Dok se odigrava ova drama pred našim očima, vojnik s pištoljem kreće prema meni. Ima oko dvadeset pet godina, a visok je oko stodevedeset centimetara. Nalazim se desetak metara od njih pretvarajući se da čistim, a primijetivši da ovaj ide prema meni okrećem se i zaista počinjem čistiti. Uperivši u mene takozvani „tetejac“ postavlja mi potpuno točno pitanje:
– Šta je, pičko, šta si se sakrio?
Zaista sam se „čisteći“ zavukao pod stol poput mačke koja je pobjegla ispred čopora pasa.
– Dolaz’ ‘vamo! – govori mi s bosanskim naglaskom.
Izlazim ispod stola, vidim kako Bulidža pušta Perkovića i nastavlja s torturom ostalih ljudi psujući i vrijeđajući ih, a vojnik me pita:
– Koliko godina imaš?
Mozak mi užurbano radi razmišljajući kako je najbolje postaviti se. Znam što slijedi iza toga i da je ovo tek prvo pitanje. Lagat ću i riskirati, jer ne smijem reći istinu.
– Osamnaest!
– Odakle si?
– Iz Vukovara.
– Gdje si se borio?
– Nisam se borio! – odgovaram pokušavajući kopirati vukovarski naglasak malo razvlačeći. Sreća je što Bulidža i druga dvojica nisu u blizini i ne čuju me, jer ovaj ne može prepoznati da nisam odavde. Ne znam jesu li oni iz Vukovara ili ne, znam da Deda je.
– Kako se nisi borio? Šta sereš? – udara mi pljusku, vuče za kosu i gura mi cijev pištolja u usta.
– Je li, gdje si se borio? Ha?
Da i želim nešto reći, ne mogu, jer mi je u ustima pištolj, a ionako ne znam što bih mu rekao. Vojnik dalje nastavlja svoj monolog:
– Ja sam Safet iz Doboja i doš’o sam se dobrovoljno borit’ za Jugoslaviju! Mamu ti jebem! Kako se ti nisi borio, ha? Kako nisi? ‘Oćeš da ti pucam u usta?
Drži me za kosu, glava mi je zabačena unatrag, a pištolj u ustima. Sve je u njegovim rukama i vrlo je nervozan. Vadi mi pištolj iz usta, udara mi pljusku i opet me pita:
– Gdje si se borio? Šta se bojiš? Reci gdje?
Moram ustrajati do kraja u svojoj priči, ni slučajno ne smijem reći da sam profesionalni vojnik iz elitne hrvatske postrojbe, da sam iz Zagreba i da sam se borio na položajima gdje je poginulo puno njihovih pješaka. Zato se odlučujem za najbolje sredstvo u ovoj situaciji – laž:
– Nisam se nigdje borio, ja se ne mogu boriti!
– A što ne možeš?
– Bolestan sam! Premlad sam, ne znam ništa o oružju!
– Od čega boluješ? – kao da ga je to malo umirilo.
– Teški oblik epilepsije!
Dok govorim trudim se biti što uvjerljiviji i izgledati što skrušenije. Spašava me Bulidža tako što ga zove da idu do Veleprometa, ali tek nakon što je uspio izvrijeđati i opsovati sve ljude iz grupe osim mene. Čini mi se da je lakše proživljavati maltretiranje nego podnositi i gledati kako to rade nekome od ostalih, jer ova mala grupa od sedam ljudi postala je jedna obitelj.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Bulidža odlazi sa svojom grupom iz hale pitajući Dedu koliko imamo posla ovdje, na što mu on odgovara da je to oko dva sata.
– Ja ću doć’ po njih! Ja ću ih vodit’ do Veleprometa! Zatim se okreće Dedi:
– Dolazim posle! Deda, nemoj da se svađamo! Obraća se još i nama:
– Bulidža dolazi po vas! A sad sve lepo očistite! Pripremite se za mene, mamicu vam ustašku jebem! – a Dedi dodaje:
– A ti, nemoj slučajno da ih vodiš kuda! Nemoj da se zajebavaš!
Deda mu ništa ne odgovara na to, a Bulidža sa svojom hordom odlazi. Ne mogu vjerovati da se ova agonija samo produljuje i nema nikakvih naznaka da će uskoro završiti. Ovaj ubojica i krvnik samo je privremeno odustao od nas. Vrhunac svega je da će najgori i najkrvožedniji četnik, Bulidža, poslije doći po nas, a i sad mu je za pasom onaj nož koji sam vidio u autobusu. Ne znam je li Deda zaista odgovoran za nas po zapovijedi nekog oficira ili je to bila priča za Bulidžu. Volio bih da postoji netko kome nas moraju predati na Veleprometu, netko tko nas može zaštititi od četnika. Razmišljam o onom vojniku, Safetu, i o „filmu“ koji vrti u svojoj glavi, o borbi za neku Jugoslaviju, dok se svi četnici i teritorijalci oko njega bore za Srbiju. Motivi zbog kojih je došao iz Bosne potpuno su nejasni i nestvarni.
