Ispitivanje je proteklo korektno i uglavnom se ticalo svega onoga što sam i ja u svom svjedočenju već rekao. Zadržavao se na nekim detaljima podsjećajući me čak i na pojedine riječi koje smo tada jedan drugome izgovorili. Čak i nije bilo nekih posebnih pitanja nego još nekih detalja iz noći kada su me spašavali. Sudac Krstajić ga je često prekidao i nije mu dopuštao ulaziti dublje u neke detalje koje je Mare smatrao bitnima za svoju obranu. Čak je i pozdrav između nas izostao jer je sudac odmah pozvao Kineza kako bi mi i on postavio pitanja.
Kinez me ispitivao o nekim stvarima vezanim uz moje svjedočenje, ali i tražio da ispričam neke detalje dok se razgovaralo i prepiralo u kući te noći kad su me spašavali. I njega, kao i Mareta, sudac Krstajić često je prekidao i požurivao.
Došao je trenutak našeg pozdravljanja i mog ponovnog susreta s njim, sa strogim vojnikom koji je sve učinio kako bi mi spasio život. Sudac je rekao kako vidi obostranu želju za pozdravom, pa nam dopušta krenuti jedan prema drugome. Kinez je krenuo prema meni, a ja sam sa svog mjesta svjedočenja krenuo prema njemu. Prišli smo jedan drugome i pozdravili se zagrljajem kao najiskreniji prijatelji, poljubili se i ja sam mu pred svima, s velikim poštovanjem zahvalio na svemu što je učinio za mene. Rekao sam mu i da mi je žao što je u pritvoru jer znam da on sigurno nema veze sa zločinom na Ovčari. Dok smo se tako gledali i razmjenjivali riječi, vidio sam da su mu suzne oči, što pokazuje da je emotivan i iskren čovjek. Zaista sam osjećao kako mu je bilo iskreno drago što me vidio i što sam živ.
Vratio sam se na mjesto za svjedočenje još uvijek pod dojmom susreta koji me pogodio u najdublju nutrinu uzburkavši mi osjećaje. Nikada ne bih vjerovao da ću se tako iskreno pozdraviti s mojim nekadašnjim neprijateljima, četnicima, protiv kojih sam se borio tako krvavo za svaku vukovarsku kuću, i da ću tako emotivno primiti njihovu sadašnju patnju. Uvjerio sam se kako prava ljudskost kroz Božju milost ne poznaje nikakve granice niti prepreke.
Nisam ni sam znao koliko ću ja njima pomoći i hoće li moje svjedočenje imati presudnu ulogu kako bi oni bili oslobođeni. Iskreno, volio bih da im pomogne, jer sam bio uvjeren da oni nisu nikoga ubili ili strijeljali, pogotovo nemoćne i ljude bez oružja. Samo ja znam kako su me spasili i koliko su te noći riskirali kad su me doslovce čupali iz pijanog krvničkog gnijezda. Razmišljao sam u tim trenucima koliko je čudesno to što sam odmah krenuo prema njima iako nisam ni vidio ni znao na kojoj su strani iza tog stakla, kao da me nešto vodilo k njima. Ne mogu ni zamisliti kako bih se ja osjećao nevin optužen ležeći već dvije godine u zatvoru, pa zato iskreno suosjećam s njima u njihovu uzništvu.
Sudac je dalje nastavio proces jer ima još nekih optuženika koji su mi htjeli postaviti pitanja. Bila su to upravo ona dvojica koja su mi se učinila poznatima dok sam ih promatrao drugi put.
Strpljivo sam odgovarao na sva njihova pitanja i ni u čemu nisam pokazivao nervozu iako sam znao da bi među tih dvadesetak ljudi moglo biti onih koji su strijeljali ljude. Nakon što su završila pitanja, sudac mi se obraća i dopušta mi reći još nešto ukoliko želim, a što bi moglo biti važno za ovaj proces.
– Dobro, gospodine Karloviću, mi za vas više pitanja nemamo. Ali evo, sada je prilika. Želeli ste još nešto da kažete, ako sam vas dobro shvatio. – sudac se ipak sjetio da sam se htio obratiti sudu, na što ja i počinjem:
– Sve me ovo uznemirilo i želim vam reći svima, i jednoj i drugoj strani; znam da sud ima svoje interese, ali opet vas sve molim da shvatite kako sam ovamo došao reći istinu i da ja danas ne bih bio živ da svoje živote ispred mene nisu stavili Kinez i Mare! Molim vas da to uzmete u obzir, a vjerujem i da je strani koja zastupa oštećene, kao i meni samom, u interesu da svi koji su počinili zločin na Ovčari krivično odgovaraju i budu osuđeni. Isto tako vjerujem da ni obrani ni sudu ni tužiteljima nije u interesu da u zatvoru budu ljudi koji nisu nikoga ubili. Kada se sjetim na koji način su postupali Mare i Kinez prema meni, ne vjerujem da su ti ljudi mogli nekoga hladnokrvno ubiti. To je moje mišljenje koje sam htio na kraju reći.
Kada sam završio, javio se Mare i zamolio da nas sudac konačno pusti da se pozdravimo, što je i odobreno.
Došao je trenutak za pozdrav i s njim. Puno je emocija bilo u tom pozdravu, iskreni zagrljaj i stisak jednoga uz drugog. Zahvalio sam mu, a i on meni zbog toga što sam pristao doći na sud. Nismo imali puno vremena za nekakav normalan razgovor i više smo se zahvalno promatrali, uz smiješak. Izgovorio sam riječi kojima mu potvrđujem kako sam siguran da on nema veze s masakrom na Ovčari.
Kako nisam imao ništa više za reći, sudac me pitao treba li mi sud podmiriti kakve troškove. Odbio sam, jer mi je bilo zadovoljstvo doći svjedočiti istinu.
Nakon što sam uljudno pozdravio sve u sudnici, krenuo sam prema izlazu. Pogled mi je kratko zastao na nekoliko naših ljudi koji su sjedili na gornjoj etaži, iznad optuženika. Želio sam ih pozdraviti no odustajem od toga jer sam se bojao kako bi se bilo kakvo mahanje rukom moglo krivo protumačiti, što uopće nisam želio.
Izlazeći iz sudnice shvatio sam kako ne trebam osjećati nikakvu krivnju pred svojim narodom i obiteljima koje su nekoga izgubile na Ovčari jer sam svjedočio samo istinu i ništa više. Nastavak…
