Završna riječ: Marko Ljuboja-Mare

Danas mi u ovoj sudnici govore da sam zločinac, zlotvor ili kako me već sve nazivaju, a ti isti  ne znaju da sam osim Vilima spasio još ratnih nesrećnika i pomagao im. Na moju sramotu je ovo što moram sad kazivati, jer ovo što ću sad reći podrazumeva se u vojevanju svakog srpskog vojnika. Samo dve ili tri kuće gde se Vilimu dogodilo zlo dao sam 2000 dinara starom bračnom paru pokušavajući da se na taj način izvinem i iskupim u ime srpske vojske jer im je prethodno neki nečovek skinuo burme sa ruku, a taj događaj sam prijavio i vojnoj policiji.

Zagrljaj neprijatelja u sudnici

Došao je trenutak našeg pozdravljanja i mog ponovnog susreta s njim, sa strogim vojnikom koji je sve učinio kako bi mi spasio život. Sudac je rekao kako vidi obostranu želju za pozdravom, pa nam dopušta krenuti jedan prema drugome. Kinez je krenuo prema meni, a ja sam sa svog mjesta svjedočenja krenuo prema njemu. Prišli smo jedan drugome i pozdravili se zagrljajem kao najiskreniji prijatelji, poljubili se i ja sam mu pred svima, s velikim poštovanjem zahvalio na svemu što je učinio za mene. Rekao sam mu i da mi je žao što je u pritvoru jer znam da on sigurno nema veze sa zločinom na Ovčari. Dok smo se tako gledali i razmjenjivali riječi, vidio sam da su mu suzne oči, što pokazuje da je emotivan i iskren čovjek. Zaista sam osjećao kako mu je bilo iskreno drago što me vidio i što sam živ.