Došli su ljudi u bijelom i ne obazirući se na ganutog oca zgrabili ležaj i žurno odvezli unesrećenoga. Oni nisu imali vremena za suze, a i da su imali ne bi mogli toliko suza isplakati koliko su nesreća i smrti svaki dan vidjeli. Njima je bio važan samo jedan cilj, što prije pružiti pomoć ranjenome i pokušati mu spasiti život, nogu i ruku.
Pažljivo sam promotrio lica ne bih li koga prepoznao i pogled mi je zastao baš na dvojici koja su čak blizu jedan drugog na desnoj strani tog prostora. Bili su mi poznati i imao sam osjećaj kao da sam ih negdje vidio, a to je bilo moguće jedino u Vukovaru. Promatrao sam ih i vidio sam da im je obojici nelagodno, ali, isto tako, nisam bio potpuno siguran jesam li baš njih vidio na Ovčari ili tko zna gdje. Odlučio sam kako neću reći da su mi poznati jer nisam želio pogriješiti i nekoga okriviti za nešto što možda nije učinio.
Nakon nekoliko molitvi upućenih Svevišnjem kanio sam malo zaspati iako mi san na oči nikako nije dolazio, vjerojatno zbog svega što me sutra čekalo. Osjećao sam dug prema ljudima koji su me spasili iako, iskreno, nisam razumio cijelu priču. Tko tu koga optužuje i kako je tu samo dvadesetak ljudi optuženo. Dobro znam da je u tom masakru na Ovčari sudjelovalo više od dvjesto vojnika i oficira JNA, četnika i teritorijalaca, a ovdje je optuženo tek nekih dvadesetak, od kojih sam za dvojicu siguran da nisu ubijali ljude na Ovčari.
Pred njim je sjedio, nitko drugi, nego takozvani predsjednik, takozvane Srpske Autonomne Oblasti Krajine, bradonja u maskirnoj uniformi s crnom beretkom na glavi, glavom i posebice bradom, skladištar Vupikovog pogona u Pačetinu – Goran Hadžić. Od poznatih mu, tu je još bio i Boro Bogunović, u to vrijeme ministar policije te samoproglašene „Krajine“, inače prije rata vozač kamiona za razvoženje robe po seoskim trgovinama. Dovozio je robu i u Lukin Lovas u trgovinu u kojoj je poslovođa bio Lukin punac Petar Čorak.
Prije nego što nazovem broj u Srbiji, odlučio sam pitati susjede znaju li nešto više o tome. Osim da je poziv iz Beograda i da je taj čovjek odvjetnik, nisu znali ništa više, a poruka za mene je bila da se što prije javim jer je hitno i jako važno. Ne preostaje mi ništa drugo nego nazvati broj. Sjeo sam u automobil, krenuo s gradilišta i otipkao taj broj na svome mobitelu. Javio se ženski glas koji me uljudno pozdravio predstavljajući ured koji sam dobio: – Ovde kancelarija advokata Đorđa Dozeta!
Pomozi mi, Bože, da ovo izdržim i preživim, da se vratim svojima najdražima kojima sam još toliko potreban, ali i da ovo jednoga dana ispričam svijetu, kako se nikada ne bi zaboravio ovakav zločin prema ljudima, koji su krivi samo zato što misle drukčije od svojih mučitelja i što su druge nacionalnosti. Bože, Ti štitiš nemoćne i progonjene, ugnjetene i obespravljene. Skreni pogled na nas, blagoslovi nas i čuvaj, obasjaj nas svojim licem i budi nam milostiv. Znam da zlo napada tvoje miljenike, ali i da ih nikada nisi ostavio bez prave ljubavi. Svemogući Bože, neka se vrši volja Tvoja.
Moje ponašanje ih potpuno izluđuje; nakon što me zasigurno stotinu puta udario po bubrezima diže se i počinje me gaziti nogama te skakati po meni. Želim i dalje moliti, ali to više nije moguće, ne mogu riječ izgovoriti jer se gaženju pridružuje i onaj drugi vojni policajac, a čuvari sada sa strane samo promatraju.