U kombiju je tišina i vjerujem da svi razmišljamo i čudimo se tome koliko smo sretni što smo u ovom vozilu. Zbog straha, nesigurnosti i neizvjesnosti, kao i zbog želje da preživimo, kod nas nema nikakve reakcije na hladnokrvnu izjavu kako će ubiti naše ljude. Nakon nekog vremena Beli i Ivanković počinju razgovarati o nekim meni nepoznatim ljudima iz Vukovara. Dok kombi juri prema Veleprometu, u mislima su mi slike i zvuci današnjih događaja iz vojarne i s Ovčare. Najdublje tragove u meni zauvijek će ostaviti zapomaganja, urlici i jauci odraslih ljudi. To me opsjeda i ne osjećam se dobro, pa iako sam izdvojen za spas, nemam osjećaj sigurnosti, a možda se zbog stresa bojim bez razloga. Strah me da bi se netko mogao predomisliti i vratiti nas na strijeljanje.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Dolazimo do Veleprometa i ulazimo kroz veliki kolni ulaz u dvorište koje je puno vojske i dobrovoljaca. S desne strane dvorišta su hangari, s lijeve jedna zgrada, a dvadesetak metara ravno ispred nas druga, manja. Već se dosta smračilo pa mi je vidljivost ograničena. U objektima je slabo svjetlo, a ispred hangara uz otvorena vrata stoje dva naoružana vojnika. Kombijem smo stali bočno u blizini tih vrata. Štuka izlazi iz kombija i otvara nam bočna vrata pa sad dobro vidim kako je i taj hangar pun ljudi. Pretpostavljam da su to naši zarobljeni ljudi iz grada. Kroz bočna vrata izlazi Ivanković i zajedno sa Štukom odlazi do hangara udaljenog pet metara. Razgovaraju s jednim vojnikom na ulazu koji ih upućuje prema objektu s lijeve strane kombija, koji ne možemo vidjeti. Nakon nekoliko minuta vraćaju se u pratnji nekog oficira koji dolazi do kombija, proviruje među nas i nato govori Štuki:
– Gledaj, odvezi ih gore do Modoteksa! Tamo su samo deca i žene i idu rano ujutro! To je već dogovoreno!
– Kapetan mi je rekao da ih tu ostavimo! – objašnjava Štuka, ali mu oficir ponovo govori:
– Ovde ima još puno muškaraca i još će biti izdvajanja i odvajanja. Ne mogu garantovat’ za njih da će na razmenu!
– Ništa, ajmo onda tamo! – govori Ivanković.
– Javite se Dedi i recite neka ih upiše! Tamo su već napravljeni popisi! Znači, Deda. Jel’ ste zapamtili?
-Dobro, jesmo! – odgovara Ivanković i ulazi otraga u kombi dok Štuka opet sjeda naprijed.
Okrećemo se u dvorištu i vozimo prema ulici, iz dvorišta skrećemo desno i nakon kratke vožnje dolazimo do Modoteksa koji je ograđen ogradom, a nalazi se s desne strane ulice. Ulazimo u malo dvorište i parkiramo se uz sami ulaz u objekt građen od cigle i stakla. Izlazi stariji čovjek, a ispred ulaza su dva naoružana vojnika. Štuka izlazi i odmah otvara bočna vrata kroz koja izlaze Ivanković, Mujdžon i dva vojnika te se obraća starijem čovjeku:
– Ti si Deda?
– Da!
– Posl’o nas je oficir s Veleprometa da ove ljude ovde smestite!
– A šta ću s njima? Odavde svi idu ujutro! Tu su kod mene deca, majke i babe.
– I njih stavi na popis! Neka i oni idu odavde!
– Nije to problem, ja ću ih upisat’, al’ šta će reć’ oficiri kada dođu ujutro!
– Pa odakle dolaze ti oficiri? – ubacuje se Mujdžon.
– Ne znam, valjda iz kasarne. Možda i ne dođe nik’o jer jutros, kada je išla jedna grupa, nije bilo nikoga.
Deda je čovjek od oko šezdeset godina, sijede kose i brade, uredan je, a odjeven je u uniformu JNA. Uz njega stoje vojnici JNA koji osiguravaju zgradu. Štuka mu govori kao da zapovijeda dok ga on strpljivo sluša.
-Deda, njih lepo stavi na popis i ako te ‘ko pita, objasni da su ovi ljudi ispravni i da su po zapovedi odvojeni za razmenu!
– Dobro! – kratko odgovori Deda.
