Okrenuo se ključ u bravi, bučno i grubo kao i sve ostalo. Vrata su se otvorila, a u vidokrugu dovratka stajalo je više vojnika s oružjem. Opet su to bili neki nepoznati mlađi ljudi, ali ovaj put u pridošloj je grupi bio Luki poznati Miloš Bulić, zvani Bulidža, mesar u vukovarskoj bolnici. Pregledao je pomno koga tu sve ima i stao ispred grupe nevoljnika, nadmeno, „pun sebe“ i izvadio iz džepa u ovom stočarskom kraju prepoznatljiv predmet. Držao je u ruci plinski pištolj kojim se usmrćivala stoka pred klanje. Podigao je pištolj u zrak, stao iznad jednoga zgurenog mladića i držeći ga iznad njegove glave slavodobitno rekao:
– S ovim se fino i trenutno ubija. Nema krvi.
Svi su poniknuli pogledom, skupili se kao klupka, očekujući najgore. Mladić nad čijom je glavom držao pištolj sigurno je umro, prvi put. Bilo je to već uobičajeno mučenje zatočenika, jer nije im bilo samo dovoljno ubijati, već su se prije toga na sve najodioznije načine dulje iživljavali, jer sam čin ubijanja bio je kratak za zadovoljavanje njihovih niskih sirovih strasti.
– Koliko ste Srba poklali? Koje si oružje nosio? Na kojem si se položaju borio protiv nas?
Pritvorenici su obično negirali nošenje oružja. Uglavnom su im odgovarali kako su cijeli rat proveli u podrumima, a taj bi odgovor ispitivače dovodio do ludila. Siktali bi kroz zube:
– Svi ste vi bili u podrumima! Nitko nije nosio oružje? Pa, ‘ko je onda pucao po nama, majku vam jebem ustašku!? Svi ćete vi pod nož!
Neki među pritvorenima ohrabrili bi se pitajući što će biti s njima izašto ih ne odvoze kao što su druge odvezli. Vojni stražari odgovarali su im kako ih Tuđman i njegova ustaška banda ne žele kao ni nitko u Hrvatskoj.
Uvod u knjigu kroz “Riječ urednika”: https://vilimbook.com/uvod-vukovarski-deveti-krug/
Svi u pritvoru bili su zbunjeni. Najprije nisu vjerovali, a onda, opet, sve je bilo moguće. Puno se toga zbivalo u Vukovaru i oko Vukovara za vrijeme rata, a i nakon predaje. Razne su se priče širile, o načinima kako su se naoružavali, o dostavi pomoći u oružju i ljudstvu, o proboju. Počela ih je nagrizati sumnja. Među njima bilo je i onih koji su uplašeni za vlastiti život potvrđivali četničke provokacije, glasno se odricali svega, „posipali se pepelom“ misleći da će tako spasiti glavu. Neki su čak i optuživali pojedince da su sve zakuhali, pa pobjegli kada je zapucalo, a nedužne ljude ostavili da stradavaju. Strah je učinio svoje.
Osjećaj gorčine poraženoga i bahato likovanje neprijatelja opetovanim izvikivanjem „parola“ kako se neće zaustaviti do Zagreba, da će pobiti i poklati sve Hrvate, da će Hrvatska biti samo ono što se vidi sa Sljemena, lomilo je one voljno slabije. U stanju u kakvom su bili i u situaciji u kakvoj su se nalazili sve im je bilo i moguće i nemoguće.
Drugi dan boravka u „Sobi smrti“ bližio se kraju. Dani su već kraći i brzose smračuje. Što je bliže noć, strah je veći, jer svi znaju što se događalo prethodnu noć. Odvedeni se više nisu vratili. Noću su krvnici bili najaktivniji, jer noć je skrivala njihove krvave ruke.
Neopisivo čudan osjećaj zavladao je mentalnim sklopom ovih osuđenika na smrt. Sjedili su i čekali svoj red. Čekali su kada će netko doći i prozvati nečije ime, ili uprti prstom u nekoga i odvesti ga na put bez povratka.
