Oko šest sati počeli su ustajati prvi ranoranioci, slagati deke u kocke i sjedati na njih. Neki su zijevali, neki trljali oči, netko je prstima češljao kosu. Palile su se prve cigarete. Žene su s nekakvim bezubim češljem pokušavale nešto učiniti s kosom. Žene kao žene, u svakoj prilici nastoje biti što privlačnije. Razmjenjuju uz češalj i malo ogledalo, pogledavaju se, popravljaju odjeću na sebi. Zagledaju jedna drugu, popravljaju jedna drugoj poneku sitnicu. Započinjali su prvi razgovori.
Luka je po običaju sjedio i pušio. Ni s kim nije razgovarao sve ove dane, jer je htio da oni koji ga ne poznaju ne saznaju tko je, a za ove koji znaju vjerovao je da mu ne bi naškodili, a i inače po prirodi je ujutro šutljiv.
Oko sedam sati vojnici su donijeli doručak. Nekoliko posljednjih dana zarobljenici su dobivali kuhanu hranu, isto ono što se kuha vojsci. Nakon doručka, došao je jedan vojnik s papirom i olovkom i sjeo za stol za kojim inače sjede stražari koji čuvaju zarobljenike.
– Sada ćete mi reći prezime, ime i godinu rođenja. – rekao je službeno.
Sve je zarobljenike popisao i otišao. Luka je osjetio da mu se puls ubrzava.
– Nešto se događa. – kazao je tiho Zvonku koji je sjedio pokraj njega.
– Zašto misliš? – pitao je njegov sugovornik.
– Pa ovo popisivanje nije bez vraga. – objašnjavao je Luka.
– Mogli bismo konačno krenuti, samo kuda? – glasno je razmišljao Luka.
Bio je napet i strašno uznemiren. Nada se miješala sa strahom. Razmišljao je hoće li ih pustiti kao i one koji su prije otišli, jer svi su zarobljenici ovdje mislili kako su oni koji su do tada odvezeni iz Vukovara pušteni u slobodni dio Hrvatske. To je bila nada. Ili će ih predati vlastima takozvane SAO Krajine, kako je rekao onaj oficir koji se Luki predstavio kao „bezbednjak“.
Nakon toga ništa se nije događalo. Zarobljenici su sjedili, neki su šetali po sobi, neki pušili i tiho pričali. Negdje pred ručak, žurno je ušao jedan vojnik i tiho upitao stražara:
– Da li si vidio potporučnika Sašu?
– Koliko ja znam, otišao je u Šid. – odgovorio je stražar.
Kako je sjedio blizu vrata i uvijek napeto osluškivao, Luka je čuo taj razgovor. Mahnuo je rukom Zvonku, koji je šetao po sobi, da mu priđe. Poslije dugo vremena Luka je živnuo što je i Zvonko primijetio kada je sjeo pokraj njega i upitno ga pogledao. Luka mu je ispričao što je čuo i ponovno nagovijestio da to možda ima veze s njihovim konačnim micanjem odavde.
– Ono maloprijašnje popisivanje, pa potom odlazak u Šid potporučnika Saše, koji je od prvoga dana vrlo uljudan i korektan prema svima nama, daje mi nadu da će nas možda izbaviti odavde. – pokušavao je Zvonka, ali i sebe uvjeriti da je to – to.
Sada je i inače suzdržani Zvone s odobravanjem klimnuo glavom i nasmiješivši se blago, kako je to samo on znao, pljesnuo lagano Luku po ramenu, hrabreći ga. Znao je u kakvom je grču već danima i da je u posebno teškoj i neizvjesnoj situaciji u stalnom iščekivanju novih posjeta bivših policijskih kolega. U odnosu na ovaj šaroliki sastav njihove žensko-muške grupe, bio je jedini kome ovi ovdje nisu morali dokazivati aktivnu pripadnost obrambenoj formaciji hrvatskih postrojbi. A osim toga hrvatski „Mupovci“ bili su Srbima posebice mrski.
