Dijelovi prvog poglavlja “Svitanje”.
Do preplašenog, umornog, a i pred neopisivim strahom od nadolazeće opasnosti od smrti, izbezumljenog mnogobrojnog civilnog pučanstva, koje se masovno i u žurbi slijevalo prema središtu grada i prema masovnim skloništima, pristizale su vijesti da se četnici sa Sajmišta spuštaju u središte grada.
Nastala je opća pomutnja, komešanje i konsternacija u brojnim skloništima i podrumima. U svakom skloništu i podrumu bilo je više obitelji zajedno i rijetko je gdje bio sastav jednonacionalan. Nitko nije niotkud istjerao nekog zato što je bio drugačiji, a ponajmanje jer je bio druge nacionalnosti. Ljudi se u gradu nisu dijelili, svi su bili izmješani i držali se jedni drugih, jer im je nevolja bila jednaka i zajednička. Dijelile su se svima zadnje paštete i zadnji komadi kruha. Strah je bio zajednički i vidljiv na svim licima. On nije kao rat pitao za podrijetlo. Strah ne pita tko si kad ti obilježi lice.
Uvod: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
– Bježati?. . Kamo?… Ostati… S kakvom sudbinom!?
Oni branitelji koji su se spustili u grad, jer ga više nisu imali čime braniti, našli su utočište u skloništima s civilima, zakopali su oružje i presvukli se u civilna odijela. Uništavalo se sve što je imalo bilo kakvu vezu s ratnim djelovanjima i događanjima u proteklim mjesecima. Kako se bližila noć tog 18. studenoga, rasla je zebnja, svi su bili u iščekivanju što će se dogoditi, što će donijeti svitanje novoga dana. Ubrzo je uslijedio odgovor, počele su stizati prve oficijelne vijesti. Teklići su se razmilili od skloništa do skloništa, od podruma do podruma, vijest su prenosili kako su na koga naišli ili koga susreli. Uletjeli bi zadahtani i gotovo u trku izdeklamirali:
– Ujutro, što ranije, budite svi u bolnici… Postignut je dogovor s vojskom… Bit ćemo svi evakuirani… Ide se za Lipovac, pa u Hrvatsku! Prvi idu ranjenici i bolničko osoblje, nakon njih starci, žene i djeca, a tek onda i svi ostali. U bolnici se prave spiskovi. A sada žurim dalje, treba obići i druga skloništa. – i odmah odjurili dalje.
Vijest je prostrujala natiskanim mnoštvom po skloništima i u podrumima, te u širem središtu grada. Nastala je opća konsternacija. Svi su utihnuli, nitko ništa više nije komentirao. Svatko se bavio svojim mislima, svojim strahom. Što će biti kad svane, kad se susretnu „licem u lice“ s onima za koje su skupili dovoljno argumenata u protekla tri mjeseca, kako neće biti milostivi. Nimalo.
U glavama onih kojima su poruke prenošene stvarala se nedoumica nakon poruke da se ide u Lipovac, pa onda tko hoće u Hrvatsku.
– Kako je to čudno… Pa zar mi nismo u Hrvatskoj!? Čiji je ovo grad? Gdje smo mi to do sada živjeli?
No, sve je to bilo čak i nevažno. Važno je bilo otići, i to što prije i bilo kuda, ali što dalje od ubijenog grada, dalje od smrti, čak i od svitanja. Jer, možda upravo tamo sviće gdje smrt vlada.
U životu policijskog višeg inspektora Luke započela je najdulja noć. Gledao je gotovo odsutno u užasnu sadašnjost i budućnost zastrašenih ljudi, svoju i svoje obitelji. Barem da nikada ne svane, pomisli. Noć, makar varljivo, pruža nekakvu sigurnost. Neopisiv strah od svitanja novoga dana punog neizvjesnosti i smrtne opasnosti bujao je u svakome biću.
Grad više nije bio samo srušen, on je bio mrtav.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/nismo-vise-u-hrvatskoj/
Naručite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