Imamo dva sata predaha do ponovnog dolaska Bulidže koji nas se tako silno želi dočepati. Razmišljajući o svemu gledam kroz staklenu stijenu po kojoj se vide sitni tragovi kišnih kapi, nebo je tmurno i u skladu s raspoloženjem svih u hali.
Kada god se osjećam ovako jadno i nemoćno, u misli mi dolazi Majka Božja i molitva. Potrebna mi je da mi vrati mir, stoga je dozivam u svojim molitvama. Prepuštam se Njezinom zagrljaju i pitam je dokle će trajati ova neizvjesnost.
Majčice moja, ima li nade da se ovo završi bez patnji i bola?
U ova dva mjeseca boravka u Vukovaru vidio sam puno smrti. To je trenutak, nema boli i patnje, sve se brzo završava. Nikad nisam razmišljao o strahu od umiranja, ali nešto sasvim drugo je polagana i bolna smrt. Bojim se onih krikova iz vojarne i s Ovčare i koliko god se trudio ne razmišljati o njima, ne mogu, jer me prate i opsjedaju. Moje misli prekida Deda koji dolazi s nekoliko vojnika i glasno viče:
– ‘Ajmo ljudi, idemo! Idemo u Velepromet!
Za Dedu sam u međuvremenu saznao od Berghofera da je on Jezdimir Stanković i da ima oko pedesetpet godina, a radio je u Borovu na transportima. Vidljivo je da mu se žuri i da želi što prije s nama krenuti pa nastavlja:
– Predajem vas vojnoj policiji! Neću više moć’ sprečavat ove ako se vrate! Mogu vam samo tako pomoć’!
Brzo smo se okupili i izišli na dvorište Modoteksa, a oko nas su vojnici s „kalašnjikovima“. Izlazimo na ulicu pod njihovom oružanom pratnjom i krećemo prema Veleprometu. Želim što prije doći tamo jer ćemo napokon biti sigurni, a vjerujem da i ostali tako misle. Hodam zadnji u našoj maloj koloni „sedmorice odabranih“ i molim se da ne sretnemo Bulidžu koji bi se mogao vraćati iz Veleprometa. Ulica po kojoj hodamo je prazna, osim nekoliko parkiranih vojnih vozila uz kuće, možda i zato što pada sitna kiša. Iz dimnjaka kuća dimi se, što i ne čudi jer je prohladno. Svima nam odgovara prazna ulica jer nam nakon svega najmanje treba nečije oduševljenje što ima priliku vrijeđati sedmoricu zarobljenih Hrvata ili, kako nas Srbi vole zvati, „ustaša“. Razmišljam kako se sreća i nesreća izmjenjuju u ovoj konfuziji događaja posljednja dvadeset četiri sata. Ispreplelo se toliko toga dobrog i lošeg da više uopće ne mogu znati što je sreća, a što nesreća.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Je li ovo što smo još uvijek živi sreća?
Kad bih sada došao u ruke onom krvniku Bulidži, onda bi mi sreća bila da sam ostao u onom hangaru na Ovčari. Danas bih već bio u nekoj drugoj dimenziji i možda živio u Vječnosti.
Prisjećajući se svega proživljenog poželim da patnja i muka dođu što prije, a ne da im koračam ususret i iščekujem njihov početak.
Oprosti mi, Bože, ako griješim!
Samo Ti znaš što je dobro za mene i je li dobro to što sam, premda bijah jedan od svih onih nesretnih ljudi, ipak preživio Ovčaru.
Oprosti mi što se bojim muke!
Želim se požuriti i najradije bih rekao Dedi da potrčimo prema Veleprometu. Borba mojih misli i pesimizam nastavljaju se jer se prisjećam kako je oficir u Veleprometu rekao da ne može za nas garantirati i da će još biti izdvajanja.
Što li je uopće mislio pod tim da će biti još izdvajanja? Košmar u mojim mislima se nastavlja i nadam se da su sva izdvajanja prestala, kako ni jedan hrvatski mučenik više ne bi čekao svoju neizvjesnu sudbinu.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/sokantan-docek-na-veleprometu/
Prethodno: https://vilimbook.com/krvnik-bulidza-dolazi-u-modoteks/
