Počinje strahota “kasarne”

Preživio sam Vukovar i Ovčaru2 komentara

Prije ulaska u autobus vojnici se odmiču, a četnici se zalijeću i počinju udarati dovedenog zarobljenika. Udaraju ga šakama, nogama i kundacima pušaka. Čovjek nemoćno popušta i pada na pod. Oni ga gaze i ponovo udaraju nogama dok se uz tupe udarce čuju jauci i uzdasi. Iako je od nas udaljen više od pedeset metara, sve se jako dobro čuje. Zvukovi koje čujemo tjeraju mene i sve druge u našemu autobusu da dignemo glave i gledamo. Iz prvog autobusa već izvode i drugog čovjeka i ponavlja se scena od maloprije, samo što se sada uključuje još jedna skupina četnika i teritorijalaca. Njih desetak gaze i udaraju našu dvojicu. Dok vojska i njezini oficiri odrađuju svoj dio posla, četnici odrađuju svoj i zaista su složna i uigrana ekipa.

Dolazak u “kasarnu”

Preživio sam Vukovar i Ovčaru2 komentara

Dvorište je puno vojske i vojnih vozila koja su nas pratila, a tu je i onih stotinjak četnika i teritorijalaca koji su nas također cijelo vrijeme pratili. Prizor koji vidimo ne ulijeva nimalo povjerenja i sigurnosti jer četnici i teritorijalci divljaju, pjevaju, imaju oružje u rukama i pucaju u zrak dok se JNA nekako nezainteresirano drži po strani. Autobusi se parkiraju u polukrug kod jednog većeg i jednog manjeg hangara za vozila. U odnosu na sve objekte i cijeli prostor vojarne mi se nalazimo negdje na kraju. Položaj našeg autobusa pruža nam dobru preglednost cijelog dvorišta i ostalih autobusa. Malo dalje od nas, na izdvojenom mjestu, parkiran je vojni autobus koji je tu bio još prije našeg dolaska. Spuštam glavu duboko dolje jer opet oko naših prozora kruže četnici.

PUT STRAHA OD BOLNICE DO VOJARNE

Preživio sam Vukovar i OvčaruLeave a comment

Svi su naoružani i vatrenim oružjem pa nitko ovdje ne može biti siguran ni jamčiti, u tolikoj ekstazi mržnje, da netko neće zapucati po autobusima. Možda je to čega se bojim suludo, ali dok gledam njihova lica, izobličena od luđačke mržnje, onda mi je takav strah potpuno realan. Trudim se cijelo vrijeme ne gledati u njih, ali me ipak nešto tjera da ih pogledam. Na njihovim licima je vidljiva mržnja, obrasla su bradama i brkovima različitih dužina i svi se trude biti što neuredniji, a isto je i s njihovim kosama koje izviruju ispod različitih vrsta kapa, uglavnom šajkača. Ta lica su od mržnje deformirana, smrknutih obrva, osmijeh im služi samo kako bi pokazivali svoj cinizam, a odmahuju glavama pokazujući nam prezir. Uniforme su im uprljane i gotovo da ni jedan nema istu, a mnogo ih je u kombinaciji civilne i vojne odjeće. Po sebi imaju razne ukrase, a najviše su to kokarde i srpske zastave.

ODVODE NAS IZ BOLNICE

Preživio sam Vukovar i Ovčaru1 Comment

Na samom izlazu oficiri JNA nadgledaju kako vojnici razdvajaju muškarce na lijevu stranu, a žene i djecu na desnu. Sve se događa nekoliko metara ispred mene. Ovdje je sada velika skupina ljudi jer smo se tu okupili iz raznih dijelova bolnice. Vojska je raspoređena na svakome metru. Sve nas požuruju i galame – vojska na nas, a oficiri na vojsku. Jedan oficir – visok, markantan, s brkovima – vodi glavnu riječ pa stalno požuruje i viče:
-„‘Ajmo, ‘ajmo! Malo brže to, idemo“!

BOLNICA- UTOČIŠTE NADE I SPASA – 3. dio

Preživio sam Vukovar i Ovčaru1 Comment

U ovom dijelu knjige opisujem događanja 19. studenoga 1991., dan prije nego ćemo biti odvedeni na Ovčaru. Opisujem svoj prvi susret s neprijateljskim vojnicima u kojem mi je veliku pomoć i zaštitu pružila medicinska sestra Zorka Petrović koja i danas radi na psihijatrijskom odjelu vukovarske bolnice. Dugo sam je nosio u svojim mislima i svome srcu te sam zahvalan dragom Bogu jer smo se 2017. godine, nakon više od 25 godina, susreli i prisjetili se događaja koje smo tih ratnih dana dijelili. Neka ova objava bude i mali znak zahvalnosti sestri Zori. Važno je znati i za takve ljude koji žive u svojoj skromnosti i poniznosti bez da o tome pričaju i hvale se. Molim vas dragi prijatelji ovaj post podijelite zbog nje i Marka Mandića – Gipsera kojega također spominjem u ovom dijelu svoje knjige!

BOLNICA – UTOČIŠTE NADE I SPASA – 2. dio

Preživio sam Vukovar i Ovčaru1 Comment

Oženio sam se s nepunih dvadeset godina, a moja supruga je imala šesnaest i pol. Sina je rodila u svojoj sedamnaestoj godini kao učenica trećeg razreda srednje škole. Bili smo svega deset mjeseci u braku i imali petomjesečnu bebu kad sam se dobrovoljno javio u vojsku, u ZNG. Rat je počinjao u našoj domovini! Trenutak moje odluke bio je prilog u Dnevniku nacionalne televizije, u kojem su izvještavali o protjerivanju Hrvata iz mjesta Dalj. U scenama tog priloga vidjelo se mnoštvo mještana: djece, žena i staraca punih tuge i bijede, koji se ukrcavaju na rječnu teglenicu na Dunavu i bježe pred jugoslavenskom vojskom i domaćim srpskim ekstremistima. Većina tih jadnih ljudi je plakala, a sve što su mogli ponijeti sa sobom stalo je u plastične vrećice koje su držali u rukama. Taj trenutak bio je odlučujući za mene. Tada sam shvatio kako rat u Hrvatskoj počinje i da to više nitko ne može zaustaviti i spriječiti.

BOLNICA – UTOČIŠTE NADE I SPASA – 1. dio

Preživio sam Vukovar i OvčaruLeave a comment

Vraćam se u zbilju vukovarske bolnice. Znam da Željko Major dobro zna o čemu govori, ali bez obzira na sav njegov opravdani skepticizam želim vjerovati kako se ipak neće dogodi osveta. Prema nekoj mojoj logici i vojničkom kodeksu nije isto dok ratujemo jedni protiv drugih i situacija kad jedna strana više ne pruža otpor. Razgovoru u kojem Major svojim crnim humorom vodi glavnu riječ pridružio se i Zoran Gruber i samo ga kratko pita: