Kamion s utovarenim stvarima odlazi dok četnici razočarano gledaju za njim. Uspjeli su sa strane odvojiti nešto odjeće, a u džepove trpaju razne sitnice. Preko puta hangara još uvijek stoje transporter i BOV sa spremnim oružjem, a uz njih je dvadesetak vojnika. Iza hangara se čuje zvuk nekakvog malog stroja, mislim da bi to mogao biti agregat. Počinje se mračiti, moglo bi biti oko pet sati. U hangaru je prigušeno svijetlo, a iz njega još dopiru tihi i bolni jecaji. Svi su unutra osim nas sedam i ovih koji nas čuvaju. Najbliži sam ulazu, možda dva metra od njega, ali ne pada mi na pamet da provirujem unutra iako slutim da se tamo nešto događa i priprema. Bojim se da i ja, iz nekog razloga, ne završim zajedno sa svim ovim ljudima koje će večeras strijeljati.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
O Bože, jesam li izdajnik i kukavica zato što ću sve ove ljude ostaviti i spasiti se?!
Tu su Željko Major, Zoran Gruber, Željko Begov te mnogo ljudi koje znam iz viđenja, ali i oni koje ne znam. Nisu zaslužili ovakav kraj i zbog toga se osjećam jadno! Ipak ne želim ostati u tom hangaru, ne želim nipošto da me vrate u kolonu za strijeljanje. Osjećam kao da me svi naši ljudi u hangaru optužuju da sam izdajnik.
Dolazi bijeli kombi i parkira se pet, šest metara od nas. Vozač se obraća ovima što nas čuvaju pa Mujdžon i on odlaze u hangar.
Nakon nekoliko sekundi Mujdžon se vraća i govori nam:
-Ajde ulazite!
Ne, ne želim uopće ulaziti u taj hangar!
Zašto sad opet moramo unutra?
Zar sam se opet prerano poveselio da sam spašen?!
Kao da mi je pročitao misli, Mujdžon nam opet govori:
– Ajde da vas popišu pa idemo odavde!
Ulazimo u hangar u koloni jedan po jedan uz pratnju svojih čuvara. To je objekt predviđen za smještaj stoke, nekoliko metara udaljen od puta koji se pruža uzduž njega, veličine možda dvadesetak puta deset metara. U njega se ulazi s puta kroz velika klizna željezna vrata smještena na sredini, jednodijelan je i nema nikakvih manjih prostorija. Pod je betoniran, s kanalima za odvod tekućine. Na lijevoj strani su nabacane bale slame, a pri vrhu zidova, koji su viši od tri metra, nalaze se stakleni prozori.
U hangaru je slabo svjetlo, ali dovoljno jako da se može razabrati unutrašnjost. Osjećam se kao da sam ušao u mrtvačnicu. Pogled odmah bježi prema ljudima koji sjede uza zid okrenuti licem prema nama. Pokušavam pronaći nekog od svojih prijatelja. Na sredini hangara, malo zdesna, postavljen je improvizirani stol oko kojeg sjede oficiri. Dvadesetak vojnika JNA stoji nasuprot naših ljudi s oružjem uperenim u njih. Četnici i teritorijalci su posvuda uokolo u hangaru: jedni hodaju, drugi stoje u manjim skupinama, a nekolicina obilazi naše ljude i ispituje ih. Većina ih je odložila svoje zastrašujuće alatke, samo ih nekoliko ima batine u rukama, ali nikoga ne tuku jer su se vjerojatno napokon umorili nakon dvoipolsatnog batinanja. Oficiri i četnici se dogovaraju i raspoređuju, a i četnici sami između sebe nešto koordiniraju. Samo se nadam da to nema veze sa strijeljanjem o kojem je govorio Štuka.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Nas sedmorica stojimo oko tri metra od stola i čekamo dok se oficiri dogovaraju. Gledam u naše ljude koji sjede po podu, a osim na zid naslonjeni su i jedni na druge jer od batina ne mogu sami ni sjediti. Čitav unutarnji prostor uz zidove hangara ispunjen je ljudima koji su nagurani jedni preko drugih u dva, ponegdje i tri reda. Gotovo svaki treći leži na podu, čuju se tihi jecaji i jauci, a četnici na to galame i psuju zapovijedajući da se „nesme ni muva čut“. Prizor je jeziv, potpuno su izubijani od batina, a obrisi lica su neprepoznatljivi. Odjeća im je poderana i krvava, razbijene su im glave, a ruke i noge polomljene. Jednom čovjeku, koji je samo u gaćama, viri kost potkoljenice kroz kožu, cijelo tijelo mu je krvavo i u užasnim ranama. Bespomoćno leži i tiho jauče. Mnogim ljudima tijela su unakažena. S njih visi koža poput komada poderane odjeće natopljene krvlju.
