autobus koji je vani i vodimo vas dalje! Budite mirni kako ne bi bilo problema!
Kako nam je rečeno, tako i postupamo, nakon čega izlazimo jedan po jedan, a hodnik je pun vojnika pod oružjem. Onaj isti autobus koji je sinoć iz Veleprometa dovezao ljude trebao bi nas odvesti dalje. Stojimo ispred njega, ali ne ulazimo u nj jer opet ne može upaliti. Među vojnicima se osjeća nervoza jer nas je sedamdesetak vani, pa jedni druge požuruju da se autobus upali. Jedan od njih viče da dolazi drugi autobus i samo što je to izgovorio, stiže veliki zglobni autobus za gradski prijevoz te staje iza ovog koji ne može paliti. Vojnici nas brzo tjeraju u njega i za minutu smo svi strpani unutra. Pored autobusa je parkirano malo zapovjedno vozilo „pinzgauer“ kojim će sigurno ići vojnici u pratnji jer se okupljaju oko njega. Nakon petnaestak minuta krećemo iz vojarne, nebo je prekriveno tmastim oblacima pa poneka kap kiše orosi prozorsko staklo autobusa.
Vozimo se meni nepoznatom cestom i prolazimo kroz slavonsku ravnicu. Autobus je krcat ljudima; neki sjede, većina stoji, među njima sam i ja. Dolazimo do Negoslavaca gdje stojimo petnaestak minuta, a oko autobusa se okupljaju Srbi koji nam počinju psovati i vrijeđati nas, ali je vojska odmah tu blizu i ne dopušta da nam se itko približi. Nastavljamo dalje, prolazimo Šid, u autobusu je tišina jer svi se opet pitamo gdje ćemo završiti. Nakon sat i pol ili dva dolazimo u malo veći gradić. Autobus stoji na nekom malom trgu gdje neizvjesno čekamo, a od drugih čujem da je to Srijemska Mitrovica. Vojska nas čuva, ali sad im se priključuje još vojnika koji su odnekuda došli. Autobus nas nakon sat vremena odvozi dalje i brzo dolazimo u jednu ulicu u kojoj se zaustavljamo uz drvored. Nekoliko metara iza drvoreda je visoki zid od stare cigle koji na svojim kutovima ima stražarske kućice. Odmah iza zidina se vide građevine koje jedino mogu biti zatvor jer su na svim prozorima rešetke. To potvrđuju i drugi ljudi iz čijeg žamora doznajem da je to zatvor u Srijemskoj Mitrovici. Najbliže nam je jedno zdanje uz ogradu s unutarnje strane zatvorskog dvorišta koje me podsjeća na sportsku dvoranu. Nedugo nakon što smo se tu zaustavili u autobus na prednja vrata dolazi vojnik koji glasno govori:
– Žene i deca neka izađu napolje! ‘Ajmo, brže malo!
Oni se dižu sa sjedala i kroz gužvu se probijaju kako bi izišli, nakon čega ih vojska odvodi kroz visoki zatvorski zid prema ulaznim vratima koja su malo dalje od našeg autobusa. Ne želim vjerovati da nas opet razdvajaju, jer kad god se to dogodilo u ova tri dana, nije bilo dobro. Ne mogu predvidjeti što smjeraju, ali je vidljivo da se nešto sprema jer oko autobusa je sad puno vojnika. Postrojili su se jedan do drugog ispred ulaznih vrata duž autobusa i u rukama imaju oružje. Nekoliko vojnih policajaca ima samo palice i odjeveni su u maskirnu odoru. Odjednom se otvaraju srednja vrata autobusa, uz koja stojim, i jedan visoki vojni policajac ulazi te mi se obraća strogo:
– Odakle si ti? – to im je bilo omiljeno pitanje.
– Iz Zagreba.
– „Zenga“, ha? Mamicu ti jebem! – nakon psovke i pitanja palicom me udara po glavi pa opet ponavlja:
– Je li, bre, jesi’l „Zenga“? – odmah iza toga me udara u trbuh zabijajući mi palicu u želudac.
Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.
O Bože, što me sad čeka ovdje?
Što si mi sada namijenio?
Koliko je kušnje potrebno?
Mogu li više izdržati?
Može li biti gore od onoga što se dogodilo?
Možda samo smrt, Bože moj!
Molitva je moj oslonac i moja nada, kao i sve dosad, pa se počinjem moliti Bogu da mi dadne snage da izdržim sve kušnje koje me još čekaju. Nitko od nas nema pojma niti može pretpostaviti koji je naš put i što nam je naš neprijatelj pripremio. Mogu pretpostaviti da ćemo završiti u ovom zatvoru, ali se uzdam u Gospoda da nas neće mučiti ili, ne daj Bože, strijeljati. Pa ne bi nas valjda vozili dovde da nas samo tako strijeljaju, mogli su to učiniti bilo gdje u slavonskoj ravnici i u okolici Vukovara.
Moglo bi biti oko dva sata poslijepodne, motor autobusa se pali pa se pomičemo u ravninu ulaznih vrata zatvorskog dvorišta. Od srednjih vrata autobusa do ulaznih vrata u dvorište zatvora vojnici i vojni policajci postavljaju kordon širine dva i dužine petnaestak metara. Otvaraju se vrata dvorišta, a iza njih se pojavljuju zatvorski čuvari odjeveni u plave policijske odore. Jedan vojni policajac dolazi do srednjih vrata autobusa koja se upravo otvaraju. Policajac je visok gotovo dva metra, nosi maskirnu odoru preko koje ima bijeli „opasač“ kakav nose vojni policajci, u ruci mu je „pendrek“, a na glavi mu je „fes“, kapa iz crnogorske narodne nošnje slična našim ličkim kapama, na kojem je oznaka s četiri ćirilična slova „S“.
Policajac nam govori:
– ‘Ajmo napolje, bando ustaška!
Krećem među prvima jer sam stajao na samim vratima, ulazim u kordon vojnika koji stoje s puškama. Dolazimo do velikih željeznih vrata kroz koja se ulazi u zatvorsko dvorište, na kojima nas dočekuju zatvorski čuvari držeći pendreke u rukama. Kako dolazimo do njih počinju nas udarati i kroz svoj rijetki kordon usmjeravati prema ulazu u jednu veliku zgradu. Svi trčimo pa i ne dobivamo neke jače batine, a čim smo došli do zgrade, usmjeravaju nas unutra, gdje drugi zatvorski čuvari zapovijedaju da stanemo uza zid i okrenemo se prema njemu. Glavna zapovijed je: „Glavu dole, ruke na leđa“!
Ispravno sam pretpostavio da je ovaj objekt sportska dvorana koja je vjerojatno služila za rekreaciju zatvorskih čuvara. Svi smo vrlo brzo ušli u dvoranu, stojimo mirno uz zidove, a visoki vojni policajac s crnogorskom kapicom galami:
– ‘Ajmo, sve skidaj sa sebe! Odeću stavite pred sebe na pod i okrenite se!
Svi postupamo tako, a dva zatvorska čuvara nas počinju prebrojavati. Jedan od njih, dok nas broji, svakoga udari pendrekom, ali ne jako. Nakon što smo prebrojeni, jedan policajac nekoga izvještava da nas je šezdeset sedam. Moja pozicija u dvorani je na kraju, u kutu kod mornarskih ljestvi. Svi smo potpuno goli i okrenuti prema središtu dvorane u kojoj je, osim nas, mnogo zatvorskih čuvara s palicama u rukama. Uz njih je samo nekoliko vojnih policajaca u maskirnim odorama. Onih vojnika s oružjem više nema. Čuvari se raspoređuju i počinju pregledavati ljude, ali tako da su dvojica kod svakog čovjeka, a budući da ih je tridesetak, ne mogu nas sve odjednom pretresti. Nakon nekoliko minuta dolazim i ja na red, uzimaju stvari ispred mojih nogu i počinju ih pretresati, ali jednom od njih u oko upadaju moje rane pa me pita:
– Je li bre, šta ti je to? – pokazuje na moje rane.