Došao je i ručak, prošlo poslijepodne, došla večera.
Pred spavanje, u sobu je ušao potporučnik Saša. Luka je reagirao tako da je glavom klimnuo Zvonku koji je šetao po sobi, dajući mu znak da priđe.
– Molim te, idi i pitaj ga ima li što novo o nama.
Zvonko ga je poslušao i nakon kraćeg razgovora sa Sašom vratio se i sjeo pokraj Luke.
– Rekao je da se strpimo još malo. – prozborio je tiho Zvone.
Pogledali su se saveznički s puno vjere da ima nade, popušili po cigaretu, raspremili deke koje su im bile kreveti i legli.
U petak, 29. studenoga, vrlo rano ušao je potporučnik Saša u pratnji nekoliko novih nepoznatih osoba u maskirnim odorama s bijelim „oprtačima“, futrolama s pištoljima i gumenim palicama. Prepoznatljivo, bili su to vojni policajci. Bili su vrlo ozbiljni, ljuti, namršteni i neprijateljski raspoloženi.
– Pospremite „ćebad“ na jedno mesto, uzmite stvari ko ih ima i jedan pojedan izađite napolje! – energično je zapovjedio vojni policajac.
Žurno su svi učinili kako im je zapovjeđeno, šutke se pogledavajući. Zavladala je opet neka zloslutna napetost. Bili su sada svi sigurni da idu. Samo, kuda? Ipak su osjećali nekakvo olakšanje, jer nakon punih deset dana zatočeništva u Vukovaru, postojala je nada da se konačno nekuda ide. A sve vrijeme bilo je važno samo to. Otići! Samo što prije otići iz ovoga grada koji im je sada bio tako stran, opasan i neprijateljski, koji im je toliko zacrnio život da su svi željeli otići bilo kamo i nikada se više ne vratiti u njega.
Izašli su na dvorište. Uokolo se okupila oveća grupa vojnika. Znatiželjno su promatrali kolonu nevoljnika na koje su se već nekako navikli. Neki su se vojnici s pojedinima čak pozdravili, posebno sa ženskim dijelom zarobljeničke ekipe, jer vojnici kao vojnici kad vide žensko, odmah se smekšaju. Svi zarobljenici popeli su se u kamion i tamo sjedili oko pola sata, nestrpljivi da kamion konačno krene.
Očigledno je izvršena primopredaja, jer im je prišlo novo lice u maskirnoj odori. Strogo je naredio da svi stanu ispred jednog zida zgrade, jedan pokraj drugoga. Naučeni već da se ponašaju kako im se naredi, zarobljenici su se poredali u vrstu okrenuti k zidu, čekajući što će ih sada snaći, jer nije prvi put da se iz već izgledne situacije dogodi nešto drugo, još gore.
Vojnici su prilazili svakome pojedinačno i vršili pregled opipavanjem njihovih tijela, onako kako to inače čine policajci kad vrše pregled osoba, ali i mimo propisa, jer žene u normalnim uvjetima ne smiju tako pregledavati muškarci, već žene policajci. Ali, kakva su pravila ovdje vrijedila? Mnogi postupci Srba nisu imali logike, niti je često bilo moguće shvatiti zašto nešto čine. Ovo pregledavanje bilo je izvan svake pameti, jer koji je razlog mogao biti tome da se pretražuju ljudi koji su toliko puta pregledani, a nalaze se već osam dana u sobi vojarne pod neprekidnom stražom, tako da ni pišati ne idu bez pratnje stražara. Jedino ako su se bojali da nisu ukrali koju žlicu s kojom su jeli, ili da netko nije „smotao“ deku. Nešto drugo zaista nije moglo biti razlog ovakvom postupku, ali kroz sve što su prošli zarobljenicima je to bila tek jedna od epizodnih uloga.
