Uveče 27. 11. Luka se pokrio dekom preko glave, pokušavajući ublažiti glavobolju koja ga je često mučila, stišćući glavu znojnim dlanovima, pokušavajući zaspati. Taman je počeo tonuti u nekakav polovičan san kada je osjetio udarac nogom po đonu cipele, jer sve ove dane i noći bili su neprekidno obučeni i obuveni.
Kao kroz san čuo je grubi glas:
– Diži se!
Trenutak nije shvaćao što se događa, ali ponovni jači udarac u trenutku ga je razbudio. Sjeo je i protrljao oči od svjetla koje mu je zasmetalo. Od onoga što je ugledao, skamenio se. Nad njim je stajao Marko Crevar, najozloglašeniji bivši „vukovarski milicajac“ srpske nacionalnosti. Među prvima je, po uspostavi hrvatske vlasti, napustio policiju, otišao u Negoslavce i uključio se vrlo aktivno u balvan revoluciju na vukovarskom području. Bio je policajac-pozornik, poluobrazovan, oduvijek silovit i naprasit, pravi „pendrekaš“. Inače, bio je slabije konstitucije, mršav, plav, vodnjikavih očiju, sve u svemu zlo od čovjeka. Među zarobljenicima pričalo se da je mnogima nakon predaje došao glave, posebno bivšim kolegama hrvatskim policajcima s kojima je radio do rata.
Gledao ga je Luka iz žabljeg rakursa, oživljavajući slike iz nekih filmova s partizanskom tematikom. Sve se ponavljalo. Marko je bio obučen u sive civilne hlače zataknute u kožne čizme, crnu kožnu jaknu, a o ramenu je nosio kožnu oficirsku torbu. Ispod jakne virio je vrh kožne futrole s pištoljem. Pravi komesar.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Pokraj Marka stajao je, također bivši vukovarski policajac srpske nacionalnosti, Dragan Đukić, inspektor, a do odlaska iz hrvatske policije bio je pomoćnik zapovjednika vukovarske policije, zadužen za poslove kriminaliteta. Neprijeporno stručna osoba za ove poslove koji je sada svoju stručnost stavio u službu svoje srpske milicije „isleđujući“ nekakve, samo njemu znane zločine, koje su počinili „hrvatski ustaše”, a kojima će, kada im on dokaže krivicu, presuditi Marko. Njegova nazočnost dala je naslutiti kakav je Lukin status: da je krivično odgovoran. Iza ove dvojice stajala su dva milicajca u maskirnim odorama, sa znakom na lijevom rukavu „Milicija-SAO Krajina“ i srpska zastava. Bili su naoružani automatskim puškama i pištoljima.
– ‘Di si, pravniče? – uslijedilo je prvo Markovo pitanje upućeno Luki.
– Tu sam. – odgovorio je Luka mirno, a otkucaje srca osjećao je ugrlu.
– Šta sad kažeš, pravniče!? – podigavši obrve, upitao je Marko.
– Ništa. – odgovorio je Luka slegnuvši ramenima.
– I šta si radio, pravniče?
– Pa bar ti znaš što sam radio, radili smo u istoj ustanovi. – odgovorio je Luka tiho.
– Znam, znam. Najprije ćeš ti meni ispričati šta si sve radio sa svojim ustašama. Sada ću ja malo biti pravnik. – izgovorio je pridošli, pa isprsivši se nadmeno i samozadovoljno krenuo sa svojom „bratijom“ k izlazu.
Ovaj susret razbudio je i one usnule, svi su sada sjedili, neki su zapalili cigarete, a svi su sažaljivo, suosjećajno i diskretno pogledavali u Lukinu pravcu, znajući da mu situacija nije nimalo ružičasta i da može svašta očekivati, pa i najgore. Nije prošlo pola sata, vrata su se otvorila i ona dva „SAO milicajca“ uđoše u sobu. Pogledali su po njoj, a onda im se pogled zaustavio na Luki. Hladno su rekli:
– Izlazi!
Na trenutak je Luka okružio pogledom po sobi. Sve su ga oči gledale na način kao da ga posljednji put ispraćaju. Trojka je izašla u mračno dvorište. Sa svake Lukine strane išao je po jedan naoružani milicajac. Riječima su mu određivali pravac kretanja:
– Napred! Levo! Desno! Pravo!
Išli su mračnim dvorištem. Pred njima je iz mraka iskrsnulo staro židovsko groblje, koje se od davnih dana nalazilo u jednom sjenovitom dijelu kasarne. Luka se stresao od jeze koja je prostrujila čitavim njegovim tijelom. Siluete u mraku nadgrobnih spomenika budile su u njemu vrlo teške misli. Luka je sa strahom pomislio da ga možda vode tamo. Možda je to njegova posljednja postaja. Osjećaj skorašnjeg umiranja ponovno ga je obuzeo, po tko zna koji put, jer su pogubljenja egzekutori obično vršili noću. Korak mu je otežao, ruke mu klonule niz tijelo, a hladan znoj orosio čelo.