Stražari nisu dali puno vremena za razmišljanje, jer ponovno je ušao jedan još golobrad.
– Ti! Izlazi! – s uprtim prstom obratio se starom sijedom čovjeku, najstarijem među zatočenima, čiki Martinu Šajtoviću, dugogodišnjem vukovarskom matičaru u mjesnom uredu, koji je možda vjenčao i njegove roditelje, a njegovo rođenje upisao u knjigu rođenih. Starac je teturajući izašao, jer su mu od straha klecala koljena. Uskoro su se iz prostorije koja se nalazila negdje pokraj pritvora, odijeljena samo tankim zidom, čuli udarci, jauci, padanje tijela, hropac. Baš kao i prethodnu noć. Opet je to trajalo, za živce i već teško psihičko stanje pritvorenika, vrlo dugo. Onda je prestalo.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/vukovarski-deveti-krug/
Nedugo iza toga otvorila su se vrata pritvora. U sobu je, teturajući, razbarušene kose, okrvavljena i natečena lica, užasnut, povijen, teško sekrećući, ušao stari Martin. Doteturao je do mjesta gdje je prethodna dva dana sjedio, pokraj svoga sina. Baš kada se spremao sjesti, uslijedila je zapovijed s vrata:
– Stani! Vrati se ovamo! I ti… – stražar je pokazao i na starčeva sina, mladića tridesetih godina.
– Čekaj dok obujem cipele. – odgovorio je momak začuđujuće mirnim glasom.
Polako je zavezivao cipele, ustao, poravnao odjeću i zaokružio pogledom po sobi, ali začudo u tom pogledu nije bilo straha, već nekakve čudne odlučnosti da sačuva ponos i dostojanstvo pred skrhanim ocem. Prišao je ocu, koji se okrvavljen od batinanja sav tresao od straha, uzeo ga blago, gotovo nježno ispod ruke i uzdignute glave izašao sa sjedokosim pogurenim starcem, koji je uz njega teturao tiho jecajući. Otišli su i nikada se više nisu vratili.
Kada su izašli, u sobi je nastao olovni muk s grčem u želucima ostalih potencijalnih žrtava, jer ta slika oca i sina, koji zajedno odlaze u smrt, nikada neće izblijediti iz njihova pamćenja. Bila je to tako teška slika, da je bilo pravo čudo kako već netko u sobi nije skrenuo s uma.
Odvodili su i ove noći, kao i prethodne, redoslijedom koji su samo oni znali, a kako se odvedeni više nisu vraćali, broj pritvorenika rapidno se smanjivao. Ljude u pritvoru počela je hvatati panika. Neka je žena glasno plakala. Netko u dubini sobe nesuvislo je buncao. Sjena smrti hodala je među svojim napola živim napaćenim kandidatima i vršila odabir. Pitanje je samo tko je sljedeći?
To su znali samo oni koji se nalaze s vanjske strane vrata, a u pritvoru će saznati kada ih otvore. Iz susjednog „mučilišta“ začuo se ženski krik:
– Neeee! Neeeeeee! Majkoooooo!
Bio je to prepoznatljiv glas sasvim mlade ženske osobe.
Čuli su se vapaji na koje očito nitko „tamo“ nije reagirao, jer se mučenje nije prekidalo. Sve je to bilo tako mučno i teško slušati, a trajalo je užasno dugo, tako da su ljudi u sobi počeli nekontrolirano ustajati i činiti razne pokrete, a neki kretati i prema vratima. Prijetila je opasnost da izazovu kod stražara reakciju koja bi ih sve trenutno ugrozila. Stoga su oni koji su još sačuvali prisutnost duha, koji još nisu potpuno izgubili „kompas“ skočili i počeli stišavati ljude, tjerati ih da sjednu i smire se, govoreći da će tako samo privući stražare i da je bolje da se umire, jer dulje će živjeti ako se vrata manje otvaraju.
– Koliko ih je na ovoj djevojčici i oko nje?– pitala se nijemo svaka glava u pritvoru.