Ali po čijoj zapovijedi smo odvojeni za razmjenu niti Štuka govori niti Deda pita. Izgledaju mi kao da jedva čekaju da se jedan drugog riješe. Pokazuju nam da iziđemo iz kombija, a mi izlazeći odmah stajemo kod ulaza. Zahvaljujemo im na tome što su učinili za nas, a meni Mujdžon pruža ruku i govori:
– Eto, mali, javi se kad rat završi! Naći ćeš me preko studija ‘B’! Pitaj za Mujdžona, svi će znati!
– OK! Još jednom vam hvala, ne znam što da kažem drugo! – govorim mu.
– ‘Ajmo, moramo požurit! – govori Štuka ostalima pa svi brzo ulaze u kombi.
Odlaze iz dvorišta, a mi ostajemo s Dedom i njegovim vojnicima. Ulazeći u zgradu razmišljam o tome kako smo se svi lijepo zahvalili ovim ljudima, Srbima, neprijateljskim vojnicima koji su nas spasili, a oni se sada vraćaju ubijati naše ljude. Za nas su oni dobročinitelji i spasitelji. Da smo mogli, izgrlili bismo ih i izljubili, a već za pola sata možda će ti mladi ljudi drugima uzimati živote.
Prolazimo pored prostorija s desne strane nalik na urede, a ravno ispred nas je jedna hala u koju ulazimo kroz staklena vrata. Cijela hala je okružena velikim staklenim površinama, a ispunjena je ljudima. Svi su smješteni po podu i ispod stolova na kojima su šivaći strojevi pa zaključujem da smo u hali tvornice tekstila. Iz razgovora između Dede i Štuke čuo sam da su ovdje majke s djecom i starije žene, ali uz slabašnu svjetlost svijeće ne mogu podrobnije pogledati tko se sve tu nalazi. Pri samom ulasku ugledao sam dvoje uplašene djece stisnute uz svoju majku. Prolazeći dalje kroz prostoriju postaje mi jasno da je to pogon za šivanje, jer je cijela ispunjena stolovima sa šivaćim strojevima. Staklene stijene koje okružuju cijelu halu neoštećene su, po čemu zaključujem da je ovo područje bilo pod njihovom kontrolom.
Deda nas dovodi do kraja hale gdje su veliki krojački stolovi, pa nam pokazuje da se tu smjestimo. Sve je mirno i opušteno i nema nikakve napetosti. Deda mi se čini kao normalan čovjek, potpuno suprotno od svega čemu sam cijeli dan svjedočio. Pita nas jesmo li gladni i žedni, na što mu potvrdno odgovaramo. Tek sad postajem svjestan da nisam ništa jeo od jučer. Deda šalje jednog vojnika po konzerve, kruh i vodu. Pokazuje nam na jednog vojnika kome se možemo obratiti ako što budemo trebali, nakon čega odlazi. Ostajemo uza te stolove, udaljeni od ostalih, i šutke se smještamo po njima. Uskoro dolazi vojnik s hranom i kanistrom vode. Traži da netko od nas ode s njim po deke, pa najmlađi od nas i ja odlazimo na drugi kraj prostorije u pratnji vojnika i uzimamo s jednog stola desetak deka složenih na hrpu. Vraćamo se s dekama i dijelimo ih ljudima koji su već otvorili konzerve i počeli jesti, a pridružujemo im se i nas dvojica pa uz jelo počinjemo razgovarati i upoznavati se.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Sijedi čovjek kojeg je Ivanković zvao Beli je Dragutin Berghofer i od svih nas je najpričljiviji. Ovdje je i Emil Čakalić, koji je također malo stariji, a po zanimanju je sanitarni inspektor. Tihomir Perković je nešto stariji od mene, ima oko trideset godina, oženjen je i ima dvoje djece. Žarko Kojić je klinac od osamnaest godina, a, nažalost, nije bio jedini klinac na Ovčari. Ta djeca su od divljačkog granatiranja izranjavana u svojim kućama i podrumima, a vojska ih je odvojila među odrasle i odredila za smaknuće. Ovdje je i Stjepan Gunčević, čovjek srednjih godina, i jedan kojemu znam samo prezime, Dudaš. Najviše razgovaraju Berghofer, Čakalić i Perković, no posebno mi je simpatičan stari Berghofer zbog gestikulacija i specifičnog vukovarskog dijalekta. Sjedim na stolu i pokušavam pratiti njihov razgovor, ali mi misli odlaze na Ovčaru i pitam se je li već počelo ubijanje o kojemu su govorili. Što sada proživljavaju ti jadni, izmučeni ljudi? Pred očima mi je slika hangara i izranjavanih tijela ljudi, još osjećam taj opori miris krvi izmiješane sa znojem. Čujem njihove krikove i zapomaganja.