Skrenuli su ga desno. Groblje je ostalo lijevo. Nada u život ponovno se probudila u Luki, jer je sve ovo življenje bilo po principu „toplo-hladno“, „sad te ima – sad te nema“. Iz mraka je izronila zgrada osvjetljenija od ostalih. Ušli su. Penjali su se stubama na kat. Unutrašnjost ove zgrade bila je vrlo uredna i održavana, kao da rata nije ni bilo. Na katu je bio mali hol sa stolićem i kožnim foteljama, a bili su tu uzdržavani fikus i filodendron.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Luka je na trenutak imao osjećaj da se vratio u stvarnost, da se konačno probudio iz nekog začaranog sna, da je sve ono što mu se događalo proteklih mjeseci bio samo jedan dugi ružan san, jer ponovno vidi lijepe njegovane sobne biljke, fotelje, tepihe, lustere. Pa sve je on to nekada imao. Zašto mu je sada to tako neobično? Zašto se toliko čudi što to vidi? Zašto je mislio da toga više nema, kad evo negdje toga još uvijek ima. Valjda onda još uvijek negdje ima i ljudi, jer ovi što ih već mjesecima ubijaju to zacijelo nisu.
– Stani tu uza zid i čekaj! – došla je zapovijed „SAO-milicajca“.
Jedan od dva pratitelja ostao je pokraj njega, a drugi je pokucao na jedna vrata i ušao. Vrijeme je sporo odmicalo i Luki se učinilo da tu zgrbljen sa savijenom glavom i s rukama na leđima stoji već satima, jer ga je boljelo čitavo tijelo. U prostoriji se dugo vodila rasprava između bivših Lukinih kolega – policajaca i predstavnika vojske, jer su ga oni, koji su došli po Luku, htjeli pod svaku cijenu odvesti i ubiti, kao što su vjerojatno učinili i s ostalim policajcima koji su ostali u gradu i bili zarobljeni.
Kada je iz prostorije izašao onaj „milicajac“ koji je ušao obavijestiti da je zarobljenik doveden, do Luke je na trenutak iznutra doprla višeglasna vrlo žučna rasprava.
Uskoro je izašao čovjek kasnih srednjih godina u „uniformi jugovojske“ s oznakama kapetana. Po kvaliteti „čojane“ uniforme i njegovom ukupnom izgledu i držanju, Luka je zaključio da je mobilizirani „rezervist“. Otvorio je susjedna vrata i ušao, a pokretom glave dao je znak Luki neka i on uđe. Ušli su u oveću prostoriju. Uokolo su bile poredane vitrine pune knjiga, a posred sobe po duljini bilo je nekoliko spojenih stolova složenih na ključ. Kapetan je sjeo sučelice vratima, a Luki je pokazao da sjedne nasuprot njemu. Pred kapetanom je stajala otvorena bilježnica, a u ruci je već držao kemijsku olovku. Dok je kapetan tražio u bilježnici praznu stranicu, Luka je pozorno promatrao, pokušavajući svojim znanjem iz pedagogije, psihologije, sociologije, defektologije i prava, proniknuti u narav vjerojatno novog ispitivača. Učini mu se, onako otprve, da ovaj postariji čovjek nije jako zao i da mu je i samom već dosta ovog glupog rata i vojevanja pod stare dane. Djelovao je umorno, neispavano i usporenih kretnji kada je rekao:
– ‘Ajde, reci mi svoje „generalije“.
Kada je zapisao Lukine osobne podatke i spremao se početi ispitivanje, ušao je još jedan „jugooficir“, s oznakama kapetana I. klase. Već na prvi pogled vidjelo se da se radi o aktivnom oficiru, jer je bio obučen u profesionalnu kvalitetnu i urednu uniformu, s oficirskom košuljom i kravatom te ulaštenim niskim cipelama. Sjeo je za stol namješten pod devedeset stupnjeva u odnosu na stol za kojim su sjedili Luka i onaj pričuvni kapetan, tako da je Luki bio poludesno, a onaj kapetan polulijevo, jer je Luka sjedio na spoju tih stolova. U tom položaju mogao je bez okretanja komunicirati s obojicom ispitivača.
Upravo pridošli kapetan otvorio je rokovnik i rekao:
– Hajdemo iz početka, jer i ja moram zapisati sve tvoje podatke.