Prvi sam u našoj koloni koja je okomita u odnosu na pretučene ljude, tako da mogu dobro vidjeti sve u hangaru, bez obzira na slabo svjetlo. Ponovno pogledom pokušavam naći Grubera i Majora, ali to je nemoguće. Ljudi su toliko unakaženi da nije moguće nikoga prepoznati. Teško mi je slušati te bolne jecaje i uzdahe jer znam da trpe stravične i nepodnošljive bolove. Mnogo njih proživljava agoniju umiranja pa nisu ni svjesni da jauču od bolova, a ovi što nepomično leže vjerojatno su već mrtvi. Ipak, uspijevam prepoznati jedno lice, to je mali Oliver Jovanović. Borio se s nama na Prvomajskoj i bio je jedan od najboljih boraca, a ranjen je sredinom studenog u trbuh i u noge.
Gledamo se nekoliko sekundi i osjećam se nelagodno jer meni od onih petnaestak udaraca nije ništa, a on je sav krvav, zavoji na trbuhu su mu potrgani i gol je do pasa. Lice mu je razbijeno i puno modrica, krvi i podljeva. Osjećam grižnju savjesti prema tom dečku kad vidim kako izgleda. Peče me savjest što ću ja biti spašen i što moje muke prestaju, a njegove još nisu gotove. Čeka ga strijeljanje.
Oko nas su naši čuvari: Štuka, Mujdžon, Ivanković i još četvorica. Blizu nas je skupina četnika koja se raspituje o nama, tko smo i zašto smo tu. Uz sve odgovore koje im daju naši čuvari, nikako im nije jasno zašto se nas spašava i otvoreno zbog toga negoduju. Govore oficirima i ostalim vojnicima kako i nas treba prebaciti među ove ostale „govnare“, kako nas oni zovu. Molim Boga da sve ovo bude gotovo i da što prije krenemo odavde. Dok stojim tu bojim se jedne druge stvari koja mi je upravo pala na um.
Hoću li im reći svoje pravo ime ili izmisliti neko drugo, Dragan recimo?
Moje ime je njemačkog porijekla, a obzirom na to da su četnici blizu, bojim se da ne pomisle da sam strani plaćenik.
Srpskoj propagandnoj mašineriji namjera je bila upravo to – stalno govoriti kako se za nas navodno bore strani plaćenici. To su izmišljali kako bi umanjili vrijednost našeg otpora i borbe, iako je ta njihova logika bila potpuno kriva i bez temelja. Ni jedan plaćenik se ne može boriti s toliko srca i motivacije kao čovjek koji brani svoj narod, obitelj i svoj dom. Bez obzira na svu nelogičnost njihove propagande vojska i četnici su opsjednuti traženjem stranih plaćenika među nama.
Svaki tren očekujem da me pitaju za ime, a još ništa nisam smislio. Ako slažem i kažem krivo ime, to bi moglo biti nezgodno kada odem na razmjenu. Možda će na toj razmjeni biti popisi s naše strane pa me pod izmišljenim imenom neće biti na popisu traženih. Onda je upitno hoće li me uopće razmijeniti. Ne znam jesam li u pravu i koliko veze imaju popisi s naše strane, ali uza sve strahove koje proživljavam ne želim riskirati. Više nemam vremena za razmišljanje, jedan od oficira me upravo pita:
-Prezime, ime, godina rođenja, ime oca?
-Karlović, Vilim, 1970., oca nemam!
-Kako bre nemaš? Umro? Kako reče ime?
-Ne znam tko mi je otac. Vilim – naglašavam oficiru ime.
