Luka se pomaknuo s mjesta na kojem je sjedio i prešao do Miroslava Blaškovića, mladog kolege pozornika, dugogodišnjeg vukovarskog policajca, iz Iloka. Preko čela imao je okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što mu se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho.
Luka je zastao prestravljen. Pograbilo ga je nekoliko ruku, bukvalno su mu strgnuli jaknu i bacili je na veliku gomilu odjeće skinute s drugih zarobljenika. Ostao je u sivoplavoj vesti koja se mogla vidjeti na mnogim braniteljima, jer je veća količina iz nekog skladišta podijeljena tijekom rata. Grubo su ga gurnuli licem prema vratima. Pretraživali su ga po cijelome tijelu, a usput ga je svaki od njih udarao šakom, nogom i čime je tko stigao. Uzeli su mu novčanik, otvorili ga, pa kada su vidjeli da je u njemu samo osobna iskaznica, bacili su sve nekuda na stranu.
Luka je makinalno pogledao u svoje cipele prije nego su došli do njega. Oteo mu se smiješak olakšanja uz misao o tome kako je čudna ljudska sudbina. Ono jutro, trinaestog studenoga, kada će uvečer biti pogođena i izgorjeti zgrada policije, probudio se i ne razmišljajući što čini i bez prethodno donesene odluke, prvi put nije obuo te žute cipele koje je stalno tijekom rata nosio, već nove crne cipele koje je prije koji dan dobio od policijskog skladištara Danijela Salopeka, ako rat potraje.
Ogromnim dvorištem, obavijenim mrklim mrakom, zavladala je potpuna tišina. Muk! Svuda oko kolone stajali su vojnici s uprtim puškama i strojnicama. Bili su puni želje za ubijanjem. Među zarobljenicima zavladao je strah, da od tolike želje za ubijanjem nekome nezadrhti prst na okidaču. Dugo su kolone stajale s uzdignutim rukama i snaga im je počela popuštati.
Kroz kapiju je nadolazila skupina od šest, sedam „uniformiranih“ osoba. Ispred njih išla je ukočena, također u „uniformi jugovojske“, s dječjim licem i izrazom neskrivene mržnje, korakom kao na vojničkoj paradi, šesnaestogodišnjakinja, gotovo djevojčica. Bila je to mala Slađana Korda, kći Lukina gimnazijskog kolege i vršnjaka, Pere, čiji je otac bio poznati vukovarski odvjetnik, a punac mu je bio zastavnik JNA koji je godinama vodio Dom JNA, a koji se nalazio u središtu Vukovara.
Vojnici su sporo išli duž kolone, jer je već snoćalo, i odvajali one koje su prepoznali. Luka se prestravio. Sada nema kuda, svi znaju da je MUP-ovac. Mozak mu munjevito radi, užario se od napora, munjevito razmišlja što je sada najpametnije učiniti, jer sakriti se ne može.
Nisu daleko odmakli, a odnekud sa strane pred njegovu je Mariju polutrčećim korakom dojezgila mlađa žena u vojničkoj „uniformi“. Luka je pretrnuo. Kad je stala pokraj Marije i kada joj je vidio profil, prepoznao je Milku Vuletić, majku Branislava-Braneta, školskog vršnjaka njihova sina. Zgrabila je od straha izbezumljenu Mariju za kosu. Milka je bila obučena i opremljena kao u nekadašnjim partizanskim filmovima. Bila je u uniformi jugovojske, s „titovkom“ na glavi i utegnuta „opasačem s oprtačima“, a o desnom boku u kožnoj smeđoj futroli tamnio se rukohvat pištolja, po Lukinoj procjeni „Tetejac“.