Kamioni su stali i vozači pogasili motore. Vojnici iz pratnje hitro su skočili s klupa na kojima su sjedili i počeli se napolju s nekim dovikivati. Ubrzo je uslijedila oštra zapovijed:
– Silazite!
Neobični putnici teško su ustali s poda kamiona. Škripale su im kosti, glasno su stenjali, ali su nekako poustajali i sišli, pomažući jedni drugima. Ogledavali su se na sve strane pokušavajući proniknuti gdje su. Nije im dugo trebalo, jer i u taj su srijemski gradić nekada dolazili.
– Šid. – tiho je izgovorio netko od zarobljenika, a ostali klimnuše potvrdno.
Izgledali su kao „vanzemaljci“ onako prljavi, zapušteni, neobrijani, oskudno odjeveni, začuđeni onim što vide. Da, bili su zaista začuđeni što vide cijele kuće, ulice s travnjacima i drvoredima, automobile, drveće i k tome sve čitavo i na svome mjestu.
Stajali su pred jednom velikom zgradom.
– Tko mora u WC, za mnom! – zapovjedio je jedan od vojnika.
Svi su krenuli za vojnikom, jer put je dugo trajao, a i zbog prozeblosti i svih proživljenih stresova češće se mokrilo. Čim su ušli, Luka je prepoznao interijer zgrade. Radio je u školi deset godina, prije dolaska u policiju. Da, bila je to škola. Kroz glavu mu je prostrujala dječja graja. Učinilo mu se kao da iz neke nestvarne daljine čuje školsko zvono. Idući za vojnikom, pogledavao je lijevo i desno po zidovima hodnika dječje crteže, a u svakom hodniku police za obuću i vješalice za odjeću. Učinilo mu se kao da je sve to bilo jučer. Vjerojatno je zastao pred uspomenama, jer ga je trgnuo glas:
– Ne stoj! Šta si blenuo?
Luka se trgnuo i u trenutku se vratio u surovu stvarnost. Odjednom mu je sve postalo strano i tuđe. I prazne klupe u učionicama, i crteži na zidovima, i police za obuću.
– To je njihova škola, tu uče njihova djeca. – pomislio je, ogorčen na sve što je bilo njihovo ili je na njih podsjećalo.
Jedva je čekao da izađe iz te velike zgrade, tako prazne i hladne. Odjednom mu je sličila na veliku kaznionicu u kojoj bi mogao ostati i strunuti. Stoga je, kao da bježi od nečega neprijatnoga, ubrzao korake i osjetio olakšanje kada je izašao na svjetlo dana. Začudo, nigdje se nisu vidjeli ljudi. Kao da je nedjelja, a ne petak. Sve izgleda kao da nitko ne radi. Luka je tražio uzrok tome i onda mu je sinulo:
– Pa oni još uvijek slave taj praznik. Da, da, danas je 29. studenoga. Ne tako davno svi smo praznično provodili taj dan kao Dan Republike. A sada, sada smo zarobljenici te „Republike“! Ah, toliko se toga dogodilo u ovo kratko vrijeme. Trebat će nam svima vremena da sve sjedne na svoje mjesto.
Jedan je vojnik odnekuda donio vode. Ženama su donijeli bocu mlijeka. Podijelili su i nešto keksa. Vojnici kao vojnici. Odmah se skupljaju oko žena. Razgovaraju. One vješto koriste tu privilegiju i nastoje vojnike odobrovoljiti razgovorom.
Luka je slušao iz prikrajka. Po naglasku i načinu govora zaključuje da su ovi vojnici pretežno iz Bosne. Kad ih promatra u ovako opuštenom razgovoru, kako se šale sa ženama i diskretno im se „nabacuju“, čini se da je sve normalno. Na udaljenosti od oko pedeset metara, pokraj betonske ploče školskog igrališta, grupa je vojnika na ražnju okretala odojka. Iako već dugo nije ništa slično vidio, a kamoli pojeo, Luka ni u mislima nije poželio tog „slavljeničkog“ mesa.
– Ni to vas neće usrećiti. – s gorčinom je pomislio.
