U autobusu je Zoran Gruber, koji mi je u prolazu namignuo i sjeo na desnu stranu, dva reda iza mene. Desno rame u koje je ranjen dobro mu je prokrvarilo, ali on se uvijek drži dostojanstveno. Kakav je god bio u akcijama, barem u one dvije u kojima sam ga vidio, takav je sad i ovdje, čvrst i ponosan. Na licu mu ne mogu vidjeti ni najmanji strah.
(81. – 83. str.) Vraćam se u zbilju vukovarske bolnice. Znam da Željko Major dobro zna o čemu govori, ali bez obzira na sav njegov opravdani skepticizam želim vjerovati kako se ipak neće dogodi osveta. Prema nekoj mojoj logici i vojničkom kodeksu nije isto dok ratujemo jedni protiv drugih i situacija kad jedna strana više ne pruža otpor. Razgovoru u kojem Major svojim crnim humorom vodi glavnu riječ pridružio se i Zoran Gruber i samo ga kratko pita:
– Jesi li ti sebe naplatio, zemljače?
– Jašta sam nego naplatio! I previše! – uz smijeh će Major.
– Ma onda se ne sikiraj! – dodaje Grubi.
Major se ne da smesti pa nastavlja u pesimističnom tonu:
– A šta, da pjevam? Pjevat’ ću ja, pjevat’, kad mi čede ulete pa počnu pitat’ što radiš ovdje, a ja im kažem da sam doš’o švercat zavjese u Vukovar!
Iako je Major pesimističan, izvodi to tako da svojim crnim humorom diže sumornu atmosferu u ove sitne noćne sate. Nikome ovdje nije lako. Čekamo trenutak kada će u bolnicu početi ulaziti neprijateljski vojnici, dobrovoljci, domaći srpski teritorijalci i četnici.

Zoran Gruber je momak srednje visine, vitkog stasa, svijetlosmeđe kratke kose, uskog lica i ugodnoga glasa. Ostavlja dojam smirenog čovjeka, s čvrstim stavom i karakterom. Također je pripadnik Prve brigade ZNG, ali iz baze Rakitje. Ovdje leži jer je u jednoj akciji u Borovu naselju ranjen u desno rame od neprijateljskog rafala. Poznajemo ga iz dviju intervencija koje je naša skupina imala u Borovu naselju, a bili smo pod njegovim zapovijedanjem. Bilo je to u vrijeme kada su probijeni položaji na Vinogradskoj ulici uz Trpinjsku cestu i kada smo vraćali te položaje. Pripadnici bataljuna iz Rakitja su momci od kojih je nastala naša Prva “A” brigada Zbora narodne garde pod ratnim imenom „Tigrovi“. Svi njihovi dečki su vojničkim stažom nekoliko mjeseci stariji od nas. Mnogi od njih bili su na Plitvicama za Uskrs 31. ožujka 1991., kada je poginuo Josip Jović, pa se taj dan i spominje kao „krvavi Uskrs“. Nama su ti dečki bili uzori, a vidjelo se i po domaćim ljudima i borcima koliko su cijenjeni iako su i oni sami bili vrhunski ratnici. Ako su ih takvi ljudi cijenili i držali do njih, onda je jasno da su dečki iz Rakitja zaista i vrijedili. Njihova skupina je brojila četrdesetak vojnika, zapovijedao im je Ivan Kapular, a njegov zamjenik bio je upravo Zoran Gruber.

Jednoga jutra išli smo na intervenciju u Borovo naselje i prvo smo došli u veliki podrum koji se protezao ispod cijele, isto tako, velike kuće. U njemu su bile nakrcane vojne stvari: streljivo, projektili za protuoklopnu borbu, a po podu na paletama bili su madraci te nekoliko medicinskih nosila. Nasuprot ulaznim vratima, uza zid, stajao je stol na kojem su se u velikom punjaču punile „motorole“, a bilo je i nekoliko konzervi hrane. Podrum je bio visok više od tri metra, a na dijelu zida iznad razine zemlje imao je razbijene prozore, pa je kroz njih osim zvukova detonacija dopirao i zvuk agregata za struju. U tom podrumu, koji je zapravo bio jedna velika prostorija bez pregrada, boravio je Zoran Gruber, kojeg su svi zvali Grubi. Upravo smo se dogovarali s njim što trebamo odraditi, kad je u podrum uletio jedan momak „tvrdog naglaska“. Rekao je Grubom da su „kornjače“, kako smo nazivali tenkove, navalile i da je došao po kontejnere za „osu“, jako protuoklopno oružje. Uzeo je dva kontejnera koji su, u biti, spremnici od stakloplastike za raketu koja se ispaljuje iz „ose“, a na to mu Grubi govori da uzme bar još jedan. Taj momak, za kojeg smo poslije saznali da ga zovu Bosanac, kratko mu odgovara:
– A šta ću sutra radit’ ako ih danas sve sjebem!
To je odgovorio potpuno mrtav-hladan i otišao s dva kontejnera. Sve nas je oduševila ta hladnokrvost obojice naših suboraca jer nije ugodno čuti kako su tenkovi navalili. Vjerojatno ni jedan ni drugi nisu znali koliko su u tom trenutku, tim svojim stilom, djelovali na nas motivirajuće. Među svim dečkima iz Rakitja, a i među domaćim ljudima koji su ratovali oko Trpinjske ceste, o napadima tenkova pričalo se kao da je potpuno normalno pucati po njima i uništavati ih.
Grubi i ekipa su u Vukovaru boravili već neko vrijeme te su imali priliku dobro se upoznati s neprijateljskim tenkovima, čak se i naviknuti na njih. Specijalizirali su se za borbu protiv tenkova kao što smo i mi usavršili ulične borbe za svaku kuću. Ti dečki iz Rakitja nisu htjeli da ih zapovjedništvo brigade zamijeni nego su tražili ostanak u gradu dok ga ne oslobodimo. Osim što su se momci borili u Borovu naselju protiv tenkova, ali i za svaku kuću i ulicu, odlazili su i na brojne druge lokacije po gradu u ispomoć. Isto tako su u studenom u nekoliko navrata slali i nama ljude na Prvomajsku te smo se zajedno borili. Oni su već bili živuće legende u borbama za Vukovar, pa smo ih mi iz Petruševca veoma poštovali i držali do njih.