Luka je ponavljao sve, od imena nadalje, a on je zapisivao. Dok je ponovno davao podatke, ušao je i treći oficir, ali u vojničkoj „basketici“ i bez činova, mada se po mnogočemu vidjelo da nije običan vojnik, a po njegovim pitanjima stekao se dojam da je u njihovoj vojsci zadužen za„ideološko-politički rad“, drugim riječima „politički komesar“.
Imenima se nikada nisu predstavljali, ali je kapetan I. klase ipak rekao:
– Znaš, mi smo u neku ruku kolege. Ja sam ovde zadužen za bezbednost, a ti si radio u policiji. Pa, eto, na takvom nivou možemo i stručno porazgovarati o događajima u Vukovaru, neposredno pred rat i za vreme rata.
U razgovoru koji je uslijedio nisu nešto konkretno ispitivali, više su pokušavali uvjeriti Luku u njihovu poznatu istinu o „ugroženosti“ Srba, o „ustašoidnosti“ Hrvata, o tome da je „Tuđmanova policija“, okrvavila ruke do lakata ubijajući Srbe u Vukovaru još prije početka rata i o istjerivanju Srba iz policije.
Luka je pokušao argumentirano opovrgnuti ono što su kapetani govorili.
Problem ugroženosti Srba pokušavao je pobiti nepobitnom činjenicom kako je velik broj pripadnika tog pučanstva ostao u Vukovaru cijeli rat. Bili su po javnim skloništima i privatnim podrumima izmiješani s Hrvatima, u mjesnim zajednicama redovito su dobivali sva sljedovanja kao i Hrvati, kako su zarobljeni ranjeni srpski vojnici liječeni u bolnici i tamo živi zatečeni nakon predaje Vukovara. Osim svega toga, u bolnici su cijeli rat, uz puno uvažavanje, radili liječnici i drugi medicinski djelatnici srpske nacionalnosti. Čak je određeni broj Srba, zajedno s Hrvatima i to kao dobrovoljci, sudjelovao u obrani grada, a prilikom mobilizacije, koja je provedena u gradu, Srbi nisu prisilno mobilizirani.
Na kapetanovu tvrdnju da su Srbi otjerani iz policije, Luka je dao još jače argumente:
– Pa, kako ti to tumačiš? – upitao je „bezbednjak“.
– Uglavnom su početkom 1991. godine počeli pojedinačno, a zatim od ožujka do svibnja, brojnije samovoljno odlaziti. Razgovarao sam s nekima od njih i rekli su mi kako su željeli raditi, ali su im njihovi sunarodnjaci stalno, a najčešće putem telefona govorili što još čekaju i neka vode računa jer imaju obitelji i djecu. Dobivali su prijetnje od svojih i kako bi trebali razmišljati da im se može nešto dogoditi ako ostanu raditi u ustaškoj policiji. Pod tim pritiscima pokušavali su privremeno prestati raditi koristeći godišnje odmore, a nakon toga odlazili su na bolovanje po više mjeseci, za koje vrijeme su uredno primali plaću iako ni za jedan mjesec nisu dostavili liječničke doznake. Plaće su im podizali i negdje uručivali upravni djelatnici koji su skoro do početka rata ostali raditi. Potom su se jednostavno prestali javljati na posao. – pojasnio je Luka.
Nakon ovakvog argumentiranog Lukina objašnjenja, kapetani su djelovali kao netko tko nešto uvjerljivo prvi put čuje, a što se baš ne poklapa s onim što su čuli od tih istih policajaca i drugih izbjeglih Srba iz Hrvatske. Očito je da su kad su došli na srpsku stranu kukali kako su otjerani, kako bi bili pobijeni da nisu pobjegli i tko zna kakve još izmišljotine, a sve kako bi si priskrbili što bolji status kod novih poslodavaca.
Dok je Luka smireno, sadržajno, smisleno i stručno objašnjavao, samo su se znakovito međusobno pogledali, ali iskusnom Luki nije promaklo njihovo iznenađenje ovom „drugom“ istinom, pa nisu ni pokušali reagirati, kao što je to bilo u „pravilu“, kada bi netko aktualne događaje u vezi s ratom tumačio drukčije od njih. Očito to nisu bili Srbi iz Hrvatske i bili su jednostrano informirani, a očigledno je bilo, pa i prema tretmanu koji su primijenili prema zarobljenicima, da nisu, ili još nisu, pripadali četničkoj ideologiji. Kao da su još uvijek imali u mozgovima zdravoga tkiva, pa su se možda još uvijek osjećali oficirima JNA.