Jedna je žena sve vrijeme dok su se čuli krikovi iz susjedne sobe držala glavu među dlanovima, začepljenih ušiju rukama, a kada je sve utihnulo kroz plač je izgovarala:
– To je moja kći…To je moja kći…
Luka je bio u šoku, kao i ostali. Više nije razmišljao o sebi i svojoj sudbini. Užasnuto je promatrao tu majku, koja čuje krike svoje kćeri, možda još djeteta.
– Bože, učini da sve ovo sanjam. Probudi me iz ovog ružnog sna… – bubnjalo mu je u glavi, a u sljepoočnicama tutnjilo mu je kao da će mu se glava rasprsnuti na stotine komada.
Potpuno je otupio. Više ništa nije osjećao, a takva atmosfera zavladala je cijelom sobom. Konsternacija! Apatija! Svi su se pomirili s onim što ih ovdje očekuje.
Odjednom je netko iz najudaljenijeg kuta sobe počeo skakati i trčati prema vratima preskačući sjedeća i ležeća tijela.
– Straža!!- vikao je panično i počeo lupati rukama po vratima.
– „Prolupao“. – bio je vjerojatno zaključak u glavama usnulih prilika, koje su iscrpljeno ležale po podu kao pokošeno snoplje.
Vrata su se odmah otvorila.
Ušao je stražar i ravnodušno upitao:
– Šta je mamlaze, šta lupaš?
– Tamo… u kutu….onaj mladić siječe vene… – isprekidano je govorio dojavljivač.
Stražar se trgnuo kao da se iznenada probudio iz sna. Na njegovu licu mogao se pročitati izvjestan strah, jer što će mu reći suborci i nadređeni ako im ovakvim činom izmakne žrtva. Stoga je otrčao do mladića na kojega je dojavljivač pokazao rukom, brzo ga je pridignuo i odveo iz prostorije.
U sobi su svi odjednom bili budni, nastalo je komešanje i zapitkivanje, o kome se radi i čime je mogao sjeći vene na rukama. Netko iz kuta, gdje je taj nesretnik sjedio, pokazao je zahrđali poklopac zaostao nekome „njihovu“ ranijem stanovniku ove sobe kada je otvorio limenku manje okrugle konzerve. Svi su se čudili zašto je to taj, do tada neprimjetni mladi čovjek učinio i što ga je, osim onoga što svi zajedno trpe, dodatno nagnalo da to učini.
Uskoro je među pritvorenicima tiho prepričavana informacija stigla od nekoga u sobi tko je bolje poznavao tog mladića, da je to Darko Golac, sin vukovarskog liječnika kojemu su vukovarski Srbi prilikom pretresa pronašli u džepu člansku iskaznicu vukovarskog „Hrvatskog doma“ i već su mu tada zaprijetili smrću zbog toga.
Eto, i to je za njih bio zločin zbog kojega treba nekoga ubiti.
Nakon pola sata uplašeni se i potpuno izgubljeni mladić, s naočalama debljeg tamnog okvira, guste smeđe kose počešljane „na stranu“, od nepunih tridesetak godina, vratio sa zavojima na rukama i šutke ponovno sjeo u kut u kojem je sjedio sve vrijeme od kada je pritvoren. Nije ništa ni s kim govorio, gledao je nekuda daleko, prazno i odsutno. Kao da je predosjećao skori kraj, jer je sljedeću noć izveden zajedno s Karlom Cvrkom, direktorom vukovarske Vupikove stočne klaonice, i više ih nitko nije vidio.
Kada su ih odveli, Luka se prisjetio razgovora koji je tijekom dana vodio s dobrim poznanikom Karlom. Kako su sjedili jedan do drugoga, Karlo mu je tiho izrazio svoj veliki strah rekavši da u zelenoj jakni na sebi ima ušiveno dvadeset tisuća njemačkih maraka. Pitao je Luku za savjet, što da radi, a Luka mu je rekao da šuti o tome i nada se da oni napolju neće to naći. Inače, Karla su doveli u ovu sobu tijekom tog drugog dana zatočeništva, kao posljednjeg zatočenika i jedini je bio u jakni koju nisu skinuli s njega, kao što su to učinili sa svima ostalima koje su zatočili u ovu sobu. Možda i to nije bilo slučajno, jer su znali da Karlo ima zalihu novca, a kod nekih su već ranije pronašli novac ušiven u jaknu.