Bože, zašto ja? Zašto sam preživio? Kako sam preživio? Što me spasilo? Možda krunica izvučena iz smeća ili uporni pozivi u pomoć Presvetima? Znam da to nije djelo ničeg zemaljskog, ovo je djelo Tvojih Presvetih ruku! Hvala Ti, Bože moj!
Ovdje je zasad mirno. Nitko nas ne dira i ne viče na nas niti nam prijeti. Razmišljam o sutrašnjem danu i neizvjesnosti koju on donosi, o odlasku među naše, na sigurno. Promatrajući oko sebe primjećujem da smo mi, nas sedmorica, jedini muškarci. U prostoriji ima oko dvjesto duša, mahom žena i djece, i moguće je da zapnemo nekome za oko jer stršimo među svima njima. Čuvaju nas šezdesetogodišnji oficir i golobradi vojnici i osjećao bih se bolje kad bi bilo više muškaraca. U mislima mi se izmjenjuju slike današnjeg dana, od izlaska iz bolnice pa do smještaja u ovoj hali. No ne mogu prestati misliti na ljude u hangaru i razmišljati o njihovoj sudbini. Misli o njima naviru mi same od sebe. Svi ljudi kao da su postali dio mene, a ja kao da sam dio sebe ostavio među njima. Zatvaram oči i prepuštam se molitvi koja mi već izlazi iz usta:
Bože, zašto je moje dozivanje Tebe bilo drugačije od bilo čijeg u onome hangaru? Koliko sam samo puta čuo Tvoje ime danas kroz bolne jauke! Zašto si samo mene čuo? Oprosti mi što sam bio ljut na Tebe! Jedini znaš što me čeka, ne dopusti da me obuzme strah ikada više.
Molim Gospu i dozivam je da bude uz mene ovu noć i sutrašnji dan. Obraćam joj se kao majci i molim je da me štiti kao svoje dijete. Pokušavam se na stolu nekako namjestiti za ležanje i stavljam pod glavu hrpu nekakvog tekstila. Pokrio sam se dekom i okrenuo na bok, no neudobno je i tvrdo i ne znam koliko ću dugo izdržati u tom položaju. Volio bih da mogu odmah usnuti i probuditi se ujutro kada bude vrijeme za odlazak, ali misli mi to ne dopuštaju. Okupiran sam mislima kako sam se sve do Ovčare i trenutka kada sam vidio četnike sa svim onim alatkama nadao da ću možda ipak večeras biti među svojima na hrvatskoj strani. Bez obzira na svu neizvjesnost, koja još uvijek traje, najdublje u meni i dalje postoji nada da će sve biti u redu. Jutro koje čekamo veoma je daleko i želim da što prije dođe nadajući se da nitko neće primijetiti sedmoricu muškaraca u ovoj velikoj skupini.
Mislim da nije više od osam sa navečer. Opet me uhvatila žeđ pa pijem vodu iz kanistra jer sam, vjerojatno od stresa, i dehidrirao. Čuje se žamor žena i djece kojih je popriličan broj. Svi ostali iz naše skupine rasporedili su se po ovom velikom stolu, prilegli su, utonuli u svoja razmišljanja i nitko više ne govori. Opet sam se namjestio i počinjem se moliti, trebam svoju Majčicu i molim je da bude uz mene jer se još uvijek ne osjećam sigurno. Ne mogu ni sam reći je li me strah ili nije, jer strah naoko ne vlada mnome i vjerojatno izgledam smireno, ali u meni se vodi velika borba. Još uvijek sam pod utjecajem današnjeg dana jer mi molitvu stalno prekidaju misli o svim proživljenim scenama, ali se i borim da ih suzbijem i usredotočim se na molitvu. Želim moleći se biti uz svoju obitelj, a u misli mi se vraćaju predivni trenuci iz mog bračnog života.
Sjećam se kako sam čekao kod ženinih roditelja vijest iz bolnice o rođenju našega prvog sina. Bila je nedjelja, 17. ožujka 1991. Odvezao sam suprugu u rodilište prije podne i tijekom dana nekoliko puta zvao bolnicu provjeravajući je li rodila. Dok sam se spremao opet nazvati, zazvonio je telefon u 16 sati i 30 minuta:
– Evo, gotovo je! Sin je! 3460 grama, 50 cm! – kratko mi je „izbrifirala“ moja žena Vlatka.