Nakon takvog detaljnog pretresa, uslijedila je naredba da svi u koloni krenu za jednim od vojnih policajaca koji im je rekao da ga slijede. Krenuli su u pravcu izlazne kapije, upravo u pravcu iz kojeg su dovezeni iz njima tako zloglasnog Veleprometa.
Luka je protrnuo od pomisli kako bi mogli opet tamo završiti. Ponovo je osjetio onaj poznati mu strah.
Kolona je išla polako, svatko sa svojim brigama i svatko sa svojim mislima. Skrenuli su ih ulijevo. Pred nekim zgradama unutar vojarne stajala su dva manja vojna kamiona, „dvotonca“. U dnu stubišta, pred samim ulazom, stajala su dva manja vojna kamiona. Sa svake uzdužne strane u kamionu bila je klupa za sjedenje, a sve je bilo prekriveno otraga otvorenom ceradom. Vojni policajci podijelili su kolonu u dvije grupe i naredili da se popne svaka u jedan kamion. Bili su prilično grubi u ophođenju, hladni, smrknuti.
Svaka se grupa popela na jedan kamion. Posjedali su na klupe koje su bile učvršćene sa svake stranice uzduž kamiona, ispod cerade. Zadnji su se na kamione popela dvojica vojnih policajaca i sjeli svaki na kraj jedne klupe, držeći automatske puške preko koljena uprte u pravcu sjedećih zarobljenika.
Zabrujao je motor, a jedna misao i jedna strepnja nije napuštala zgrbljene, blijede i uplašene figure:
– Samo ne u „Velepromet“!
Iz misli ih je trgnuo oštar, neprijateljski glas:
– Sednite svi na pod, okrenuti prema kabini vozača i s rukama na leđima! Svi sagnite glavu dole, što niže. Nemoj da se neko okrene, digne glavu ili pomeri. Dobit će metak!
Zarobljenici su poslušali bespogovorno kao i bezbroj puta do tada, naviknuti da žive po nečijoj zapovijedi. Zbili su se na podu između klupa za sjedenje s prekriženim nogama, savijene glave i s rukama na leđima. Kamion je friško zaudarao na svinje. Vjerojatno su koji dan ranije odvozili svinje sa stočne farme nedaleko od Vukovara koja se zvala „Jakobovac“, jer je tamo bilo na tisuće tovljenika, rasplodnih krmača, odojaka, krava, teladi. Kao i sve drugo, i to su sigurno opljačkali i odvezli u Srbiju, a sigurno su i dobar dio pojeli.
Kamioni su krenuli. Srca zarobljenika počela su brže udarati i strah se povećavao, jer put iz kasarne vodio je prema Veleprometu.
– Ako brzo stanu, onda nas vraćaju tamo, a ako budu dulje vozili, negdje ćemo drugdje otići. – razmišljao je Luka.
Nije bilo ni najmanje mogućnosti da bar bace pogled i saznaju pravac kretanja, jer zapovijed je bila posve jasna o tome što će dobiti onaj koji je prekrši. Zaista nije bilo vrijeme za iskušavanje dosljednosti dvojice mrkih vojnika. Motor je ravnomjerno brujao i sve su više odmicali od polazišta, a Luka je već sasvim sigurno procijenio da se voze mnogo dulje nego do Veleprometa. Srce mu je brže zakucalo, ali sada od neke nade, jer bilo je nebitno kuda idu samo kad su prošli zloglasni „Velepromet“. Ono što su tamo proživjeli, teško bi ponovno preživjeli, a da ostanu normalni. Uostalom, dva puta ne bi odande izašli živi.
Vozili su se već oko sat i pol, a nakon toga još oko sat pa su stali. I dalje su sjedili ne pomaknuvši se od trenutka polaska. Noge, ruke, ramena, vrat,leđa, križa, pucali su od boli, ukočenosti i obamrlosti. Znoj je izbijao na čelo, čas topli, čas hladni i slijevao se niz leđa. Ali šutjeli su i trpjeli. Toliko su toga već izdržali, pa će i ovo. Nastavlja se…
1 komentar