Poslije ovog događaja kao da su se svi malo trgnuli iz letargije. Počeli su tiho razgovarati, hrabriti jedni druge. Bojali su se svake pojave koja bi mogla razbjesniti krvnike i koja bi ih mogla izazvati da ih počnu izvoditi i likvidirati. Onima koji su očigledno „prolupali“ i počeli nesuvislo vikati, prisebniji su govorili da se smire jer bi stražari mogli doći unutra. Znali su da je bolje biti što dulje zaključan.
Nitko od njih nije vjerovao da će ikada željeti biti zaključan. Ali, u ovom slučaju to je značilo kakvu-takvu sigurnost, jer svako otključavanje vrata za nekoga je značilo odlazak na put bez povratka.
Sporo, ali neumitno prolazila je i ova noć u Veleprometu. Počelo je svitati jutro 21. 11. 1991. Po dvorištu su se čuli glasovi, a uskoro i pred vratima pritvora. Okrenuo se ključ u bravi, otvorila vrata i jedan je nevidljiv glas izvana zagalamio:
– Slušaj ovamo! Koga prozovem, neka izađe napolje.
Redala su se imena. Među njima i Lukino. Većinu prozvanih, Luka nije poznavao od ranije, osim svoga kuma Pere Cvitanovića i maloga Đorđa Vladisavljevića, koji je bio romskog podrijetla, a čijega su mlađeg brata Zdravka zvanog Edi, također tog 21. studenoga odveli iz ove sobe smrti i koji se više nije vratio.
Još dok je Luka radio kao nastavnik u školi, sada prozvani Đorđe bio mu je učenik. Imao je govornu manu, tako da je prilično mucao. Sada, onako prestrašen mucao je još i više, što je silno zabavljalo stražare, pa su ga stalno nešto zapitkivali.
Kada bi on od silnoga straha zamucao tako da do riječi nije mogao doći, grohotom su se smijali, vrijeđali su ga, dobacivali mu i prijetili, jer su znali da se priključio hrvatskim braniteljima. Priznao im je da je nosio šarenu odoru i pumpericu, ali da je samo stražario ispred zgrade vojnog zapovjedništva.
Među prozvanima bio je i poznati vukovarski krojač Mirko Rac, inače ozbiljno bolestan od šećerne bolesti.
Prozvali su jedanaest pritvorenika, a među njima i Anu, Violetu i Veru. Zapovjedili su da u koloni po jedan prijeđu u drugu prostoriju, koja se nalazila nasuprot ovoj u kojoj su do tada bili.
Vrata te prostorije, u koju su ih prebacili uz ponižavajuća dobacivanja, prijetnje, psovke i udarce, bila su zastakljena i otvarala su se povlačenjemna u stranu, na tzv. šiber. Zbog alata koji se u toj novoj prostoriji nalazio i ponekih strojeva, prostoriju su zvali stolarija, a očito je bilo da je do rata služila upravo za stolarske poslove. Na suprotnom zidu od vrata na koja su uvedeni nalazila su se još jedna vrata kroz koja su ulazili i izlazili četnici, nekakav službeni ulaz i izlaz. Tu je bilo još oko četrdeset zarobljenika, od toga nekoliko žena i jedan dječak od desetak godina.