– Pa kad si rodila? Kako si? – pitao sam je u čudu i pomalo zbunjen.
– Maloprije! Dobro sam, sve je OK.
Bilo mi je predivno čuti da je ona kao djevojka od sedamnaest godina tako hrabro podnijela rađanje djeteta. Izgovorila mi je to kao da je već nekoliko puta rađala.
U ovim teškim trenucima te misli su kao melem na ranu i zanima me što li sada rade i kako su. Sigurno kod kuće svi već znaju da je Vukovar pao te čekaju sa strahom svaku vijest o meni i ne mogu ni zamisliti što ljudi ovdje prolaze i što sam ja danas preživio. Gospino ime mi je na usnama i molim je da me vrati mojoj trudnoj ženi i obitelji. Vjerujem da u svih svojih dvadeset godina života nisam izgovorio toliko puta i s toliko osjećaja to Sveto ime, kao danas. Želim sklopiti oči i zaspati, ali današnje scene beskrupuloznosti, bezosjećajnosti, okrutnosti i mržnje to mi ne dopuštaju. Bude u meni zebnju uoči sutrašnjeg dana i strah od izdvajanja iz ove skupine.
Misli mi se vraćaju prema Ovčari i sudbini svih koji su tamo ostali. Deda nas je ovdje trebao popisati, ali još nikoga od nas nije pitao za ime. Možda to učini ujutro. Premda ni popis nije garancija da ćemo zaista biti razmijenjeni i predani našima.
O, Bože, koliko su mi misli rastrgane i isprepletene!
Ne mogu oka sklopiti iako sam iscrpljen od umora, zadnjih nekoliko dana spavao sam svega nekoliko sati. Većina ljudi na stolu spava ili su uronjeni u vlastite misli. Deda dolazi i govori:
– Ugasite sveće! Ima ovih naših pijanih okolo! Nek se ne vidi da ovde nekog ima!
Kao da se boji da netko od tih četnika i teritorijalaca pod utjecajem alkohola ne odluči svratiti ovamo, pa u djeliću sekunde gasimo svijeće. Kasna je noć, možda je već i ponoć, sve je mirno i tiho, a mnogi su i utonuli u zasluženi san. Kao da im zavidim, jer me još more slike današnjeg dana, a razmišljam i o ovoj dječici ovdje, skutrenoj uz svoje majke. I ona su, kao i djeca u bolnici, uplašena ali potpuno mirna i tiha, kao da ih sama Božja ruka miluje po upalim, izgladnjelim obrazima. Ima sasvim malene dječice od svega nekoliko mjeseci koja snivaju na majčinim prsima, no ni od njih se ne čuje glasa. Nikako mi san ne dolazi na oči, hladno mi je i neudobno pa odlučujem sjesti i posvetiti se molitvi. Molim Gospu, Isusa i svetog Antu da budu uz mene i ne ostavljaju me. Molim za sutrašnji dan, da protekne onako kako je dogovoreno i da se ništa ne izjalovi. Ne želim da se ova bogomdana šansa pretvori u još jedan neuspjeh. Mir mojih misli prekida galama negdje u daljini. Uspijevam razabrati da dolazi s ceste uz koju je zgrada tvornice i jasno čujem kako se sve više pojačava i približuje. Kroz staklenu stijenu vidim odsjaj baterijske svjetiljke kako vrluda uokolo dok glasovi bivaju sve glasniji. Ugledao sam skupinu ljudi kako dolaze blizu nas, pjevaju i viču u vidljivo pijanom stanju. Ulaze u dvorište pjevajući „I tebe sam sit kafano…“, no ne vidim tko su ni kojoj formaciji pripadaju. Nekoliko ih stoji pred ulazom i razgovara s vojnikom, a izišao je i Deda, koji se uključuje u razgovor, ali ne čujem o čemu govore jer nas dijele dvoja staklena vrata i dugačka hala. Pridošlice ulaze u halu i svjetiljkama osvjetljavaju žene i djecu kao da nekoga traže. Sad razaznajem da pridošlice čine skupinu od tri muškaraca i jedne žene. Žena je odjevena u uniformu JNA, ali na glavi ima „šajkaču“ s kokardom, a ostali su u različitim uniformama koje imaju srpska obilježja. Počinju po redu tražiti nekoga, a vidjevši nas na kraju hale, odustaju od pregledavanja žena i gotovo trčećim korakom oduševljeno dojure.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/krvnik-bulidza-dolazi-u-modoteks/
