Luka je sa sjetom razmišljao o sinu, o svom jedincu, studentu zagrebačkog Pravnog fakulteta, koji je došao iz Zagreba braniti svoj rodni grad.
Kada ga je Luka ugledao kako mu hodnikom policijske zgrade dolazi u susret, mislio je da ima priviđenje. Zažmirio je na trenutak i protresao glavom da otjera moru, ali kada je otvorio oči kao da ga je grom ošinuo.
– Pa otkuda ti „Mačak“? – zabezeknuto je zamucao.
– Došao sam. – odgovorio je stasiti mladac uz razigrani osmijeh i snažno zagrlio oca.
Otac je pozvao svoga Darija u ured namjeravajući ga izgrditi što je prekršio njegovu zapovijed da ne dolazi iz Zagreba, bez obzira na to što će se događati u Vukovaru.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Luka je sjeo za svoj radni stol, a „gost“ na sjedalo predviđeno za tu svrhu.
– Zašto si došao u ovaj pakao? – pokušao ga je odmah otac odgovoriti.
– Tata, došao sam se boriti. Ne želim da me jednog dana, kad se sve ovo završi, prijatelji pitaju gdje sam bio dok su oni branili Vukovar. – odgovorio je mirnim, ali odlučnim glasom.
Sve vrijeme Luku su gledala dva njemu najdraža oka, ali ovaj put pogledom odrasla čovjeka, pred čijom je odlučnošću osjetio nelagodu što ga toliko odgovara od borbe. No, koji bi roditelj bez otpora na to pristao!?
Svjestan te krivice Luka je na trenutak oborio pogled shvaćajući da je u tom trenutku „Mali“ bio u svemu jači od njega. Ipak ga je više gušio osjećaj straha da će ga izgubiti, nego ponosa što je tako odlučio. Pokušao mu je još jedanput objasniti kako je ipak bio u pravu kada mu je rekao da ide u Zagreb i da su i mnogi drugi očevi tako postupili kako bi spasili svoju djecu.
– Sine, ovdje će se ginuti. Bit će puno mrtvih i ranjenih… Što ćemo mama i ja ako pogineš?
– I djeca drugih roditelja ginu. Ginut će moji prijatelji i vršnjaci s kojima sam išao u vrtić i u školu. Moje mjesto je tamo gdje su oni. – odgovorio je još mirnije i odlučnije.
Nije ocu prvi put dao ni najmanju priliku. Pritjerao ga je uza zid. Znao je Luka kako gubi bitku kao otac koji želi zaštititi jedino dijete. Ali, nije odustajao. Ispalio je posljednji argument:
– Sine dragi, ali mama i ja imamo samo tebe. Znaš da mama neće preživjeti ako pogineš.
– Na položajima, sigurno ima još jedinaca. – bukvalno je sin „razbijao“ oca mirnoćom i odlučnošću.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Luka je konačno bio poražen. Njegov, sada već odrasli dječak imao je suviše jake argumente u velikoj ljubavi prema rodnom gradu i domovini te veliku želju da ih brani i obrani zajedno s prijateljima s kojima je odrastao.
Otac se teško podigao sa stolice i drhtavom rukom uzeo automatsku strojnicu koja mu je svakodnevno stajala nadohvat ruke, zajedno s torbicom u kojoj su bila četiri okvira napunjena streljivom. Skinuo je i remen s futrolom i pištoljem i sve stavio na stol. Zatim je otvorio ladicu stola i izvadio dvije značke hrvatskog grba, rekavši mu da je jedan za kapu, a jedan za odoru.
– Imaš li čizme? – upitao je mladića koji je stajao uspravno i ukočeno kao pred nadređenim časnikom.
– Nemam. – odgovorio je.
Luka je iz ormara izvadio svoje, policijske:
– Što ćemo s odorom? Hoćeš da ti dam jednu našu, policijsku, kakvu nose prvi redarstvenici?
– Ne treba. Mene čeka odora Zbora narodne garde, šarena, maskirna. Američka! Sve sam dogovorio sa svojim dečkima.
Odmah je pripasao pištolj gotovo praveći se važan, stavio je grbove u džep i uzeo čizme, prebacio torbicu preko ramena i pružio desnu ruku ka pušci koju je njegov otac držao u ruci. Otac mu ju je pružio izmiješanih osjećaja, a on je odlučno i snažno stisnuo, dok mu je slavodobitni osmijeh titrao na još dječačkom licu.
Iako se smiješio, oči su mu bile ozbiljne:
– Tata… idem.
– Kamo ćeš? – upitao je Luka, glupo očekujući da je odabrao dio grada u kojemu je stanovao i da će biti negdje gdje će biti mirnije.
– Na Mitnicu. Tamo sam prije rata proveo mnogo lijepih trenutaka.Tamo je moja klapa, odora mi je kod Kreše Kasala. – odgovorio je spremno i snažno zagrlio oca, dok mu je srce lupalo kao u mladog goluba koji se sprema na svoj prvi let iz gnijezda.
Luka ga je čvrsto pogledao u oči boje zrnaca pržene kave, baš kao što su i njegove vlastite. Poljubio ga je i pomilovao po glavi, kao što je to redovito činio izražavajući mu očinsku ljubav i brigu.
– Čuvaj se, imamo samo tebe.
– Hoću tata. – dječji osmijeh zaigrao mu je na licu, a onda je odlučno krenuo.
Luka ga je ispratio na ulicu i vidio da ga Krešo čeka s autom.
– Majka ti je u bolnici. Pomaže koliko može. Ona još ne zna da si tu. Idi, javi joj se. Poljubi je i za mene! – vikao je Luka zamagljena pogleda dok je stasiti mladić sjedao u automobil koji ga je čekao.
Istu noć još je jedan borac stao na prvu crtu obrane Vukovara, među svoje vršnjake i prijatelje. Za Luku je počela prva u nizu neprospavanih noći u kojima su se „hrvatski sokolovi“ danonoćno tukli s moćnim neprijateljem, a s njima i onaj koji je upravo „izletio iz njegova gnijezda“.
Sutradan je Luki prišao Nikica, višegodišnji sudac u Općinskom sudu u Vukovaru, malo je reći prekrasan čovjek, intelektualac, gospodin u pravom smislu te riječi i nadasve Lukin drag prijatelj, te ispod kragne košulje izvadio metalni križ i rekao:
– Čuo sam da je tvoj sin jedinac jučer došao iz Zagreba i otišao na prvu crtu na Mitnicu pa sam tim povodom stavio ovaj križ i nosit ću ga i moliti se za njega. Znaš da ja, nažalost, nemam djecu, ali kad sam čuo da je Dario došao iz sigurnosti Zagreba, osjetio sam ponos na svu našu mladost koja se tako odlučno stavila na raspoložbu Domovini. Neka ga Bog čuva!
Luki su se od ganuća oči ispunile suzama. Uhvatio je Nikicu za ruku i uspio prozboriti:
– Hvala ti, prijatelju, na tolikoj pažnji i ljubavi, jer za mene je tvoja gesta upravo to. Nikada ti to neću zaboraviti, a sinu ću prenijeti poruku čim ga vidim. Hvala ti još jednom, od srca.
Netko se glasno nakašljao i Luka se trgnuo prekinuvši sanjarenje o nečemu što je tada za njega bilo teže od bilo čega u životu, a sada s ove distance, nešto čega se sjećao kao boljega od ovoga što ga je sada snašlo. Shvativši gdje se nalazi, odmahnuo je rukom i zatresao glavom, kao da tjera dosadnog nametnika od sebe. Ponovno se vratio u okrutnu stvarnost.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/smrtonosni-kljuc-u-bravi/