Na školskom igralištu nekoliko je dječaka veselo igralo nogomet. Nisu puno obraćali pažnju na grupu civila pod vojnom paskom. Vjerojatno su i ta djeca već bila navikla na ovakve pridošlice, jer većina je odvezenih zarobljenika iz Vukovara, kao sada i oni, prošla kroz Šid. Mora da su i njih ta srpska djeca doživljavala samo kao neke „ustaše“ od inih koji su tuda prošli.
Nakon predaha od sat vremena ponovno je zapovjeđeno da uđu u kamione i ponovno onako kao u dolasku.
– Je li im zaista toliko stalo do toga da ništa ne vidimo tijekom vožnje ili je to samo još jedna metoda mučenja? – razmišljao je Luka sjedajući na pod kamiona okrenut prema kabini, s rukama na leđima i glavom među koljenima.
Krenuli su. Opet nisu znali u kojem pravcu, ali sada su bili sasvim sigurni da idu u dubinu Srbije. Premda i dalje uznemireni, ipak su bili malo smireniji. Vukovar, tako „avetinjski“ prazan i bez života, u kojemu je na svakoj stopi i u svakom pokretu vrebala smrt, ostao je daleko za njima.
I onda se u vožnji dogodilo nešto neobično za ovo doba godine, jer je vani zaista bilo hladno. Dok je sjedio na podu smrdljivog kamiona pogleda uprtog u koljena, Luka je ugledao nešto sićušno, žuto, kako mu se penje uz nogu. U prvi tren nije vjerovao, ali crne točkice posute po žutim krilcima nisu lagale. Bilo je neprijeporno da je to lijepa žuta bubamara. Na trenutak je zaustavio disanje kako je ne bi uplašio i kako ne bi odletjela prije nego što joj kaže želju.
– Živa je! Ovo je vjesnik života, vjesnik sreće! Ne znam gdje je, ali živa je.
Bubamara je Luki oživjela sjećanje na njegovu Mariju, o čijoj sudbini nije ništa znao, ali od ulaska u „sobu smrti“ u Veleprometu, a sve do ovog trenutka toliko je „visio“ iz dana u dan, smrt je neprestano lebdjela nad njim i ni na što nije mislio osim kako sve to preživjeti, kako ostati normalan. No kako je oduvijek, još kad je bio dijete, svaki put kada bi na njega sletjela bubamara, imao doživljaj da mu je netko poslao pozdrave, želje, ljubavnu poruku i sad je dolazak ove drage mu životinjice shvatio kao takvu poruku. A tko mu je mogao takvu poruku poslati? Samo jedno voljeno biće na ovome svijetu…, njegova Marija.
Promatrao je to sićušno biće s ljubavlju od koje mu je toplina grijala umorno i izmučeno tijelo. Više nije osjećao bolove. U tim je trenutcima bio siguran da mu prenosi poruku voljene žene i kao da je čuo njezin glas:
– Živa sam. Izdrži, jer i ti ćeš živjeti. Nekada, negdje, mi ćemo se sresti. Samo vjeruj. Bog je na strani prognanih i štiti one koji vole. Jednoga dana ti ćeš doći, a naš sin i ja čekat ćemo te.
Bubamara je išla polako, zastala je, raširila krila, pa opet lagano krenula. I više puta tako, kao da ga je upozoravala da mora krenuti na dalek put. Opet je zastala, raširila je krilca i odletjela. Poslije dugo vremena, toliko patnje i straha, konačno je na trenutak istinski bio sretan.
Nakon vožnje od nepunog sata, kamioni su stali.
– Možete sesti na klupe. – rekao je stražar iskočivši iz kamiona zajedno s drugim vojnikom s kojim se sve vrijeme vozio sa zarobljenicima.
– Smijemo li zapaliti cigaretu? – upitao je netko iz kamiona glasom onoga koji se teško uspravlja nakon dugotrajnog prisilnog držanja tijela u jednom položaju.
– Može. – odgovorio je stražar i obojica su se nekuda udaljili iz vidokruga zarobljenika koji su sada sjedili na klupama kamiona i znatiželjno pogledavali otraga kroz otvor na ceradi ne bi li tako saznali gdje se nalaze.
1 komentar