-A jel’ znaš tko je majka?
-Znam, Jelena.
-‘Ajmo sledeći.
Na zapovijed vojnika koji nas je čuvao odlazim na kraj naše kolone. Zadovoljan sam kako je ovo prošlo i kako sam se brzo sjetio da nemam oca. Puno sam razmišljao o opasnosti svog imena, a potpuno sam zaboravio na ime svog oca, koje je za Srbe i četnike puno gore nego ijedno njemačko ime. Reći ovdje da mi se otac zove Anto bilo bi ravno tome da na sav glas počnem vikati: „Živjela Hrvatska, ja sam ustaša!“ Ispalo je nekorektno prema mome ocu, ali trenutačno je to najmanje važno. Ovdje treba preživjeti i opstati pa sve formalnosti i nebitne obzire treba zaboraviti.
Neprestani jecaji ljudi, njihova bolna i isprebijana tijela, dovoljni su pokazatelji koliko je potrebno biti iskren prema ovim krvnicima. Ime majke sam također malo preoblikovao jer se ona zove Jela, što mi se činilo previše hrvatski, pa se odlučujem za Jelenu. Siguran sam da mi ni otac ni majka ne bi zamjerili da su ovdje sa mnom.
Dok stojim u koloni i čekam da se svi upišu, pogled mi zapinje na lijevoj strani hangara gdje je nabacana slama. Na slami nepomično leži desetak ljudi, a vidljivi su krvavi tragovi koji vode do te slame. Pokraj njih, uza zid, također sjede krvavi ljudi u ranama, a zid na koji su naslonjeni umrljan je krvlju. Želim što prije izići iz hangara u kojem su izmiješani mirisi krvi i znoja zbog kojih ovo mjesto podsjeća na veliku grobnicu. Ne mogu pomoći nikome od ovih ljudi, a slike koje gledam urezuju mi se u pamćenje i znam da ću ih nositi cijeli život. Toliko unakaženih ljudskih tijela, toliko boli i patnje. Ne osjećam se sigurno ovdje među četnicima dok alkohol kruži naveliko među njima i svi su prilično pijani.
Samome sebi činim se sebičnim i ravnodušnim dok želim što prije pobjeći s ovog jezivog mjesta, a u meni se vodi bitka zbog savjesti. Nemam ništa više prava na život od Majora, Grubera, Olivera ili bilo kojeg drugog patnika u ovom krvlju natopljenom hangaru.
Naša kolona izlazi iz hangara uz pratnju vojnika, Štuke, Mujdžona i Ivankovića. Ispraćaju nas jecaji i uzdasi naših ljudi koji u svojim bolima i mukama ostaju u hangaru. Bijeli kombi za prijevoz tereta čeka vani s otvorenim bočnim vratima. Ulazimo u tovarni prostor kombija u kojem je samo nekoliko plastičnih gajbi za kruh, a služe za sjedenje. Uz vozača je sjeo Štuka, vojnik JNA koji, čini mi se, među svojima ima autoritet, jer očito je kako ga njegovi cijene i uvažavaju iako nema više od dvadeset godina.
-Vozi u Velepromet!
Zapovijeda vozaču i okreće se prema nama jer je prostor između vozačkog i transportnog dijela otvoren.
-Vozimo vas u Velepromet, a odatle idu žene i deca ujutro za Hrvatsku. Tu ćete biti sigurni, tamo je vojna policija.
Dok nam Štuka objašnjava, u razgovor se ubacuje i Mujdžon:
– Nemojte u Vinkovce jer mi za koji dan uzimamo i njih!
– Moramo se brzo vratiti da rokamo ujke! – govori Štuka.
– Pa kad će to da počne? – pita Mujdžon.
– Brzo, čim ih popišu! – odgovara mu Štuka.
Iz razgovora ove dvojice zaključujem da je spas nas sedmorice sada veoma izgledan. No, kad nas naši spasioci izbave i odvezu kamo su naumili, vratit će se na Ovčaru kako bi dokrajčili naše nesretne i izmrcvarene ljude. Zbog svega toga naše spašavanje ima posebnu dimenziju i čudesno značenje. Ovo sigurno nije ljudsko djelo.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/nakon-ovcare-u-modoteks/