– Ništa! Četnici me izrezali! – odgovaram iskreno i ne sluteći što sam rekao, a čak sam mislio da ću takvim odgovorom dobiti neku naklonost i smilovanje.
– Ej, ovaj kaže da su ga četnici mučili!
Obraća se ostalim svojim kolegama koji se u mahu okupljaju oko mene, njih šest, sedam, a tu dolazi i onaj visoki policajac koji me udario u autobusu pa govori:
– To je onaj „zenga“, mamicu mu jebem! Četnici, ha! – i odmah me udara pendrekom po golom tijelu.
Taj udarac kao da je sve ostale potaknuo da se istresu na meni, a posebno mi zamjeraju što sam rekao da su me četnici izrezali, jer, po njima, četnici uopće ne postoje. Ti su čuvari daleko od rata jer smo sada u drugoj državi i oni uopće nemaju pojma što se događa na ratištu -da se četnici bore za srpske interese. Oni su protumačili moj iskreni odgovor kao da sam sve Srbe pogrdno nazvao četnicima, što ih očito vrijeđa, iako ni sam ne mogu shvatiti zašto jer nisam imao tu namjeru, bio sam samo iskren. Po meni počinju pljuštati batine od nekoliko čuvara kao i od onog vojnog policajca, ali i onog s crnogorskom kapom. Uza sve to sam gol i sa svakim udarcem po tijelu kao da mi koža puca. Pokušavam se na razne načine zaštiti od njih, ali je to jednostavno nemoguće.
– Četnici su te!! Ha? Mamicu ti jebem!! Četnici!! – pa udri po meni.
– Mi smo za tebe četnici?! Ha! Pička ti materina ustaška!? – pa udri opet.
Nakon nekoliko trenutaka padam na pod, a udarci pendrecima i dalje se nastavljaju. Psovanje i vrijeđanje ne prestaje, a njihov sadizam raste pa me primaju za ruke i noge razvlačeći me i šireći mi noge, a jedan od njih me udara između nogu po genitalijama.
Bože, ovo je neizdrživo!
Umrijet ću, Bože, umrijet ću!
Udara me nekoliko puta. Ovakvu bol nisam osjetio nikada u životu, mislim da ću umrijeti. Mučnina me obuzima, a bol se širi trbuhom, prolazi cijelim tijelom. Mrači mi se pred očima, zuji u ušima i osjećam bol u glavi.
Puštaju mi ruke i noge, od bolova se odmah grčim i primam rukama za međunožje. Ne smeta mi što po meni pljušte udarci palica. Tjeraju me da se obučem, a ja se ne mogu pomaknuti od bolova iako se trudim pokazati volju da želim dohvatiti odjeću.
Nakon nekoliko trenutaka prestaju udarci pa pokušavam ustati i pokupiti odjeću s poda kako bih se obukao. U dvorani nema nikoga osim mene i policajaca koji su me tukli, svi su otišli iz dvorane, a zbog batina nisam to ni primijetio. Dok se oblačim, vidim da sam sav obliven krvlju jer mi rane opet krvare, a sve su se gaze odlijepile i pootpadale na pod dvorane.
Obukao sam se te zgrčen od bolova i s mučninom koja me tjera na povraćanje izlazim iz dvorane u pratnji nekoliko čuvara koji me i dalje udaraju svojim „pendrecima“ po leđima.