Napolju je padala kiša. Bilo je hladno, jer je ova prostorija bila puno veća od prethodne, a unutra je bilo puno manje ljudi pa je bilo i manje zagušljivo. Ovdje je sada bilo više svjetla i zraka. Zarobljenici su se tiskali jedni uz druge, kako bi im bilo bar malo toplije. Bili su umorni, ozebli, gladni i žedni. Stalno su, sjedeći na podu, gledali u vrata, bojeći se da se na njima ne pojavi neki od „bivših prijatelja“. Njih su se najviše bojali, jer u takvoj atmosferi mržnje, krvoločnosti i osvete, kakva je ovdje vladala, najgore je bilo pasti u ruke nekome poznatome.
Ispred ostakljenih vrata odjedanput se pojavilo pet-šest vojnika sa strojnicama. Nešto su se dogovarali, a onda je jedan energično povukao vrata u stranu, s desna na lijevo, i oštro zapovjedio:
– Svi koji su jutros prevedeni iz sobe preko puta, neka ustanu! Izlazite napolje!
Zatim je prstom pokazao na još neke muškarce u sobi rekavši:
– Ti, ti, ti, ti…
Krojač Mirko pokušavao je skinuti s jednoga čavla na zidu svoj baloner.
– Ostavi to! Neće ti trebati! – rekao je vojnik ravnodušno.
Luka je osjetio kako mu postaje strašno hladno.
– Neće ti trebati…neće ti trebati…neće ti trebati… – zvonilo mu je uglavi, kao zvono na uzbunu.
Izašli su na dvorište. Kiša je lijevala kao iz kabla. Stajali su poredani u vrstu dok im je kiša natapala raznobojne veste u koje su uglavnom bili obučeni, ili bolje rečeno svučeni prije stavljanja u pritvor. Curilo im je niz vrat i kapalo s brade i s nosa, drhturili su na večernjoj hladnoći, ali od hladnoće koja je dolazila iz njih samih.
Došlo je još nekoliko vojnika sa strojnicama. Držali su ih neprestance uprte u grupicu zgrbljenih nevoljnika. Koloni je zapovjeđeno da krene prema izlaznoj kapiji. Jedan je vojnik išao ispred kolone, a ostali su se rasporedili okolo, sa strana, bočno. Kolona je slijedila onoga koji je išao ispred. Čulo se samo šljapkanje cipela zarobljenika i vojničkih čizama.
Kiša je neprestano padala, a i sumrak je već ovladao.
Prilazili su otvorenoj kapiji. Sa strane, na samom izlazu, stajao je srpski vojnik s puškom na ramenu. Držao je stražu. Stajao je naslonjen na zid kapije, kako bi se bar malo zaklonio od kiše koja je nesmiljeno padala. Kada je ugledao Luku, skamenio se, načinio je kretnju kao da se želio smanjiti, učiniti manje vidljivim. Ni Luka nije bio manje zatečen ovim neočekivanim susretom s nekim vrlo poznatim, malo je reći poznatim. Vojnik je pokušao nešto reći, ali riječi mu nisu prelazile preko usana. Iskrivio je usta u nešto što bi trebalo podsjećati na osmijeh, slegnuo ramenima i istodobno namjestio izraz lica, kao da se opravdava, jer je vjerojatno znao kuda vodi ovaj put.
Bio je to Mile Vuletić, otac Branislava-Braneta, vršnjaka Lukina sina i suprug one Milke koja je bezdušno napala Lukinu Mariju čim su ih dovezli u dvorište Vinarije. Luka i Mile znali su se još od vremena kada su prije dvadesetak godina odlazili po sinove u vrtić i još od vremena kada su osam godina zajedno odlazili na roditeljske sastanke i tada znali sjediti skupa u školskoj klupi, kao i njihovi sinovi. Znali su se i iz vremena kada su zajednički rješavali probleme djece u njihovim momačkim danima.
U tom trenutku Luka je imao samo jednu želju, podsjetiti ga na te dane i upitati:
–Pa kakvi ste vi to ljudi? Je li moguće da su, nakon svih tih godina, naši sinovi pucali jedan na drugoga? Zar ste zaista ti i tvoj sin slali granate na moga sina i mene dabiste nas ubili? Je li možda tvoj sin ranio moga?
Nastavlja se: https://vilimbook.com/neizvjesnost-u-ciglani/