(95. – 96. str.) U ratu nije nimalo lako biti vjernik i teško se pomiriti s time da je jedina i osnovna svrha, ako želiš pobijediti, što više ljudi ubiti. Nije dovoljno ubiti jednom, svaki vojnik mora ubiti što više neprijatelja. Kao kad igraš košarku, potrebno je zabiti što više koševa da bi pobijedio. Suprotno tomu, vjera i naš Učitelj nas uče da najviše cijenimo i poštujemo ljudski život. Isus traži od nas samo da ljubimo i opraštamo svima, pa čak i neprijatelju. Otkuda meni pravo da sada tražim spas!? Nisam izbjegao ni jednu situaciju u kojoj sam morao pucati po neprijatelju, po ljudima, a sada tražim milost i želim preživjeti. Misli mi se isprepliću dok molim, a još mi odzvanjaju Gruberove riječi Majoru: „Jesi li sebe naplatio?“. Iz njih shvaćam svu veličinu, hrabrost, poštenje, ali i realnost toga čovjeka i ratnika, koji je tim pitanjem svima dao poruku kako se trebamo ponašati. Kao da je rekao: „Ubijao si i borio se, sad je došao red na tebe i ne kukaj!“ Razmišljam o svom prvom susretu s neprijateljskim vojnikom. U trenucima prije pucnjave na tog srpskog vojnika razmišljao sam o Bogu i na neki način znao da nije u redu što ću ubiti prvi put u životu. U tom trenutku nisam ga gledao kao nekoga tko nas napada, kao Srbina, kao četnika ili neprijateljskog vojnika. Ja sam ubijao čovjeka! Vidio sam da je mlad kao i ja, znam da sam nečijoj obitelji oduzeo sina. Navečer sam opet razmišljao o svemu što se dogodilo i kako sam ubio tog čovjeka.
(105. str.) U autobusu je Zoran Gruber, koji mi je u prolazu namignuo i sjeo na desnu stranu, dva reda iza mene. Desno rame u koje je ranjen dobro mu je prokrvarilo, ali on se uvijek drži dostojanstveno. Kakav je god bio u akcijama, barem u one dvije u kojima sam ga vidio, takav je sad i ovdje, čvrst i ponosan. Na licu mu ne mogu vidjeti ni najmanji strah. Od mojih suboraca iz postrojbe tu je samo Željko Major, koji me prolazeći pogledao, lagano kimnuo i nekoliko puta odmahnuo glavom, kao da mi želi reći: „Pajdo, ovo nije dobro“. Ovdje poznajem još i Željka Begova, koji nam je na silos dolazio s još jednim vukovarcem kako bi „maljutkama“ gađali tenkove. Mnogima ne znam imena, ali ih poznajem iz viđenja u bolnici, a tu su i dvojica u bijelim kutama, vjerojatno bolničari ili tehničari. U autobusu nastaje komešanje i žamor pa vojnici galame na nas da spustimo glave dolje i da ne razgovaramo. Teritorijalci i četnici i dalje divljaju oko autobusa i lupaju po prozorima, a sve moguće psovke ne prestaju.
(125. str.) Čini mi se da imaju razloga biti zadovoljni, jer će dobiti ono što su još kod bolnice tražili. Njihova jedina želja je cijelo vrijeme i bila da nas pobiju, a sad kao na pladnju dobivaju više od dvjestopedeset Hrvata. Bacam pogled na sat u koji se nalazi iznad vjetrobranskog stakla našeg autobusa. Pokazuje četrnaest sati i petnaest minuta, što znači da smo ovdje već tri sata. Kako sam prije molio Boga da što prije krenemo odavde, sada bih želio da što dulje sjedimo u autobusima. Odmjeravajući što sve krvnici imaju u rukama siguran sam kako se pripremaju time nas mlatiti. No pitanje je što će s nama nakon što nas prebiju, jer pustiti nas na slobodu sigurno neće.

(126. str.) Pogledavam nekoliko puta Grubera, koji mi uzvraća pogled i svaki put mi namigne. Izgleda mi smireno i samo Bog zna što mu je u mislima i kako se osjeća. Možda i ja nekome izgledam smireno, a u meni se vode atomski ratovi. Svi su u autobusu mirni, nitko ne paničari. No što drugo i možemo? Dok gledam Grubera kako je hladnokrvan, pomislim kako je spreman umrijeti kao junak. Dok tako prebirem po svojim mislima, četnici ne prestaju divljati oko nas, no nakratko ih prekida dolazak nekoliko kamiona u dvorište.
(146.str.) Prvi sam u našoj koloni koja je okomita u odnosu na pretučene ljude, tako da mogu dobro vidjeti sve u hangaru, bez obzira na slabo svjetlo. Ponovno pogledom pokušavam naći Grubera i Majora, ali to je nemoguće. Ljudi su toliko unakaženi da nije moguće nikoga prepoznati. Teško mi je slušati te bolne jecaje i uzdahe jer znam da trpe stravične i nepodnošljive bolove. Mnogo njih proživljava agoniju umiranja pa nisu ni svjesni da jauču od bolova, a ovi što nepomično leže vjerojatno su već mrtvi.