Kao da im je Luka dao temu za razmišljanje, više nisu ništa pitali o događajima koji su doveli do ovako brutalnog sukoba dvaju naroda, od kojih se jedna strana, srpska, nakon desetina godina zajedničkog življenja odjedanput našla „toliko ugrožena“ pa je morala potegnuti oružje na dojučerašnje susjede Hrvate.
Razgovor, ispitivanje ili informativni razgovor, teško je reći što je to ustvari bilo, trajao je oko tri sata i pridonio stanovitu Lukinu opuštanju nakon višednevne izuzetne napregnutosti i straha. Kada su ga upitali o sudbini supruge i sina, „pukao je“ i oteo mu se jecaj, jer sve što je u proteklim danima prošao, pa ovi trenutci nekakvog normalnog razgovora, te spominjanje najmilijih, doslovce ga je slomilo. Nije više mogao izdržati taj pritisak.
– Šta je sad, šta se dogodilo? – pomalo iznenađen ovom Lukinom reakcijom upitao je „bezbednjak“, koji je od početka do kraja zaista bio korektan.
– Ubit će me kapetane. – odgovorio je Luka tiho.
– Nitko te neće ubiti. Dok ste ovde, ja vam jamčim sigurnost. Nitko vas neće dirati. Ni tebe, ni ostale. I nitko te neće odavde odvesti kao što su to maločas pokušali tvoji dojučerašnji kolege policajci. – rekao je na način da mu se moralo vjerovati, a i dotadašnji je tretman u vojarni to potvrđivao.
– A kada ne budemo ovdje? Zašto samo nas nekolicinu još držite ovdje? Svi su već otišli iz grada, samo smo mi ostali. Kuda ćemo kada napustimo kasarnu? – panično je zapitkivao Luka, a i nadao se da će nešto istinito saznati s obzirom na korektnost sugovornika.
– To ne znam, ali dok ste ovde, nitko vas neće dirati. Kada se formira vlada i policija „Krajine“, možda će vas oni preuzeti. Ne znam, zaista ne znam. – odgovorio je „bezbednjak“.
Bila je to slaba utjeha, jer na spominjanje „Krajine“, Luka se naježio i pomislio da je sve bolje od toga.
Vratili su ga u sobu nešto poslije pola noći. Kada se spustio na ležaj, Zvonko koji je ležao do njega, gledao ga je kao duha, no nije mogao sakriti osmijeh olakšanja i suosjećanja. Znao je dobro koliko je Lukina situacija specifična, teška i neizvjesna i da mu zaista nije lako pa mu je ispod deke stisnuo ruku dajući mu bar tako svoju podršku, jer je sada najteže bilo osjećati se sam i bez ničije podrške. Mada je to bila samo psihološka podrška tada je puno značila i Luka mu zahvalno odgovori na stisak.
Trljajući čelo, Luka je tiho rekao:
– Strašno me boli glava.
– Važno je da si se vratio. – rekao je toplo njegov supatnik i stegnuo mu još jedanput ruku ispod deke.
– Hajde da zapalimo jednu. – pružio je Zvone kutiju s cigaretama.
Ležali su i polagano povlačili dimove. Iako ga ništa nije pitao, Luka je znao da ga prijateljski zanima gdje je bio i kako mu je bilo.
Polagano, ležeći glavu uz glavu, ispričao mu je sve. Naravno, i Zvonka je zabrinulo kada mu je Luka rekao što je čuo o njihovoj zajedničkoj perspektivi, o mogućnosti odlaska iz ovoga pakla. Popušili su cigarete i poželjeli jedan drugome laku noć.
Luka je još dugo ležao budan. San nije htio na oči. U glavi mu je tutnjilo kao po nakovnju. Stiskao je dlanovima i nadlakticama sljepoočnice, nastojeći ublažiti bol koja je postajala nepodnošljivom.
– Valjda je to zbog višednevne užasne napetosti i trenutnog opuštanja za vrijeme razgovora. Možda je i od nakupljenih suza koje su konačno istekle, možda… – razmišljao je moleći Boga za malo sna u kojemu bi makar i nestvarno pobjegao iz ovoga stanja koje je postajalo sve neizdržljivije i prijetilo da preraste u opće ludilo.
Premda je do jutra ostalo malo vremena, bila mu je to duga i teška noć. Povremeno je bio u nekom polusnu, više bunilu. Tren je prikupljao deku oko sebe, jer mu je bilo hladno, tren je bio u znoju. Noge su ga boljele. Danima nije izuo cipele. Boljela su ga leđa i vratne žile, jer već danima leže na podu i bez jastuka. Nastavlja se: https://vilimbook.com/iz-kasarne-u-novu-neizvjesnost/
Prethodno:https://vilimbook.com/ostajem-zarobljenik-u-vukovaru/