Dovode me do naših ljudi koji stoje u vrsti nasuprot zidu koji dijeli ovo dvorište od drugog zatvorskog dvorišta, iza leđa nam ostaje sportska dvorana. Stojimo na travnatom dijelu, a ja sam pored Đakovića; nekako nam je sudbina da smo stalno jedan uz drugog. Zapovijedaju nam da se izujemo i da legnemo na travu potrbuške tako da bradu moramo nasloniti na zemlju, a ruke staviti iza glave. Ispred nas se nalazi tridesetak zatvorskih čuvara i ona dva visoka vojna policajca, a svima su palice u rukama. Odjednom se raspoređuju i počinju nas tući dok tako ležimo na zemlji. Batine pljušte na sve strane te i ja počinjem dobivati prve udarce palicom po leđima i glavi, a udaraju nas i nogama, tako da osjećam jaku bol na butinama od udaraca njihovih čizama. Potpuno smo slomljeni, ležimo i jaučemo od batina, a to kao da ih još više uzbuđuje i dodatno potiče da nas još žešće tuku. Sad mi je jasno zašto smo se morali izuti: palicama nas tuku po tabanima, što je nesnosna bol.
Batine ne prestaju i traju predugo. Više od šezdeset muškaraca leži na ovoj zemlji i zapomaže od bezbroj udaraca pendrecima i nogama. Znam da sam vidio nekoliko starih ljudi i samo Bog zna kako li će oni ovo izdržati. Sve me boli; glava po kojoj me udaraju palicama, leđa, butine, ruke – boli me baš svaki dio tijela! Ljudi urliču i zapomažu od bolova. Pokušavam se kod svakog udarca nekako namjestiti da manje boli, ali to jednostavno ništa ne pomaže. Uvijek me udaraju barem dvojica pa nikako ne mogu biti spreman na trenutak kad ću dobiti udarac. Zaista mi je svega dosta jer još mi je muka od onih batina u dvorani i udaraca po genitalijama, doslovno mi je mučno i mislim da ću svaki čas povratiti. Udarci ne prestaju, ovo sad zaista traje predugo, a najgore je što svako malo čujem:
– Gde je „zenga“, mamicu mu jebem?
A kad god to čujem, odmah dvojica ili trojica dođu do mene i s neviđenim zadovoljstvom me udaraju nogama i palicama. Dosad su svi barem po jednom bili kod mene i tukli me, a najredovitija u tome su dvojica vojnih policajaca. Čujem kako ljudi zapomažu i viču:
– Nemojte, ubit ćete nas!
– Nemojte, ljudi, molim vas! Slab sam i bolestan na srce! Umrijet ću!
– Majko moja, nemojte, nemojte!
– A jooj, boli me, majko moja!
Sva ova zapomaganja prati bezbroj udaraca dok se preko zida čuje rafalna pucnjava, a čuvari udarajući nas i dalje viču:
– Jel’ čujete, mamicu vam jebem ustašku!? Jel’ čujete? Počelo je streljanje!!
– Posle ste vi na redu, pička vam materina!
– Idete pred streljački vod!
Zar ću poslije svega proživljenog biti strijeljan? Ovo mi se čini stvarno jer rafalna paljba iza zida ne prestaje, a i njihove riječi mi zvuče uvjerljivo. Opet nam ponavljaju:
– Streljamo ove vaše što smo ih doveli pre vas!!
– Jebat’ ćemo vam mamicu! Streljački vod je spreman! Jel’ ih čujete!?
Batine ne prestaju. Više ne osjećam tijelo, sve mi je utrnulo. Tuku nas više od sat vremena i opet molim i dozivam Boga jer nema mi druge. Pogledavam i na Đakovića i povremeno nam se susretnu pogledi, ali smo prezauzeti svojim mukama da bismo bilo što rekli ili pokazali jedan drugome. Čini se da je danas moj zadnji dan, a kratko pitanje koje mrzim čuti iz dna duše, stalno se ponavlja:
– Gde je „zenga“? Gde je?
To pitanje je značilo novo okupljanje nekoliko čuvara koji će već drugi ili treći put ponoviti svoju rundu batina na meni. Neki od njih su me već nekoliko puta udarali, a dva vojna policajca se i ne miču od mene. Čuvari tjeraju ljude, jednog po jednog, da se dižu sa zemlje i da stanu uz visoku zidanu zatvorsku ogradu. Sve to prate riječi koje izgovaraju vičući:
– ‘Ajmo! Idemo, bre, na streljanje! Nastavak…
2 komentara